Posvemašnja neutralnost | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Posvemašnja neutralnost

Nakon prošlogodišnjeg premijernog izdanja, i drugi DokuMA Film Festival održan je kao produkt entuzijasta, filmskih redatelja i umjetnika.

Piše: Iva Rosandić

FOTO: DokuMa

Kulturna deprivacija uobičajen je simptom manjih sredina, koji se manifestira nepostojanjem alternative komercijalno isplativom sadržaju ili umjetnom unificiranju zajednice pod krinkom nacionalnih i inih mitova. Ukratko, nedostaju bilo kakvi poticaji angažmana i razvoja kritičkog pristupa zajednički proživljavanoj stvarnosti. Nedostatak financijskih i drugih resursa naposljetku se kompenzira voljom pojedinaca da zajednički preoblikuju javnu sferu, postepeno u nju unoseći zanemarene elemente. Jedna od mogućnosti postaje inzistiranje na povratku standardima nekih prošlih vremena, kad je kino istovremeno predstavljalo mjesto okupljanja, kao i poveznicu s vanjskim svijetom. 

Nepostojanje kino infrastrukture očigledna je prepreka realizaciji filmskog festivala, kojoj se nastojalo doskočiti projektom Grad bez kina, kao svojevrsnoj prethodnici ambicioznijem DokuMA Film Festivalu. Ironično, projekt započinje onog trenutka kad grad dobiva kino. Problem neadekvatnog prostora riješen je u suradnji s članovima zajednice, vatrogasno društvo ustupilo je svoje prostore, dok festivalska prenamjena neiskorištenog gradskog prostora nekadašnje škole u Kino Gaudeamus i Đardin omogućava ponovnu uspostavu i uporabu zajedničkog javnog dobra. 

Grad bez kina za cilj je imao senzibilizirati publiki za dokumentarni film, kao i osvijestiti zajednicu o potrebi postojanja prostora koji će postati žarište kvalitetnog filmskog programa, omogućivši uvid u recentnu svjetsku i domaću produkciju. Orijentacija na dokumentarac može biti riskantna, međutim publika željna svakog sadržaja postaje zahvalan receptor društveno poticajnog materijala, čime se nadoknađuju posljedice neuključenosti, koje nadilaze zatiranje isključivo filmske kulture. Citizenfour, Djeca tranzicije, Pankerski sindrom ili Blokada, neki od naslova prikazanih u protekle dvije godine, svjedoče o društveno relevantnim filmovima, kojima se nastojao održavati kontinuitet u pristupu sadržaju, dotad rezerviranom za neke druge sredine.

Nakon prošlogodišnjeg premijernog izdanja, drugi DokuMA Film Festival održan je od 3. do 7. lipnja u Makarskoj, kao produkt entuzijasta, filmskih redatelja i umjetnika, okupljenih oko Udruge DokuMa. Jadran Puharić - direktor i glavni selektor, Viki Puharić i Joško Lelas - glavni producenti, Josip Vujčić - voditelj odnosa sa javnošću, Karla Carević i Sandra Bastašić - koordinatorice CrossBorder programa, samo su dio festivalske ekipe, koja se nastojala obratiti različitim protagonistima filmske sfere, od gledatelja do autora.  

Već je otvaranje u srijedu, filmom Pawela Lozinskog Otac i sin, dalo naslutiti da osmišljeni program pretpostavlja publiku širokog generacijskog raspona, te ujedno, što se filmom odabranim za dan otvaranja simbolički anticipira, otvora prostor temama u koje su i sami involvirani. Intimistički prikaz putovanja oca i sina obnavlja stare konflikte, otkrivajući medij filma kao moguće sredstvo njihova nadvladavanja. Pawel i Marcel Lozinski, otac su i sin, dva renomirana poljska redatelja, čiji će različiti pogledi na zajednički provedeno vrijeme rezultirati s dva različita filma. Bilježili mi kamerom različite percepcije istih fenomena, ili se pak uživjeli u gledateljsku ulogu, poveznica je u središnjoj točki poduzetog pothvata, u kojoj razumijevanje drugog temeljimo na otvorenosti prema različitim iskustvenim doživljajima na prvi pogled istih manifestacija.

