Politike teških sjećanja | kulturpunkt

Politike teških sjećanja

Izlaganje Vladimira Ryzhkovskog upozorilo je na neiskorištene potencijale primjene postkolonijalne prizme na povijesno nasljeđe komunističkih režima.

Piše: Hana Sirovica

FOTO: Pad Lenjinovog kipa u parku Khmelnytskyi. Izvor: Wikimedia Commons

  • A
  • +
  • -

 Od početka najnovijeg vala Black Lives Matter prosvjeda, politike sjećanja i prakse obilježavanja prošlosti u zapadnjačkom se kulturnom krugu nalaze u središtu društveno-političkih previranja. Činovi rušenja spomenika povijesnih ličnosti koje su sudjelovale u kolonizaciji prelili su se sa sjeveroameričkog kontinenta u Europu, pa smo posljednjih tjedana imali prilike svjedočiti uklanjanju i intervencijama na kipovima i spomen-obilježjima britanskim, francuskim ili belgijskim tiranima i kolonizatorima. 

Na suočavanje s vlastitim tlačiteljskim temeljima prosvjedi su nagnali prvenstveno bivše (ili sadašnje) imperijalne sile, no šire su niihove implikacije itekako zahvatile i države koje nisu sudjelovale u kolonizaciji. Prosvjedi podrške pokretu Black Lives Matter u europskim državama koje ne dijele kolonizatorsku povijest, poput naše, vežu se uz posljedice migrantske krize 2016. godine te općenito za pitanja (ne)prihvaćanja migranata i policijske brutalnosti na razini Europske unije. 
 
Diskusije kojima su okidač prosvjedi polariziraju podjednako europsku ljevicu i desnicu, a upravo je ta  polarizacija i mobilizacija poslužila ukrajinskom povjesničaru Vladimiru Ryzhkovskom kao polazište izlaganja Memory, Speak: bilješke o putovanju iz ukrajinske post-imperijalne periferije u postkolonijalnu modernost drugog svijeta. Izlaganje se održalo u Showroomu Galerije Nova, u organizaciji kustoskog kolektiva WHW kao dio programa Povijest umjetnosti i društva, serije predavanja koji razmatra istočnoeuropsku povijest umjetnosti i njezine veze s povijesnim narativima nakon pada Berlinskog zida. Predavanje je ponudilo zanimljiv uvid u slojevite probleme nasljeđivanja socijalizma s pomalo neočekivanim polazištem u postkolonijalnoj teoriji. 
 
Govorimo li o teškoj baštini u tzv. Istočnoj Europi, prva su asocijacija svakako spomenici bivših komunističkih režima.  Odnos prema tim spomenicima dio je širih problema suočavanja sa socijalističkim nasljeđem uopće, a postaviti pitanje o tom odnosu znači propitati osnove same Europske Unije, odnosno politika sjećanja na Drugi svjetski rat i holokaust koje se nalaze u njezinim temeljima, naglasio je Ryzhkovskyi. Drugim riječima, potrebno je propitati narative o europskoj pobjedi nad fašizmom i ukazati na njihova unutrašnja nesuglasja. Kako bi oprimjerio dva pola ove rasprave, povjesničar je sučelio sudbinu kipova Churchilla i Lenjina, dva važna simbola pobjede nad fašizmom koji su odigrali bitne uloge u narativima izgradnje europske povijesti. Churchill je, osim po pobjedi u ratu, ostao zapamćen po rasisističkom pristupu indijskim narodima i kulturi, a londonske su vlasti nedavno njegov spomenik ogradile kako bi ga zaštitile od prosvjednika. Lenjinovi su pak kipovi u sovjetskom kontekstu figurirali kao važan simbol režima, a onda i ratne pobjede i oslobođenja od fašizma, no s revizijom sovjetskog nasljeđa 2013. godine dočekalo ih je u Ukrajini masovno rušenje poznato kao Lenjinpad. Ono što povezuje ova dva slučaja, naglasio je povjesničar, jest činjenica da se radi o simbolima koji se vežu uz pobjedničke režime Drugog svjetskog rata, no dok je suočavanje se s kolonijalizmom zapadne strane te pobjede u tijeku, dominantni narativ o socijalističkim društvima i dalje počiva na pretpostavci da u njima kolonizacije nije bilo.
 
