Politiziranje građana | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Politiziranje građana

Berlinskom Senatu o glavu su se obili arogancija, gubitak povjerenja, loša komunikacija s građanima i njihovo isključivanje iz planiranja razvoja grada.

Piše: Jerko Bakotin
  • A
  • +
  • -

Berlinskom Senatu o glavu su se obili arogancija, gubitak povjerenja, loša komunikacija s građanima i njihovo isključivanje iz planiranja razvoja grada te stambena politika koja privilegira bogatije umjesto većine stanovništva. Skoro dvije trećine Berlinčana 25. je svibnja na referendumu ("Volksentscheid" – doslovce "narodna odluka") odbacilo plan gradske uprave o gradnji na otprilike četrdeset posto površine golemog parka Tempelhof, odnosno glasalo za zakon građanske inicijative 100 posto Tempelhof kojim se zabranjuje bilo kakva izgradnja na području bivšeg aerodroma. Kerstin Meyer iz inicijative tvrdi da se strategija Senata pri pokušaju provedbe projekta "teškog" 620 milijuna eura – za usporedbu, ta suma iznosi približno četiri posto čitavog aktualnog proračuna Hrvatske (oko 15 milijardi eura) – zasnivala na obmanjivanju javnosti, naročito što se tiče izgradnje 4.700 predviđenih stanova:

"Uopće nisu iznosili brojeve. Naime, pedeset posto zemljišta predviđenog za izgradnju nije namijenjeno stanovima nego poslovnim prostorima. Od svih stanova svega je petina otpadala na stanove koji bi bili dostupni građanima tanjeg novčanika. Kasnije su, kada se građanska inicijativa zahuktala, počeli govoriti kako je sve moguće. Time su nastojali depolitizirati građane. Osim toga, četvrtina stanovnika Berlina ne može si priuštiti ni te "socijalne stanove", čija se cijena trebala kretati od šest do osam eura po kvadratnom metru, odnosno od deset do jedanaest eura zajedno s režijama, što pokazuje koliko su vladajući odmaknuti od realnosti."

Jedan od glavnih argumenata Senata glasio je da će stanovi podignuti na Tempelhofu biti značajan prilog rješavanju stambenih problema. U Berlin svake godine doseljava više od deset tisuća ljudi, a procjena kaže da će do 2030. u njemačku metropolu doseliti četvrt milijuna pridošlica. Po procjeni Senata i saveznih institucija u gradu je u narednih deset godina potrebno sagraditi 120 tisuća stanova. Osim toga, planom je na Tempelhofu bila predviđena i gradnja niza vrtića, škole, nove središnje berlinske biblioteke i sportskog parka, dok su poslovni prostori opravdavani diskursom o otvaranju novih radnih mjesta. U središtu bi još uvijek ostao ogroman park veličine 230 hektara - što je više od površine Monaka i više od tristotinjak nogometnih igrališta. Zvuči sjajno, međutim, Rolf Lautenschläger, novinar tageszeitunga, berlinskog dnevnog lista u zadružnom vlasništvu, poraz Senata objašnjava nedovoljnom transparetnošću i uključenošću građana u projekt: "Nije bilo jasno o kakvim se tu točno stanovima radi, da li će se graditi samo socijalni ili i luksuzni stanovi. Drugi razlog je zaista velika omiljenost parka, koji godišnje posjeti od 1,5 do 1,7 milijuna građana". Aktivisti su govorili o "planskom apsolutizmu Senata", dok novinar - inače specijaliziran za urbano planiranje i arhitekturu – kaže da iako građani nisu bili posve isključeni iz planiranja, ovaj slučaj pokazuje da "u slučaju ovako velikih projekata uobičajeni instrumenti građanske participacije nisu dovoljni. Da bi se ovako nešto provelo potrebno je uključiti čitavo stanovništvo, iscprnije diskutirati, duže planirati te osmisliti nova participatorna rješenja, što Senat nije radio." Osobno nije bio iznenađen rezultatom referenduma, jer je, kaže, nakon svih greški Senata bilo jasno da se posljednjih mjeseci raspoloženje javnosti mjenja u korist inicijative.