Budući da su namjere organizatora su s godinama prerasti u regionalni festival za mlade, ne bi li došlo do razmjene iskustava i ideja proizašlih iz različito uvjetovanih sredina, važan je aspekt festivala pokušaj jačanja regionalne suradnje i povezivanja mladih autora. U sklopu programa regionalni studentski film imali smo priliku vidjeti radove studenata Fakulteta i Akademija iz Beograda, Cetinja, Skopja, Sarajeva i Ljubljane. Pritom su se najsugestivnijima pokazali filmovi Gorana Atanasova Na biciklu i Zeleni zidovi, crna hrana Sandre Gjorgiev, studenata Fakulteta dramskih umetnosti iz Skopja. Prvi se bavi u posljednje vrijeme aktualnom tematikom urbanog biciklizma kroz vizuru Kritične mase, spontanih okupljanja biciklista u pokušaju ukazivanja na probleme s kojima se svakodnevno susreću, poput potrebe za prilagodbom infrastrukture grada njihovim potrebama. Na temelju viđenog može se ustvrditi da je problem s Kritičnom masom to što nije niti kritična, niti artikulirana dok zastupa jedan izolirani segment društvene problematike. Na ovaj se trenutak, bez namjere, ali poentirajući opću atmosferu nekoordiniranih društvenih pokreta koja nije makedonski specifikum, nastavlja film Zeleni zidovi, crna hrana o šokantnim uvjetima u makedonskim studentskim domovima. Izostanak bilo kakve studentske reakcije doveden je do apsurda jer je u ovom slučaju naprosto nevjerojatno do koje mjere seže moć adaptacije. Ne govorimo o lošoj kvaliteti prehrane, već nedostaku iste, o ruševnim i neodržavanim zdanjima, bez tople vode, adekvatnog sanitarnog čvora ili ikakvog sadržaja, što prilično konkretno odražava odnos politike prema obrazovanju, a možemo reći da ujedno sugerira opću apatiju dijela makedonskog društva. Ostali su filmovi korektni pokušaji povećanja vidljivosti marginaliziranih skupina, ovdje osoba s invaliditetom, dok neki poput Kasno smo se sreli Marka Grba Singha, vještim redateljskim postupcima u izgradnji spone prema društvenim izopćenicima, ne zaostaju za programom u konkurenciji.

Osim mogućnosti prezentacije studentskog filma, nama društveno, politički i historijski bliskih zemalja, organizirana je studenska radionica CrossBorder. Paralelno s festivalskim programom studenti su snimili tri rada, prikazana zadnjeg dana festivala. Riječ je studentskim vježbama s naglaskom na tehničku stranu stvaralaštva, a sudeći prema organiziranim predavanjima Aleša Suka i Dragutina Ćirkovića, nastojalo se posvetiti montaži i manipulaciji zvukom kao često zanemarivanim aspektima filmske umjetnosti u našem kontekstu. Unatoč pokušaju utjecanja prije svega na buduće filmaše, svaki je zainteresiranik mogao preciznije zahvatiti fenomene pokretne slike i rasvijetliti dotad možda intuitivno naziranje o cjelovitosti filmske priče. Što je film i koji ga segmenti tvore, koliko se početna zamisao modificira u realizaciji mogući su ulazi u naznačenu problematiku.

Eksperimentalne pristupe, tematsku raznovrsnost i inovativnost u tehnici pružio je natjecateljski program, u rasponu od intimističkog portretiranja do osjetljivih socijalnih tema. Unatoč propitivanju nekih uvriježenih društvenih obrazaca, ostajemo unutar zadanog sistemskog okvira, pa su filmovi prije svega obilježeni neutralnošću, bez naznaka ili barem približavanja subverzivnom izričaju. Fenomeni se izdvajaju od njihova dubinskog uzroka i postavljaju u zrakoprazan prostor prividne samodostatnosti, bez kritičke distance koja otvara put kontekstualizaciji. Moramo uzeti u obzir da je riječ o kratkometražnim filmovima, pa sustavna razrada nije niti moguća, ali ipak, dva prezentirana animirana dokumentarna filma Predikat i mak, autorica Jeanne Paturle i Cecile Rousset i Njemački ovčar Nilsa Bergendala funkcioniraju u svom konceptu i najbolje su što je festivalski program ponudio. Naglašena artističnost u pristupu temi Holokausta, kroz propitivanje osobnog identiteta obilježenog mučnom obiteljskom prošlošću, legitimna je metoda pristupa kolektivnoj traumi židovstva, o kojoj zainteresirana publika zna dovoljno da bi individualističko nijansiranje proširilo njenu spoznajnu vrijednost. Univerzalistički karakter događanja, koja su ukorijenjena u zajedničku europsku povijest i ujedno su odredila tijek dvadesetog stoljeća, a čije implikacije osjećamo do danas, dovoljan je razlog za pristup problematici iz uvijek nove perspektive. 

