Posve objektivan dokumentarac nije moguć | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Posve objektivan dokumentarac nije moguć

Sa središnjom gošćom 5. Festivala filmova o ljudskim pravima, njemačkom filmskom i video umjetnicom i teoretičarkom razgovarao je Vid Mesarić.

Razgovarao: Vid Mesarić
  • A
  • +
  • -

Hito Steyerl poznata je po svojem filmskom esejističkom izričaju kojim istražuje suvremene fenomene globalizacije, migracije, rasizma i nacionalizacije u srednje-europskom prostoru. Njezina retrospektiva prikazana je u sklopu popratnog festivalskog programa posvećenog "ženskom pismu u filmskoj povijesti".

Hito Steyerl je rođena 1966. godine u Munchenu, filmsku fotografiju studirala je u Tokiju, surađivala je kao pomoćni redatelj na filmu Do kraja svijeta Wima Wendersa, a 2001. obranila je i doktorat iz filozofije. Kao predavač postkolonijalne teorije i kulturalnih studija gostovala je na školama u Londonu, Beču i Berlinu gdje sada živi i radi, a djeluje i kao aktivist u pokretu migrantica i nebjelačkih žena u Njemačkoj.


KP: Kao svoje filmsko oruđe djelovanja odabrali ste eseje koji, kako objašnjavate, za razliku od takozvanih normalnih dokumentaraca, pokušavaju odražavati autorova stanja i doživljaj svijeta, a kroz pojam "dokumenta" problematiziraju poimanje stvarnosti.

H.S.: Ta forma danas nije baš popularna, jer je složenija, eksperimentalnija nego glavno-strujaški dokumentarci pa je se gura u područje vizualne umjetnosti. Sedamdesetih su filmski eseji bili puno prisutniji u filmskoj produkciji, no privatizacija i komercijalizacija televizijskih programa protjerala ih je u polje vizualne umjetnosti.

KP: Dokumente koje koristite pretvarate u umjetnički izraz. Što se s dokumentima događa tijekom te transformacije?

H.S.: Mislim da je taj proces ambivalentan. Dobra strana je to što uvijek možeš promišljati i interpretirati sam dokument, što znači da je moguće raditi istraživanje fokusirano na određeni aspekt ili segment dokumenta. S druge strane, problemi koje otkrivaju dokumenti moraju se estetizirati, pristupa im se kao da su umjetnost pa se dolazi do svojevrsnog prebacivanja pozornosti sa samoga problema na formu.

KP: Pristupajući dokumentima, to jest dokumentarnom filmskom izričaju, stvarnost se interpretira subjektivno. Kako onda pomiriti objektivnost sa subjektivnošću s obzirom na to da žanr zahtjeva prisutnost oba pristupa? Kako prenijeti tu "vizualnu istinu"?

H.S.: Nemoguće je ostvariti potpuno objektivan dokumentarac jer određenu dokumentaciju uvijek interpretira ljudski subjekt. Uvijek su vam potrebni neki svjedoci, prevoditelji, dokazi… Tako da je faktor ljudske subjektivnosti prisutan na niz razina. U svakom slučaju, najvažnije je držati se onih dokumenata koji činjenice bilježe objektivnije nego neki drugi. Zato moramo znati otkriti razliku između dokumenata koji otkrivaju pozadinu nekog problema ili događaja i onih koji su čista propagandna fikcija.

KP: Razlikovati propagandu od činjenica danas je sve teže. Mediji, pogotovo internet, nude sve moguće verzije stvarnosti, a nerijetko zadiru i duboko u svijet mašte. Kako izaći na kraj sa svim tim informacijama?
H.S.: Danas postoje svi ti kanali informiranja, poput popularnih internetskih servisa za emitiranje privatnih video sadržaja, kroz koje svatko ima priliku ponuditi svoje viđenje stvarnosti. No, to smatram pozitivnim trendom, koji stvara građane-novinare koji razotkrivaju političke skandale. Nedostatak je, pak, to što ste preplavljeni informacijama, a nemate dovoljno vremena da ih procesuirate, ali stvara se i jedna nova otvorenost kolanju informacija koje bi u monopolističkim medijima mogle biti cenzurirane.

