Polje za različito, drugačije, nekonvencionalno | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Polje za različito, drugačije, nekonvencionalno

O razvojnom putu Monoplaya, važnosti plesa za kulturnu sliku Zadra i položaju plesne umjetnosti u Hrvatskoj razgovarali smo s umjetničkom voditeljicom festivala Petrom Hrašćanec.

Razgovarala: Ivana Pejić

Ecce (H)omo, Pol Pi / FOTO: Magalie Mobetie

Festival Monoplay prvi je i jedini domaći festival specijaliziran za solo izvedbe u području suvremenog plesa, koji jedanaestu godinu zaredom u organizaciji Zadarskog plesnog ansambla i umjetničke organizacije 21:21 donosi presjek najzanimljivijih solo radova koji se trenutno prikazuju diljem Europe. Glavni program ovogodišnjeg Monoplaya održava se od 19. do 23. kolovoza u zadarskom Kazalištu lutaka, a uključuje sedam izvedbi renomiranih međunarodnih i domaćih umjetnica i umjetnika. 

O razvojnom putu festivala, važnosti plesa za suvremenu kulturnu sliku Zadra i položaju plesne umjetnosti u hrvatskom kulturnom polju razgovarali smo s umjetničkom voditeljicom festivala, plesnom umjetnicom i pedagoginjom Petrom Hrašćanec.

KP: Iza vas je deset izdanja Monoplaya. Kako vidite njegov razvojni put od početaka do danas, posebno u kontekstu razvoja zadarske kulturne scene?

Na prošlom, jubilarnom izdanju dobili smo pohvale za rad koji ulažemo već jedno desetljeće u razvoj suvremene izvedbene scene, koje su nam potvrdile da je festival prerastao okvir "zadarskog" proizvoda i postao relevantno mjesto za suvremeni ples u Hrvatskoj, ali i šire. Kvaliteta samih programa i predstava je ono što najviše naglašavamo u svom radu jer smo svjesni da odgovorna uloga programatora znači promišljati promjenu. Iznimno nam je drago da tu promjenu vidimo iz godine u godinu u vidu ljudi koji dolaze na festival, diskursa koji se stvara oko samog pojma izvedba te povećane potrebe za širenjem u nove formate kulturnih sadržaja. Od samih početaka ideja festivala je bila detektirati što nedostaje u kulturnoj ponudi grada te se i danas vodimo tom idejom, stvarajući kontekst i uvjete u kojima omogućujemo gledateljima presjek suvremenih tendencija u plesu, ali i izvedbenim umjetnostima općenito. Svake godine program je "radikalniji" od prethodnog izdanja i to vidim kao prostor za rast kako samog festivala, tako i načina na koji naši gledatelji razumiju i prate solo izvedbu bilo koje vrste.

Zadarska kulturna scena (kao i svaka druga koja nije zagrebačka) ima specifične uvjete u kojima stvara, te su injekcije poput Monoplaya sigurno bitne inicijative, posebice ako zadrže neki kontinuitet.  Zadar je imao raznoliku festivalsku povijest te je kroz glazbu, kazalište, performans i film nudio druge svjetove koji su nas gradili. Zadnjih četrdeset godina ples je jedan od stanovnika Zadra, konstanta koja iz godine u godinu raste i tjera nas da nadrastamo regionalne potrebe u suvremenom plesu i težimo puno širem kontekstu izvedbenih umjetnosti, kojem i pripadamo. Možda najbitnije od svega je da festival s cjelokupnom ekipom ljudi koja ga organizira svake godine pokazuje da se ipak može – stvara neko afirmativno polje za različito, drugačije, nekonvencionalno i sve ostalo što tjera na promišljanje. Dati nadu pojedincima ili jednostavno preskočiti pitanja poput "Tko će to gledati? Tko će to razumjeti?" je sigurno važno za budućnost suvremene kulturne slike Zadra.

KP: U Zadar i ove godine dovodite sjajna imena domaće i inozemne plesne scene, od kojih se mnogi u svojim izvedbama referiraju na stanje današnjeg svijeta i društva. Koliko vam je angažirani pristup važan u odabiru projekata? 

Festival otvara plesna izvedba Strangely Enough uspješnog talijanskog umjetnika Francesca Scavette u izvedbi Gry Kippeberg, koja se bavi vezom između fizikalnosti i percepcije intimnih stanja. Scavetta i Kippeberg posljednja dva desetljeća djeluju u sklopu plesnog kolektiva Wee, čije predstave, mijenjajući format i estetiku, propituju i istražuju ulogu koju kazalište i izvedbe mogu imati u suvremenom životu. Srž istraživanja ansambla bavi se fragilnosti i paradoksom, iznenadnim otkrićem i snom, empatijom i iznenađenjem, izbjegavanjem narativnog i fizičkog klišeja te propitkivanjem stvarnosti i identiteta humorističnom nevjericom.