Za berlinske je vlasti ovaj poraz – kako ga je, sasvim ispravno, nazvao sam vječni SPD-ov gradonačelnik Klaus Wowereit – tim bolniji što su protiv izgradnje glasale ne samo četvrti Kreuzberg, Neukölln i Tempelhof-Schöneberg, koje graniče s parkom i čiji ga stanovnici najviše koriste. Zabranu izgradnje podržali su većinom glasova građani doslovce svakog od dvanaest berlinskih okruga, pa i onih koji su desecima kilometara udaljeni od parka. Berlin inače ima zanimljivu povijest lokalnih referenduma: prethodne je godine, primjerice, prijedlog građana da Berlin otkupi (doslovce nacionalizira) strujnu mrežu i opskrbu strujom propao za samo 0,9 posto glasova, i to zbog niske izlaznosti – prema zakonu, da bi neki prijedlog prošao, potrebno je da za njega glasa 25 posto od svih upisanih glasača. S druge strane, prijedlog iz 2011. po kojem je gradska uprava morala javno objaviti sve dokumente vezane za privatizaciju vodoopskrbne mreže je prošao.

"Morali smo politizirati sve Berlinčane, ne samo one koji žive u blizini parka. Ne radi se o tome da je riječ o lijepom mjestu za slobodno vrijeme, nego je ovdje riječ o politici sklonoj investitorima, koja istovremeno ne mari za građane. Golemi novac koji se uloži u ovaj projekt ne bi bio na raspolaganju za, recimo, saniranje škola ili vrtića. Socijalna stambena politika je u ovom gradu godinama zanemarena, rast najamnina je veliki problem. Mnogi građani su se s time mogli identificirati, imaju iste probleme i bajke o socijalnim stanovima su im bile prozirne. Stanovi u javnom vlasništvu više uopće nisu jeftiniji od privatnih, a Senat ne radi ništa da tu situaciju prilagodi imovinskom stanju građana. Zahvaljujući tome mobilizirali smo čitav grad", objašnjava Meyer.

U kampanji je veliku ulogu svakako igrala i činjenica da su berlinske vlasti do sada loše vodile velike građevinske projekte. Simbol političke nesposobnosti tako je postao novi aerodrom Berlin-Brandenburg, troškovi čije izgradnje su se tako s prvotno planirane 1,7 milijardi eura utrostručili na 5,1 milijardu, a otvaranje kasni već godinama. Nefunkcionirajući aerodrom dnevno guta petnaest milijuna eura, što je izazvalo bijes i nepovjerenje građana. Nije čudo da je poraz vlasti izazvao prepucavanja unutar vladajuće crveno-crne (SPD-CDU) koalicije: demokršćani optužuju socijaldemokratskog pročelnika zaduženog za razvoj grada, Michaela Müllera, da je loše vodio čitavu stvar, dok SPD uzvraća da CDU nije dovoljno podržavao projekt. Opozicijske stranke – Ljevica (Die Linke), Zeleni i Pirati, koje ukupno raspolažu s 63 od 149 mjesta u gradskom parlamentu – javno su podržale inicijativu. Premda su stavovima opozicijskih političara aktivisti dali prostora u brošuri koju su dijelili gradom, Meyer kaže da je opozicija stav zauzela tek posljednjih mjeseci, kada je postalo jasno da je pozicija Senata politički neodrživa te da nema trećeg puta između vlasti i građana. Zeleni su, recimo, zastupali stav da je nakon odbacivanja lošeg plana Senata potrebno pokrenuti novu raspravu o gradnji na Tempelhofu, zbog čega ih je Müller prozivao za manipuliranje i poigravanje s voljom građana.