Predikat i mak otvara goruće pitanje europskog društva u cjelini, integraciju imigranata, konkretno u školski sustav apsolutno neprilagođen njihovim potrebama. Djeca bivaju uvučena u sustav stvoren za njihove francuske vršnjake bez osvrtanja na različite polazišne pozicije. Obeshrabreni učitelj će reći: kako ću im objasniti što je predikat, kad oni ne znaju što je mak! Jasno je da francusko društvo nije usamljeno u paralizi pred prodorom društvenih skupina s kojima ne dijeli niti tradiciju, niti simboličke sustave. Mi, međutim, ne trebamo dugo tragati za sličnim primjerima. Romska nacionalna manjina suočena je s identičnom situacijom, iako odavno egzistira na ovom području. Ono što posebno privlači u filmskoj priči jest osebujna autorska poetika koja kombinira animaciju s ciljem prikrivanja identiteta, čime se pažnja s pojedinačnih slučajeva usmjerava na suštinu. Također, efektno je riješena vječno prisutna etička dvojba kada su u pitaju osjetljive kategorije, te izbjegnuta mogućnost iskorištavanja i manipulacije subjekata koji naprosto ne mogu činiti samosvojne izbore (kao što ćemo vidjeti, nagrađeni film Moj najdraži j#beni mobitel manje je uspješan na ovom polju).

Žiri kojeg su činili Nenad Puhovski, Goran Trpčevski i Andrej Korovljev glavnu nagradu festivala dodijelio je filmu Minerita redatelja Raúla de la Fuentea, o životu žena radnica u bolivijskom rudniku, uz obrazloženje odluke: (film) na najbolji način povezuje socijalnu osjetljivost prema strašnim uvjetima u kojima te žene žive, s kreativnim ali i humanim pristupom temi. Zanimljivo je da je uz nekoliko snažnih momenata, film uglavnom ispovijest eksploatiranih i zlostavljanih radnica koje žude za oslobođenjem, no ne i više od pukog dokumentiranja, tek povremeno razbijanog oniričnim pasažama, što nas na kraju ostavlja pomalo indiferentnima. Posebno priznanje dobio je Moj najdraži j#beni mobitel redateljice Eef Hilgers, zaokupljene krizom izgradnje identiteta mladih ljudi u digitalno doba. Mobitel, taj mračni predmet žudnje, projekcija je frojdovskog sukoba moderne kulture. Suvremeni fetišizam manifestira se razapetošću između nesputanih mogućnosti zadovoljenja unutar virtualnog i šoka koji izazivaju zahtjevi stvarnosti. Iako redateljica sugerira da odmak omogućava rasterećenje i razvoj vođen vlastitim sklonostima, rasprostiranje intime pred kamerama na kraju postiže učinak blizak onom koji generiraju društvene mreže, bez svjesnog zauzimanja stava u odnosu na postignuto. Baš kao i u slučaju filma Play! Andreja Kolenickog, istaknuta je suvremena ukotvljenost u društvo koje gubi vezu s realnošću, prenoseći vlastite opsesije na nadolazeće generacije, ali bez naglašavanja realnih implikacija koje bi takav razvoj mogao imati po društvo u cjelini.

A da je vezanost uz virtualno naposljetku iskoristila industrija smrti dao je naslutiti film iz ciklusa dugog hit filma, Dron Tonje Hessen Schei. Propitivanje odbacivanja etičkih ograda modernog sustava ratovanja, nepoštivanje međunarodnih konvencija i narušavanje ljudskih prava, ne samo žrtava, već i izmanipuliranih napadača uvučenih u limb između igre i stvarnosti, svrstava se uz bok najaktualnijim pitanjima današnjice, no konačan produkt je prilično plitko i neradikalno ostvarenje, bez ikakvih pretenzija kreiranja kritičke svijesti naspram viđenog. U konačnici, program dugi hit film, upravo se na to i svodi - hit. Većinu viđenog poput Ja sam Steve McQueen Jeffa Renfroea ili Crvene armije Gabea Polskog, bez problema bi se moglo prikazivati na nekom od komercijalnih tv kanala. Oni su zabavni, naručeni, glorificirajući, eskapistički (Michael Madsen: Posjeta) i bespoštedno konzumeristički. Očito je cilj bio privući masovnu publiku, pruživši im sat do dva naizgled bezazlene zabave, bez smislene analize ili propitivanja značenja koje protagonisti tih priča imaju danas.