U pat-poziciji u kojoj se Istočna Europa trenutno nalazi, a koja uključuje konstantno kruženje oko nasljeđa Drugog svjetskog rata, upravo bi postkolonijalna prizma mogla ponuditi važne uvide koji bi mogli pomoći izlasku iz vječno oprečnih nacionalističkih i socijalističkih stavova, ustvrdio je Ryzhkovskyi. Drugim riječima, potrebno je razbiti opreku nacionalizma i socijalizma, a da bi se to učinilo, neophodno je propitati povijesni narativ prema kojem su komunističke države izgrađene na antiimperijalističkim temeljima i stoga ne uključuju kolonizaciju. U sovjetskom se slučaju postkolonijalna perspektiva uobičajeno primjenjivala na odnos Carstva prema neslavenskim narodima poput kazaških ili mongolskih, očekivano ispitujući odnos slavenskog centra moći prema kulturama koje se od njega razlikuju na očiglednije načine. No takva istraživanja, objasnio je povjesničar, nisu razmatrala kolonijalističku dinamiku koja je oblikovala europski dio SSSR-a i ruske ili ukrajinske nacionalne identitete. 
 
Unatoč ideologiji koja je zagovarala pravednije društvo, prakse modernizacije koje su komunističke države primjenjivale nisu napustile kolonijalističku logiku carstava koja su im prethodila – bilo ono Rusko carstvo, bilo da je riječ o austrougarskom imperiju, podcrtao je  povjesničar, ponudivši na taj način i poveznicu s našim, postjugoslavenskim kontekstom. Naime, u našem se kontekstu postkolonijalna perspektiva primjenjivala se u okviru proučavanja balkanizma. Riječ je o pojmu koji je uvela bugarska teoretičarka Maria Todorova, a koji označava odnos zapadne europe prema Balkanu pa se balkanski (i južnoslavenski kontekst) opisivao kao kriptokolonijalni prostor, što znači da njemu zapadnjačke sile nisu prepoznavale toliku različitost, no ona je u smislu zamišljene balkanske kulturne inferiornosti svejedno postojala, prateći jasne odnose moći i iskorištavanja teritorija i naroda. 
 
Ryzhkovskyi  je svoje predavanje zaokružio tvrdnjom da je preosmišljavanje odnosa spram komunističkog nasljeđa važan zadatak za ljevicu na globalnoj razini. Na nužnosti suočavanja s posljedicama kolonizacije zorno ukazuju primjeri Black Lives Matter i reakcije na migracijske politike Europske unije s početka ovog teksta. Ukoliko se ne suočimo s teškim i problematičnim stranama narativa o Europi i vrijednostima na kojima ona počiva i ne osvježimo u tom smislu kulturu sjećanja, ne može doći do pomirenja kulturnog sukoba oko prošlosti koji bitno oblikuje današnjicu. Promjene povijesnih narativa nisu jedini faktor u razrješenju ovih problema, no suočavanje s teškim nasljeđem važan je aspekt potrage za izlazom iz pat-pozicije, a u tome humanistika može i treba imati važnu ulogu.
 
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 14.07.2020

VEZANE VIJESTI

Simboli izgubljenog slučaja

Piše: Ivana Pejić
Problematični kulturni prikazi rasnih odnosa nisu tek "produkti prošlosti" od kakvih se danas pristojno ograditi, već predstavljaju žive ideje koje kontinuirano prodiru u sadašnjost.

Izbjeglice na putevima partizana

Piše: Lujo Parežanin

Izlaganje Sanje Horvatinčić u sklopu popratnog programa beogradske izložbe Rečnik migracija ocrtalo je dojmljiv luk od partizanske prošlosti do izbjegličke sadašnjosti.

Nevidljiva mjesta ženske povijesti

Piše: Ivana Pejić

Rod i Balkan donosi niz ženskih književno-putopisnih tekstova te u svjetlu njihovih čestih imperijalističkih nastojanja otvara prostor za nova feministička čitanja i analize.