Zanimljiv je i način na koji je vođena kampanja. Meyer kaže da se na mobilizaciji građana uglavnom nije radilo preko medija ili "poznatih osoba":

"Naš pristup je bio 'odozdo'. U posljednjem periodu je bilo možda dvjestotinjak stalno angažiranih aktivista koji su dolazili u ured, ali zapravo su najveći posao napravili bezbrojni koji su vodili kampanju u svojim ulicama i četvrtima. Bilo je i zanimljivih eksperimenata – recimo u fazi kada smo prikupljali potpise za referendum, koristili smo bicikle na kojima su bili montirani stolovi. Naime, za bicikle ne morate imati odobrenje. Mnoge formulare s potpisima postavili smo u malim radnjama – ljekarnama, pekarama i tako dalje. Tu se vidi politički značaj vlasništva prostora – u malim radnjama to bi jednostavno odobrio vlasnik, dok u velikim lancima zaposlenici nemaju te ovlasti i njih nismo mogli koristiti. Te formulare ostavljene u radnjama samo bi s vremena na vrijeme 'poželi'. U posljednjoj fazi prije referenduma tiskali smo brošuru u 250 tisuća primjeraka i dijelili diljem grada, naročito u vanjskim četvrtima."

Da bi uopće izborili referendum, aktivisti su morali prikupiti 174 tisuće potpisa, a na kraju ih je prikupljeno više od 200 tisuća. Što se medija tiče, Meyer nam kaže da je – slično kao i, recimo, u slučaju zagrebačke Varšavske ulice – bilo medija koji su vodili difamacijske kampanje protiv aktivista i otvoreno lobirali za projekt: 

"Tek su poneki mediji, poput manjih radijskih postaja, podržavali inicijativu. Berliner Zeitung i Morgenpost, mediji u vlasništvu izdavačke kuće Springer, na naslovnicama su osobno prozivali i napadali neke aktiviste, kao da je riječ o serijskim ubojicama. Organizirana je golema propagandistička mašina na koju je potrošen šesteroznamenkasti iznos te koja je bila poduprta od strane instutucija kao što su Crveni križ, Caritas ili sportski savezi, koji su u svojim publikacijama članove pozivali na podržavanje plana Senata. Nekima od njih na čelu stoje stari SPD-ovi kadrovi. Stupili su u otvorenu koaliciju s građevinskim lobijem. No građani nisu nasjeli na te manipulacije i samopravedničko uvjerenje partijskih funkcionara, koji su vjerovali da drže grad pod kontrolom“.

Još jedna od grešaka Senata bila je činjenica da građansku inicijativu dugo vremena nitko od političara nije shvatio ozbiljno. "Ne samo da naš prijedlog zakona nije stavljen na dnevni red parlamenta, nego su nas podcjenjivali i psovali kao egoiste." Da je Senat ignorirajući inicijativu napravio veliku grešku, slažu se i Lautschläger i Sarah Liebigt, urednica gradske rubrike u lijevom dnevnom listu neues deutschland: "Dugo vremena ih se otpisivalo kao one koji su 'zainteresirani samo za to da imaju prostora da se igraju frizbijem'. Nakon što je uspjelo prikupljanje potpisa za referendum, Senat je identificirao protivnika, ali ozbiljno se nije razgovaralo", kaže Liebigt. Novinarka drži plan Senata lošim, ali istovremeno smatra da se na Tempelhofu treba graditi.

"Berlin treba stanove i to je činjenica, kao što je točno i da se problem izgradnje novih stanova u Berlinu ne može riješiti s gradnjom na Tempelhofu. Ali to je ipak područje unutar užeg dijela grada i nešto se moglo napraviti. Međutim, Senat je u proteklih petnaest godina rasprodao većinu stanova u gradskom vlasništvu. Zbog toga gradskoj upravi nitko ne vjeruje kada tvrdi da je izgradnja na Tempelhofu ključna za zaustavljanje rasta najamnina. Ako im je zaista stalo do toga, zašto su prodavali stanove čiju su cijenu mogli direktno regulirati?."

