Postindustrijska Hrvatska | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Postindustrijska Hrvatska

Povodom Izložbe hrvatskog dizajna 0910, Dejan Kršić u tekstu o dosadašnjim ostvarenjima izložbi HDD-a i uvjetima razvoja diz

Piše: Dejan Kršić
Deset godina održavanja izložbi HDD-a predstavlja i drugo desetljeće hrvatske postsocijalističke tranzicije. Nakon crne rupe politički burnih 90-ih godina, obilježenih ratom, bujanjem nacionalne isključivosti, privatizacijskom pljačkom, nulte godine su doba tzv. normalizacije, procesa uključivanja u tzv. euroatlantske integracije te postupnog poboljšanja političkih odnosa i razvoja kulturnih i ekonomskih razmjena u tzv. jugosferi.

Možda se može činiti kao jeftina dosjetka, ali temeljno je pitanje to što je industrijski dizajn u postindustrijsko doba? Treba raščistiti s iluzijom jer postindustrijski ne znači da je industrijski model u potpunosti ukinut, već je promijenjen, transformiran. Način materijalne proizvodnje mijenja se uvođenjem informatičkih tehnologija, automatizacije i robotike, povećava se produktivnost i dolazi do fleksibilne proizvodnje, koja se nužno ne temelji na logici velikih serija, već proizvod može prilagođavati poznatom naručitelju. 

Za zemlje centra i poluperiferije svjetskog sistema glavni izvor bogatstva više dominantno nije materijalno-industrijska proizvodnja, već su to financijske špekulacije, igre financijskog kapitala, stvaranje "dodatne vrijednosti", doslovce simboličkog kapitala, brendiranjem proizvoda i prodajom imidža, dok se najveći dio materijalne proizvodnje seli u dalekoistočne zemlje s jeftinijom radnom snagom, slabim sindikatima i nedovoljnom brigom za zaštitu okoliša. Nusproizvod toga jesu sve veća sistemska nezaposlenost na Zapadu i ekološka katastrofa na Istoku.

Kad različiti oblici licenciranja i franšiza postaju dominantan poslovni model, najveći dio profita ne ostvaruje se više pukom prodajom klasično shvaćene robe, fizičkog objekta, već putem tantijema, patenata, autorskih prava, licenciranja softvera ili sadržaja koji se prima putem određenog hardversko-softverskog sklopa (od mobilne telefonije, sms i mms sadržaja, interneta, servisa poput iTunesa itd). Sami pojmovi proizvoda, proizvodnje, prodaje te kupovine i tržišta, doživljavaju krupne promjene.

I tu je ključna uloga, nove mogućnosti ali i odgovornosti, dizajna i dizajnera, od samog oblikovanja, tehnoloških inovacija, kreiranja novih proizvoda i usluga, preko pseudoinovacija i stilizacije proizvoda do marketinga, advertisinga, onog što se sada naziva brendiranjem, stvaranjem "veza s potrošačima" itd.

Modernistička definicija dizajna, koju i danas često čujemo, vezana je uz probleme forme, proizvodnje, upotrebe... pa ulogu dizajnera najčešće definira kao rješavanje problema. Ideologija dizajna koja služi kao opravdanje određene metodologije, s retorikom rješavanja problema, istraživanja, projektiranja... u kontekstu današnjih složenih društvenih i kulturnih odnosa te razvoja novih komunikacijskih tehnologija postaje sve problematičnija, ne zato što više nema problema koje bi trebalo rješavati, već stoga što sve manje odgovara stvarnosti situacije. Kako ističe kolega Mirko Petrić, dok se nekad u teoriji dizajna raspravljalo o mogućoj ulozi projektiranja u stvaranju zdravijeg društvenog okruženja i boljeg života građana i građanki, pri čemu je uvijek bila isticana društvena odgovornost dizajnera, danas je veza demokracije i dizajna posve zapostavljena. Dok se čeka odgovor na pitanje tko ima pravo odlučivati o tome kako bi društvo trebalo izgledati, u prazan prostor svom silom stupa opća komercijalizacija društvenog života, koja dizajnu namjenjuje isključivu ulogu proizvodnje "lijepih objekata". Dominantan priblem koji se nameće dizajnerima nije kako napraviti što bolji proizvod, već pronalaženje novog stylinga da bi se u osnovi isti predmet stalno iznova prodavao, kreiranje novog ciklusa želje-potrošnje... Jedan, ne tako mali rezultat takve prakse, za koju su dijelom odgovorni i dizajneri, jest i sve veće zagađenje, uništavanje resursa, povećanje socijalnih i ekonomskih razlika. A to je sve dugoročno neodrživo i zahtijeva hitne društvene intervencije. U tome dizajnerice i dizajneri imaju, mogu i trebaju imati važnu ulogu. Recentna ekonomska kriza zadala je snažne udarce kredibilitetu neoliberalnog modela novoga svjetskog poretka, što u svijetu potiče sve glasnije postavljanje pitanja o restrukturiranju, jer nitko ne zna kako će se kriza razvijati i koje će biti njezine dugoročne posljedice. U prvome redu stoga što rezultati nisu unaprijed određeni, već ovise o odgovorima i reakcijama svih sudionika. O našoj aktivnosti ili pasivnosti.

Profesija je opet, još jednom, u trenutku preispitivanja svoje uloge, smisla, značenja, metoda... svojih dominantnih vrijednosti. Jedino što je danas, kada smo suočeni s novim izazovima ekološke katastrofe, evidentnih klimatskih promjena, iscrpljivanja prirodnih resursa, neslućenog razvoja suvremenih tehnologija, širenja digitalne domene, genetskog inženjeringa, posljedičnim urušavanjem socijalnih prava, rastućim klasnim podjelama, trajnim stanjem masovne strukturne nezaposlenosti, sukobima bogatog sjevera i siromašnog juga, s kontinuiranim ratnim stanjima niskog intenztiteta, privatizacijom javnog, ne samo prostora, već čitave javne domene, od komunalnih usluga, školovanja, zdravstva do zatvora i ratovanja... ulog možda veći nego ikad prije.

