Polje je jednostavno eksplodiralo! | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Polje je jednostavno eksplodiralo!

Josephine Bosma nizozemska je teoretičarka čiji je rad fokusiran na umjetnost u internetskom kontekstu, odnosno na ono što Internet radi umjetnosti i što umjetnici rade s Internetom.

Razgovarao: Željko Blaće

Svojim se radom opire tendencijama reduciranja diskursa o net artu samo na specifične prakse, kao što je umjetnost napravljena za Web ili umjetnost koja je anti-institucionalna. Net art u njenoj argumentaciji uključuje puno više. To je tranzicija polja suvremene umjetnosti iz industrijske sfere u onu informacijskog društva. Prati razvoj umjetnosti u kontekstu mreže od 1993. godine. Ona je autodidakt iz polja slobodnih medija (piratski radio), radila je kao novinarka i kritičarka u polju mrežne umjetnosti i sada je doktorantica na Sveučilištu u Amsterdamu. U 1990-ima bila bila je aktivni član nettime mailing liste i sudjelovala u uređivanju kultne knjige ReadMe! ASCII Culture and the Revenge of Knowledge. Suorganizirala je dijelove drugog i trećeg izdanja utjecajnog festivala taktičkih medija Next5Minutes, a 2011. godine  izdala je knjigu Nettitudes – Let’s Talk Net Art. Knjiga uključuje široki spektar praksi, od vizualne umjetnosti do glazbe, te uključuje urgentno pitanje očuvanja digitalno nastale umjetnosti.  

Josephine Bosma gostuje 25. siječnja u net.kulturnom klubu MaMa u događaju naslovljenom DAMN_context: kritika mrežne umjetnosti, a tu smo prigodu iskoristili za kratak razgovor. 

 

KP: Što razlikuje net umjetnost 1990-ih od današnje?

JB: Puno, puno je više produkcije, a ako je nekada i postojao središnji diskurs sada je potpuno razbacan po različitim platformama i mrežama. Postoji jaka svijest o lokalnosti i fizičkim vezama i utjecajima. Pojedini softverski smjerovi postali su internalizirani ili prisvojeni za proizvodnju fizičkih objekata. Neinstitucionalne online mreže počinju zrcaliti ulice i obratno. Šteta je da umjetnici koji rade s mrežom u estetskom smislu i umjetnici koji to više rade iz (softverske i hardverske) hakerske perspektive čine se sve odvojeniji. To je prirodna posljedica rasta broja umjetnika/pojedinaca koji na neki način u svom radu koriste mrežu.

Kroz ograničeni broj online mjesta susreta, u 1990-ima se razmjena među ovim dvjema grupama činila lakšom. Bilo je jasno koliko su toga imali zajedničkog, ali i razlike su bile poticane, što je dovodilo do žustrih rasprava o tomu što mrežna umjetnost treba biti, te što je bilo u pitanju kada se radi umjetnost sa mrežom. U trenutnoj situaciji svaka grupa sada propovijeda sebi i svojoj publici, što s vremena na vrijeme dovodi do preokupacije samim sobom.

KP: Što su po tebi temeljna/ključna djela net umjetnosti za koja bi trebao saznati svaki umreženi entuzijast za umjetnost?

JB: Za početak, po mom mišljenju, nije najvažnija stvar reći ljudima što su najvažnija umjetnička djela u i oko Interneta, jer ako ljudi ne razumiju ili ne vide kako su ova djela konstruirana ili kako odgovaraju određenom kontekstu (umjetnosti ili aktivizma ili dizajna) - ne može biti stvarnog valoriziranja. Kao svoj zadatak vidim naučiti ljude kako da cijene i pristupaju umjetnosti u sferama u kojim se preklapaj umjetnost, mediji i polu-javni prostori današnjice.

Ono što se treba dogoditi je da ljudi vide kroz površinu ekrana i prestanu pristupati net umjetnosti kao slijedu filma i video arta. Internet je ogromni spoj tehnologija, elektronike i medija te ima jako mnogo načina korištenja i točki pristupa. Web je jedna. Važno je raspoznati razliku između Interneta i Weba, gdje je Web samo jedan manji dio Interneta. 