Norveška koreografkinja i izvođačica Mette Edvardsen drugog dana festivala predstavit će solo Black. Ta izvedba predstavlja igru u vremenu i prostoru gdje je samo tijelo fizički prisutno, gdje izvodi radnje i barata nevidljivim predmetima te neprestano pokušava premostiti nepobjedivi jaz između misli i iskustva, između onoga ovdje i ondje.

Pol Pi je brazilski umjetnik koji živi u Francuskoj, s poljem interesa koje obuhvaća šire razumijevanje koreografskog područja, sjećanje i prolaznost, jezik i prevođenje te pojam arhiva u plesu. Treći festivalski dan uključuje njegovu izvedbu Ecce (H)omo, koja se bavi pojmom nasljeđa u plesu kroz interpretaciju plesnog ciklusa Afectos Humanos njemačke koreografkinje Dore Hoyer (1911. – 1967.).

Četvrti festivalski dan predviđen je za predstavljanje solo projekata domaćih umjetnika Ivane Kalc, Nastasje Štefanić i Šimuna Stankova. Next Big Thing Ivane Kalc je predstava o produktivnosti, radu, vrijednosti i smislu umjetničkog rada, ali se bavi i frustracijom, defetizmom i nezadovoljstvom koje se može pojaviti tijekom procesa samopromocije i samoprodaje. Viola, ja i nas dvije Nastasje Štefanić predstavlja autobiografsko poigravanje i preispitivanje odnosa pokreta i zvuka te živog i neživog unutar izvedbenog formata koji je na granici između plesnog performansa i eksperimentalnog koncerta. Not So Simple Sample Šimuna Stankova bavi se principima remixa/samplea u glazbi, koji se potom prevode u plesni materijal.

Ovogodišnji Monoplay zatvara se uz nekonvencionalnu izvedbu čuvene talijanske kazališne skupine Fanny & Alexander koja djeluje već gotovo 30 godina, kreirajući projekte kroz eksperimentalno istraživačko kazalište, uz fascinantne fizičke izvedbe i kombinaciju najširih područja interesa i žanrova poput dječjih fantazija i mitova. Njihov opus uključuje autore poput Bergmana, Shakespearea, Čehova, Carrolla, Nabokova, pa sve do Marine Cvetajeve, Giorgija Manganellija, Carmela Benea, Guida Ceronettija i mnogih drugih.

Osim glavnog programa očekuju nas brojna predavanja i male site specific izvedbe kao i koncert Stiana Westerhusa u ovogodišnjoj MONOazi (prostoru crkve svetog Dominika koji organiziramo s ekipom iz zagrebačkog Botaničara). Izložba publike stvara kontekst u kojem sami korisnici kuriraju način predstavljanja skupa malih sjećanja koja vezuju za Monoplay zadnjih deset godina, a ove godine posebno smo ponosni na projekt MONOdeskripcija koji će u suradnji s udrugom slijepih Zadar omogućiti djelu publike da prati predstavu Pol Pija preko slušalica u formi live radijskog prijenosa. Ovako nešto dešava se po prvi puta u Hrvatskoj u polju plesa.

Angažirani pristup je činjenica koja prati svaki dobar rad. Ne volim podjelu na politički angažirani teatar ili onaj koji to nije, odnosno mislim da kazalište nudi pregršt načina za razvijanje svijesti o stvarima koje ne postoje u svakodnevnom obraćanju s okolinom. Nikada nije bilo važnije da na sve načine pokušamo vratiti osjetljivost pojedinca u prvi plan, a ples i pokret rođeni su i žive u toj domeni. Otvoriti nove dimenzije shvaćanja, senzibilizirati osjetila i postaviti pitanja sredstvo su i cilj plesne umjetnosti. Biram dobre predstave, a ne dobre teme.

KP: Posljednjih nekoliko izdanja festivala prati i edukativni program koji organizirate s platformom STREAM Zadar. Kakve su reakcije polaznika?

Reakcije su izvrsne i rekla bih da smo već upisani na karti dobrih mjesta za edukaciju u Europi u domeni izvedbenih umjetnosti, jer su nam radionice pune mjesec ili dva prije početka te postoji lista čekanja za neke programe. Gosti redovito dolaze iz različitih sredina i nerijetko su već bogatog scenskog iskustva. Cilj STREAM platforme bio je stvoriti mjesto za profesionalno djelovanje i nadogradnju kroz vrlo specifične srodne discipline kao naprimjer somatske tehnike, kontaktnu improvizaciju, kompoziciju i slično, što smatram da smo uspjeli izgraditi. Platforma STREAM na taj način stvara i drugačiji profil publike na festivalu te osim izvođača pridonosi  međunarodnom karakteru samih gledatelja. Profesorica Sanna Myllylahti koja mi je predavala u Salzburgu, a sada je redovita gošća i na plesnom odsjeku Akademije dramskih umjetnosti, uzela je tjedan dana godišnjeg koje provodi na jednoj od naših radionica u Zadru. Mislim da to dovoljno opisuje koliko smo zadovoljni razvojem te platforme.