Za razliku od nekih, ovaj festival iz organizacijskih i tehničkih razloga može ponuditi ograničenu količinu filmova, a da bi se izbjegla sudbina još jednog u niza festivala koji pomodno postaju samima sebi svrha, trebalo bi pomno razraditi ideju kome se i zašto obraća. Kad je u pitanju oživljavanje lokalne zajednice, publika je kroz projekt Grad bez kina dokazala da je spremna za ozbiljna ostvarenja, dok svako inzistiranje na proširenju turističke ponude zahtijeva ustupke i postaje kamen spoticanja kulturnom razvoju. Već sam koncept suradnje sa zemljom partnerom, ove godine to je bila Poljska, iako u osnovi dobar poligon za suradnju i prezentaciju europske kinematografije, donekle ograničava manevarski prostor selekcije, stoga bi bilo dobro zauzeti stav kojim se želi nastupiti. Neusklađen program, od vrhunskih do filmova za koje nije jasno što tamo uopće rade, kao da se obraća publici bez kriterija. Problem je u posvemašnjoj neutralnosti, koja ne proziva nikoga dok selektivno propituje stvarnosne devijacije. Propuštena je prilika otvaranja pitanja koja se tiču društva u cjelini, a čiji se odjek zanemaruje baš na lokalnoj razini, čime se suzila mogućnost aktivne participacije zajednice. 

Možda je najveći nedostatak u činjenici da festivalska publika još nije prepoznala potencijal festivala, na što je ukazivao neujednačen posjet projekcijama. Teškoće privlačenja posjetitelja izvan uske okolice Makarske uvjetovane su smještajnim kapacitetom koji je prvenstveno namijenjen osobama visoke platežne moći i možda najveća opasnost podređivanja zahtjevima komercijalnog turizma. No da je namjera daleko od komercijalne, svjedoči maksimalna otvorenost festivala s uglavnom besplatnim pristupom sadržaju ili uz minimalne naknade za hit i program u konkurenciji. 

Članovi lokalne zajednice mahom su s odobravanjem prihvatili festival, dok su organizatori suradnjom s civilnim udrugama nastojali proširiti platformu sudionika i eventualno učvrstiti temelje za suradnju u budućnosti. Josip Vujčić iz Dokume navodi dosadašnje partnere: Surađivali smo s Udrugom osoba s invaliditetom Sunce, Udrugom "Savjetovalište Lanterna" u kojoj rade stručnjaci koji su dodatno educirani za rad s mladima te s međunarodnim festivalom stripa MaFest

Ne smijemo zaboraviti da je čitav projekt DokuMA Film Festivala u začecima i da nam je dosad ponuđen samo okvir onoga što u međuvremenu namjerava postati. Revitalitacija učmale kulturne scene s nekoliko dana orijentacije na film, glazbu i razmjenu iskustava, pokazala je drugo lice grada. Iako je donekle zanemaren naglasak na filmski program koji bi stvorio čvršću opoziciju spram globalnih trendova ili iskoristio potencijal filma u poticanju na aktivno prevrednovanje prividnih samorazumljivosti, idejna koncentracija na povezivanje mladih ljudi lokalne i šire sredine definitivno je moment na kojem vrijedi inzistirati, dok bi inicijativu edukacijskog i radioničkog programa trebalo otvoriti i onima koji nisu profesionalno vezani uz filmski medij. Zasad se iz drugačijeg pristupa, dostupnosti novog sadržaja i otvorenosti zainteresiranima može iščitati pokušaj postavljanja fokusa na problematiku otuđujućih sredina kojima mladi gravitiraju, čemu festival želi postati protuteža. Vjerujemo da će usustavljivanje prioriteta i preciznije opredjeljenje omogućiti paralelno osmišljavanje čvrstog identiteta kako festivala, tako sudionika i zajednice u cjelini. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 17.06.2015