Berlin je, naime, u prošlosti imao vrlo značajan udio stanova u javnom vlasništvom, a njihov broj ni sada nije zanemariv. Pitanja rasta najamnina i gentrifikacije posljednjih su godina postala sve emocionalnija, naročito zbog slučajeva u kojima novi kućevlasnici pokušavaju izbaciti dotadašnje stanare, potom se zgrada sanira te iznajmljuje po bitno većoj cijeni. Liebigt ipak smatra da ne postoji direktna veza između potencijalne izgradnje na prostoru bivšeg aerodroma te prisilne deložacije stanara iz stanova, što se moglo čuti u kampanji. Tvrdi i da neki građani koji su podržali inicijativu zapravo nisu protiv svake gradnje, samo su htjeli srušiti loš projekt Senata, pa je čudi da je vrlo malo ljudi iskoristilo mogućnost da na referendumu glasa i protiv plana Senata i protiv prijedloga građanske inicijative. Pribojava se mogućnosti da slučaj Tempelhofa postane presedan koji će uzrokovati to da će se u budućnosti građani protiviti izgradnji na bilo kojoj zelenoj površini. "Koliko sportaša i ljubitelja roštilja, dakle korisnika Tempelhofskog polja, ima akutan stambeni problem? Rekla bih ne mnogo", napisala je u neues deutschland dan nakon referenduma. No i ona u razgovoru još jednom ističe da je za tu situaciju kriv upravo Senat, kao i niz skupih i nejasnih građevinskih projekata – od spomenutog aerodroma do rekonstrukcije pruskog dvorca u samom centru grada, kojeg su istočnonjemačke vlasti kao simbol pruskog militarizma minirale 1950. godine.

Meyer iz inicijative 100% Tempelhof, pak, tvrdi da je gradnja teško spojiva s bilo kakvim interesima većine, "jer odmah u igru ulaze razni vlasnički odnosi i interesi investitora". Zanimljivo je i pitanje kako će se Tempelhofom upravljati u budućnosti. Izglasani zakonski prijedlog građana propisuje da će on ostati u javnom vlasništvu te da će u upravljanju demokratski sudjelovati građani. "Zakon to samo načelno određuje, sada ćemo to razraditi. Tempelhof je postao neka vrst simbola zajedničkog dobra. Postoji mnogo ideja kakva bi se sportska postrojenja, sadržaje za djecu ili susrete građana moglo postaviti na vanjskom dijelu parka, no sva će biti samo privremena. U unutrašnjem dijelu je čak i tako nešto zabranjeno. Osim toga, na prostoru bivšeg aerodroma već postoji čitav niz zgrada za koje treba osmisliti svrhu". Dodala je i da bi ovaj uspješan referendum mogao značiti preseden u građanskoj participaciji. "Postoji i građanska inicijativa koja se bavi pitanjem najamnina. U Berlinu 85 posto građana živi u unajmljenim stanovima. Tu je inicijativu Senat do sada ignorirao, ali sada će i ona biti osnažena".

Inače, uspjeh inicijative ipak ne znači da će Tempelhof zauvijek ostati u sadašnjem stanju. Naši sugovornici iz medija smatraju da bi se na aerodromu nakon petnaest-dvadeset godina – odnosno nakon nekoliko legislativnih razdoblja - ipak moglo graditi. "Simboli obično traju ograničeno vrijeme. Tempelhofsko polje sada je izvanredno posjećeno i omiljeno, ali možda se za petnaestak godina razvije neka drugačija perspektiva i još se jednom bude raspravljalo što se tamo može uraditi." - smatra Liebigt.

Za kraj par brojeva: prema Berliner Zeitungu, u Berlinu postoji praznih parcela dovoljno za 220 tisuća stanova. Prema toj je brojci 4.700 stanova na Tempelhofu skoro ništa, međutim, većina tih parcela nalazi se u privatnim rukama te van unutrašnjeg "prstena". Konačno, prema tageszeitungu, ni aktivisti nipošto nisu u pravu: članak Sve isprintane laži upozorava da tvrdnja kako bi se s tih 620 milijuna eura "svi gradski socijalni projekti mogli financirati 20 godina" ne stoji. Naime, od te cifre 350 milijuna eura otpada na izgradnju potrebne nove Središnje biblioteke, dok će se na saniranje 1,1 kilometar duge aerodromske zgrade i tako i tako potrošiti 120 milijuna. Ipak, da bi se makar teoretski mnogo tih sredstava moglo uštedjeti, pokazuje ideja berlinskih Zelenih, koji su predložili da se upravo aerodromska zgrada, inače zaštićeni spomenik kulture, preuredi u novu Središnju biblioteku.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 12.06.2014