Riječ je i o sklopu globalnih društvenih i ekonomskih promjena koje pogađaju svaki dio više nego ikad povezanog svjetskog sistema. Razvojem tržišta i povećanjem blagostanja uskoro će svaka kineska obitelj poželjeti hladnjak, automobil... Može li to na ovom stupnju tehnogije naš ekosustav izdržati? Vjerojatno ne može. No rješenje ne može biti u tome da se velikom dijelu stanovništva planeta uskraćuje standard života koji se na zapadu već smatra uobičajenim minimumom, tretirati ih kao obespravljenu radnu armiju koja osigurava relativno blagostanje zapada. Kako bi se izbjegle još teže društvene, ekonomske i ekološke katastrofe, jedan je od izlaza i razvoj ekološki prihvatljivih tehnologija, redizajniranje ne samo proizvoda, tehnoloških sredstava, aparata, već i struktura, postupaka, usluga...

Suvremeni pogled na ulogu dizajna na početku 21. stoljeća ne smije biti koncentriran na formalne ili tehnološke aspekte predmeta koje dizajner proizvodi, nego ponajprije na utjecaj koji oni imaju na ljude, njihov društveni i prirodni okoliš. Nove potrebe proširuju polje djelovanja dizajnera, od znanja o oblicima, tehnikama i proizvodnim procesima, prema razumijevanju socijalnih, psiholoških, kulturnih, ekonomskih i ekoloških činitelja koji utječu na život u nekom društvu.
 
U protekla dva desetljeća, u Hrvatskoj, kao tipičnoj zemlji poluperiferije ili čak periferije poluperiferije svjetskog sistema, ostvarili smo neki sirotinjski oblik postindustrijskog društva: društvene promjene, procesi tranzicije, privatizacije, umjesto proklamiranog i očekivanog razvoja, porasta društvenog blagostanja koje su političke i ekonomske promjene obećavale, donijeli su uništavanje mnogih tvornica, industrijskih pogona, pa i čitavih industrijskih grana. Ono što je u Britaniji 70-ih i 80-ih godina vlada Margaret Thatcher provela brutalnom razgradnjom države blagostanja i nametanjem neoliberalnog modela, kod nas je 90-ih provedeno kao rezultat "spontane ideologije" demontiranja jugoslavenskog socijalističkog modela. Osnovni ideološki trik tzv. postsocijalističke tranzicije iz "realnog socijalizma" u realnosti kapitalizma je u tome da su godinama svi, desničari, nacionalisti, liberali, narodnjaci, socijaldemokrati... lupetali o demokraciji, višestranačju, parlamentarizmu i ljudskim pravima, nacionalnoj državi kao idealnom pa i jedinom mogućem okviru za njihovo ostvarenje, a ispod te bajke o samostalnosti i suverenosti odvijala se beskrupulozna "prvobitna akumulacija", u biti privatizacijska pljačka društvene imovine. 

Možemo čak ustvrditi da pravi cilj većine postjugoslavenskih ratova nije bilo neko teritorijalno osvajanje, pa čak niti tzv. "etnička čišćenja" kao neka vrst rješenja desetljećima potiskivanih primordijalnih strasti - to su nusproizvodi i profesionalni rizici ratova kao sredstva vođenja politike - već su upravo imali unutrašnju ulogu maskiranja brutalne denacionalizacije. Zagovornici tzv. "tržišne politike" i danas kontinuirano rogobore protiv "komunističkog nasljeđa", državne regulacije i intervencija itd. a zaboravljaju da smo u SFRJ imali društveno a ne državno vlasništvo, i da to nije bilo tek pitanje "naziva". Upravo je suverena nacionalna država otela rezultate rada i pravo na upravljanje i odlučivanje svom vlastitom stanovništvu i ponovo uvela državno vlasništvo kako bi ga u često sumnjivim privatizacijskim transakcijama prepustila izabranim tajkunima, gotovo od reda stranačkim prašinarima, bivšim kamiondžijama i skladištarima. 

Pritom je stvarna konkurentnost tih poduzeća na tržištu bila tek jedan mali dio jednadžbe. Veću je ulogu odigrao sustav privatizacije u kojem je paketom isprepletenih političkih odluka i privatnih (ili barem partikularnih) interesa, društveno vlasništvo najprije pretvoreno u državno da bi vođeno snom o 200 bogatih obitelji, bilo jeftino privatizirano, a novim vlasnicima omogućeno da veću dobit ostvare špekulacijama s nekretninama nego održavanjem proizvodnje i zaposlenosti. 

Pri tome je jedna mjera (ili propust) pogodovala drugoj i potencirala negativne efekte – pad proizvodnje i uvozna politika stvorili su i reproducirali preprodavačku privredu koja je poticala konstantno zaduživanje (i države, privrede i građana) stimuliranjem kreditne potrošnje i subvencijama, a destimulirala ulaganja u znanje, tehnologiju, rad i proizvodnju.
 
Tu je simptomatičan slučaj Nacionalne strategije dizajna, i kao koncepcije i kao dokumenta (o čemu čitajte više u sljedećem poglavlju Desetljeće koje su pojeli skakavci).

 

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta o izložbama hrvatskog dizajna i uvjetima razvoja dizajnerske struke. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

 

Foto: Narcisa Vukojević, Zanimanje sakupljač boca

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.09.2010