KP: Jedan od svojih radova posvetili ste i istraživačkom radu u našoj regiji – naslov filma je  Žurnal broj 1:

H.S.: Taj film istražuje sudbinu prvih filmskih novosti snimljenih u Bosni i Hercegovini 1947. godine. To su bili žurnali koji su se puštali prije projekcija dugometražnih filmova. Vrpca je, naime, bila uništena ili je nestala 1993. godine za vrijeme rata jer se čuvala u studiju koji se nalazio na ničijoj zemlji, između dvije fronte. Cilj tog istraživanja bio je dvojak – željela sam otkriti kako je taj film izgledao, pa sam dvoje ljudi iz Filmskog muzeja koji su ga pogledali, zamolila da prepričaju scenu po scenu koja se pak paralelno rekonstruira u animiranom filmu. Ispostavilo se da su sjećanja mojih sugovornika bila prilično različita, no uvijek su vam potrebna barem dva svjedoka kako bi postigli objektivnost – u ovom slučaju objektivnost se ostvarila u kontradikciji slika.

KP: Svoja ste filmska istraživanja često radili u zemljama Jugoistočne Europe, pa je bilo zanimljivo doznati kako gledate na proces europske integracije i poziciju tih zemalja u procesu.
H.S.: Putujući kroz tu regiju, i razmišljajući o njoj otkrivate vrlo zanimljive stvari. To je područje u kojem se manifestiraju sve kontradikcije projekta Europa. Zemlje Jugoistočne Europe postaju dijelovi Unije, no nastaju i oštri antagonizmi. Čini mi se da je to područje postalo laboratorij u kojem se eksperimentira i testira budućnost Europske Unije. Jugoistočna Europa postalo je svojevrsno igralište velikih sila. Na primjer, na djelu je privatizacija javnog prostora, pretvaranje obrazovanja u robu, a gotovo i svega ostaloga. Taj proces na ovom je području najvidljiviji, no on se odvija i drugdje, a prave posljedice osjetit ćemo tek za nekoliko godina i to na svim dijelovima kontinenta. Tu se, dakle, stvara budućnost Europe i bit će zanimljivo doživjeti kakva će ona biti.

KP: Predajući na sveučilištima u Beču i Berlinu, često ste u doticaju s mladim ljudima, a jedna od tema koju istražujete su i različite vrste protesta – to je povod za pitanje o Vašem dojmu o današnjim načinima prosvjedovanja – pogotovo mladih ljudi, studenata, koji su nekada bili nositelji društvenih promjena.

H.S.: Kroz razgovore s mojim studentima shvatila sam da su današnji uvjeti obrazovanja puno teži, nego što su bili prije 10-ak godina. Moraju učiti jako brzo, jer studiranje je sve skuplje, pa očito više nemaju vremena za građansko ili aktivističko angažiranje. Ni njihovi studentski dani nisu imuni na liberalizaciju tržišta. Ipak, iznenađuje me to što ljudi koje podučavam imaju snažan interes za politička zbivanja i pomno će pratiti što se događa idućih 10-15 godina.


KP: Kako gledate na problem privatizacije javnih prostora?

H.S.: Privatizacija javnih prostora sveprisutan je trend. Tom temom bavila sam se u radu "Prazni centar" koji je problematizirao ponovnu urbanizaciju dijelova Berlina kroz koje je prolazio zid. Na tom području niknula su sjedišta međunarodnih korporacija, koja su potpuno privatizirani, nadzirani prostori. Tako da je u čitavim gradskim četvrtima zapravo narušeno ljudsko pravo na slobodu kretanja. Taj trend je, čini se, nezaustavljiv, ali postaje i sve žešće bojno polje angažiranih građana i aktivista.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.02.2008