Da odgovorim na tvoje pitanje, dat ću nekoliko primjera djela koja su bila ključna, ali i koja upućuju na dosege praksi unutar termina "net art". Prvo to je rad Jodi. Ovaj duo koristi nove tehnologije kao što su umjetnici prethodnih avangardnih praksi koristili medije svog vremena, u nemilosrdnom ali istovremeno i poetskom eksperimentiranju materijalima: hardver, softver i očekivanjima oko njih. Razlog zbog kojeg ih predlažem je stoga što vidim njihov rad kao jednu koherentnu radikalnu gestu. Njihov rad je 1990-ih godina imao ogroman utjecaj na umjetnike i web-dizajnere. Danas je eho njihovog rada u „glitch-art“ generaciji, ali vidim i da se reflektira u radovima umjetnika poput F.A.T. Lab (Free Art & Technology) ili Weise 7

Potom bih istaknula Webstalker grupe I/O/D. Ovaj je rad nastao krajem 1990-ih i njegova važnost nije prepoznata od strane umjetničkog mainstreama te je izložena milosti slabe memorije Interneta. Radi se o alternativnom web pregledniku s finim i delikatnim vizualizacijama funkcioniranja Weba i toga kako su stvari povezane, a pokrenuo je brzi razvoj softverske umjetnosti. Bio je povezan i sa razvojem softverskih studija u akademskom polju jer je u njegovoj produkciji, kao član grupe I/O/D, bio uključen kritičar i akademski istraživač Matthew Fuller.

Recentnije djelo koje je imalo ogromni utjecaj van konteksta umjetnosti bio je Web 2.0 Suicide Machine od grupe MODDR_LAB. Ovo djelo je hibrid softverske umjetnosti i aktivizma, a omogućuje mehaničko brisanje profila na raznim platformama socijalnih medija. Nakon što im je Facebook poslao pismo upozorenja – privukli su svjetsku pažnju i puno novih korisnika. To je najutjecajniji primjer kritičkog angažmana od strane umjetnika u socijalnim medijima.

Kao i sa Jodi, cijeli opus dua Mike Bonanno i Andy Bichlbaum, poznatih kao Yes Men, trebao bi biti na listi. To uključuje i njihove aktivnosti prije Yes Men, dok su još bili poznati kao RTMark. RTMark kreirao je umjetničko-aktivističku platformu gdje bilo tko može anonimno predložiti bilo kakve projekte, a koje je onda, također anonimno, bilo moguće financirati i realizirati. Yes Men trenutno pripremaju sličan projekt, zove se Action Switchboard. Sa osjećajem za teatralnost i satiru Bonanno i Bichlbaum su inspirirala umjetnike i aktiviste u cijelom svijetu. 

KP: Koja su najinteresantnija djela mrežne umjetnosti koja se odnose spram suvremenog stanja mreže?

JB: Mreža više nije izdvojeni prostor kao što je bio u vrijeme termina "cyberspace", ako je i tada uopće bila. Djela koja reflektiraju ovo su, primjerice, Mapa Arama Bartholla, unatoč tome što je nastala 2006. godine, A Tool to Deceive and Slaughter Caleba Larsena, također star nekoliko godina ali još uvijek relevantan, Street Ghosts Paola Cirioa, net art "objekti" Rafaela Roozendaala, koji se nalaze svaki na svojoj izdvojenoj web stranici/domeni. Radovi Artiea Vierkanta, Brada Troemela, Constanta Dullaarta, Anne de Vries, Katje Novitskove i drugih i dalje odjekuju u offline web estetici. U "glitch" radovima Jona Satroma, Nicka Briza, Rose Menkman i drugih. U kritičkom inženjerstvu Juliana Olivera, Danje Vasilieva, Gordana Savičića i drugih… Polje je jednostavno eksplodiralo!

Fotografija: Dead Media Party, 2007.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 24.01.2013