KP: Upravo ste izvedbom predstave Kompas sa Sašom Božićem zatvorili bečki ImPulsTanz, jedan od najvažnijih europskih festivala suvremenog plesa. Mogu li se usporediti produkcijski uvjeti u Austriji i Hrvatskoj?

Produkcijski uvjeti se ne mogu uspoređivati, pogotovo ako pričamo o iskustvu festivala kao što je ImPulsTanz. To je jedan produkcijski div, netipičan po količini financija i spram nekih drugih velikih europskih festivala. Ali pustimo financije na trenutak. Po cijelom Beču je toliko promotivnih materijala za ImPulsTanz da imate osjećaj kako cijeli grad živi u svrhu tog festivala. Komentirali smo svjetlosni natpis na jednom od kazališta u kojemu se festival odvija i shvatili da nije pitanje novčanog ulaganja već dozvole tog istog gradskog kazališta da dva mjeseca taj ogromni self-made natpis bude postavljen na njihovo pročelje. U tome je razlika. Festival sam ne bi mogao ugostiti profesionalne radove da za to nema adekvatna mjesta za prikazivanje, gradska kazališta, galerije i muzeje u kojima uživa potpunu podršku tehnike i zaposlenog tima ljudi. Tu nije pitanje samo financijske pogodbe već razlike u načinu mišljenja te vrlo jasnog koprodukcijskog ugovora između kazališta i festivala. Upravo tu vidim najveću razliku. U Hrvatskoj su festivali "gosti" koji po mogućnosti ne zahtijevaju puno od te iste kuće kojoj plaćaju rentu. I dalje mislim da financije nisu jedini problem već spremnost i volja naših institucija da prepoznaju vrijednost razvoja kulturne scene s određenim sadržajima. Ponekad mi se čini da nismo svjesni da svi radimo u istom polju i da na kraju krajeva svi imamo isti cilj – pružiti gledateljima iskustvo susreta s umjetnošću. Ova mala crtica o promo materijalima ImPulsTanza zapravo se može proširiti na mnoge detalje koje u Hrvatskoj smatramo egzotičnima, a svode se na istu misao: suvremena plesna umjetnost još uvijek nije percipirana kao ona koja parira dramskoj, muzičkoj ili filmskoj produkciji. Šteta da smo tako nazadni.

KP: Kako vidite razvoj suvremene plesne umjetnosti u Hrvatskoj, s obzirom na opisano stanje? 

Vidim razvoj. Ja sam klasa optimist. Iznosim (kao u prethodnom pitanju) mišljenje koje smatram trenutnom slikom stvari, ali se ne zadovoljavam njome niti me ometa u daljnjem radu.  To je kao da pričamo o globalnom zatopljenju. Da, situacija je kritična, ali sve što možemo je osobno pridonijeti glasanjem i nekom konkretnom akcijom. Svaki dan.

Najveći napredak vidim u generacijama koje izlaze s plesnog odsjeka pri ADU i sigurna sam da ti ljudi zaslužuju, ali i imaju i načina i znanja za unijeti novosti u trenutnu krvnu sliku naše scene. Stalno pričamo o tome što je najveći problem i kako riješiti trenutno katastrofalno stanje po pitanju resursa (financijskih i prostornih), ali zapravo mi smo generacija koja je čekala da netko drugi napravi bolje uvjete i nađe bolji model, a to se nije desilo. Ne znam kako i s kojom količinom energije će svi oni ući u ovu bitku (jer znamo da znanje u Hrvatskoj nije dovoljno), ali sam sigurna da hoće. Sve što smatram svojom odgovornošću u ovom trenutku je primjerom im pokazivati kako je moguće imati Mette Edvardson na festivalu u Zadru, kako je moguće igrati svoju predstavu na ImPulsTanzu i kako s veseljem prijavljujem novi projekt za 2020. godinu jer me zaista zanima rad. Nadam se da će oni probiti zidove koje mi nismo uspjeli i uspjeti postaviti novi standard rada u plesu u Hrvatskoj.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 12.08.2019

VEZANE VIJESTI

Međusobno osnaživanje umjesto gašenja

Razgovarao: Lujo Parežanin

Sa Zvonimirom Dobrovićem i Silvijom Stipanov razgovarali smo o udruživanju u festival Ganz nove Perforacije i odnosu kulturne politike prema nezavisnoj kulturi i umjetnosti.

Pogon za nas, za druge, za novo

Razgovarao: Lujo Parežanin

O Antisezoni, novom suvremenoplesnom programu koji nastoji odgovoriti na produkcijske i prezentacijske probleme plesne umjetnosti, razgovarali smo s njegovim pokretačicama.

Umjetnike je bitno podržati!

Razgovarao: Lujo Parežanin
S članicama i članom novog plesnog kolektiva Škvadra razgovarali smo o studiju na Odsjeku plesa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, uvjetima rada u plesu i stanju u plesnoj umjetnosti.