Posveta ljubavi, bićima i stvarima | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Posveta ljubavi, bićima i stvarima

U Svijetu od poljubaca ne kamenja komad spužve jednako je važan kao kompjuter, kockice leda važne su kao i čovjek.

Piše: Nina Gojić

FOTO: Nina Đurđević / Improspekcije

  • A
  • +
  • -

Ti koja imaš drugačiji pogled od mojeg,

nešto bih ti napisala o jednoj predstavi koju sam, na svoju sreću, imala priliku gledati tri puta (jednom kao probu i dvaput kao javnu izvedbu), a ti možda još nijednom (nadam se da uskoro hoćeš). Jedna je to od onih predstava kojima se volim vratiti više puta jer svakim gledanjem vidim nešto što prošli put nisam, a možda zato ni nisam pisala ovaj tekst odmah nakon prvog gledanja. Premijera je bila prošlog ljeta u KNAP-u, a izvedba o kojoj pišem odvila se u sklopu festivala Improspekcije krajem rujna ove godine. 

Predstava o kojoj pišem nosi zavodljivi naslov Svijet od poljubaca ne kamenja[1], a napravio ju je autorski kolektiv odnedavna nazvan Mold, koji pratim od početka njihovog zajedničkog rada, prvo kao gledateljica, zatim kao suradnica, nakon toga kao nešto između te dvije pozicije, ovisno o potrebi i prigodi. Kolektiv čine četiri koreografkinje i plesne umjetnice: Antonia Dorbić, Marta Krešić, Danijela Renić i Lana Šprajcer. Riječ je o kolektivu koji se formirao tijekom studija plesa na zagrebačkoj ADU, svoj prvi rad Nacrti realizirale su 2016. godine kao diplomski rad i nastavile su raditi zajedno, čak i nakon što su se dvije od njih četiri preselile u druge gradove od kojih je jedan na suprotnom kraju svijeta. Tada se i njihova praksa transformirala kako bi ostale zajedno pod svaku cijenu, a predstava o kojoj ti pišem za mene je u velikoj mjeri, između ostalog, i o tome. O tome koliko smo spremne biti tu, ne samo za svoje prijatelj_ice, već i za ona bića i stvari koja nam nisu poznata, bar ne još ili ne sasvim. 
 
Naime, od spomenutog razlaza u tri grada na dva kontinenta članice ovog kolektiva tražile su i prakticirale načine kako da održavaju kontinuitet prakse koja je i prijateljstvo i rad. Odvojenost ih je privikla na niz vremenskih i organizacijskih kompromisa, a intermedijalnost im se logično nametnula kao metodološka i estetska nužnost. I prije pandemije tijekom koje smo se svi nevoljko navikli na intenzivniju komunikaciju preko video poziva, u njihovoj praksi dolazilo je do stalne prilagodbe koja, kako smo vidjeli, u sličnoj mjeri dovodi do zamora virtualnim koliko, ako tako odlučimo, otvara i mogućnost invencije, u slučaju kad nuspojava ograničenja postaje poetskim sredstvom koje nismo unaprijed planirali. Rad koji je prethodio Poljupcima zvao se Šire od tijela, nastao je u prvoj pandemijskoj godini, a kratko se nastanio u prostoru Galerije Miroslav Kraljević i trajno u časopisu Kretanja. Važan dio tog rada bila je ideja kamere kao su-izvođačice i taj interes poslužio je kao jedna od ishodišnih točaka za Svijet od poljubaca ne kamenja.
 
 
Taj Svijet sastoji se od spužvi koje su svašta, na primjer: oblak, brlog za hibernaciju, zagrljaj puževa, zaklon od buke ili neke druge nevolje, tu je i nekoliko plastičnih kutija nastanjenih materijama vrlo različitih vremena propadanja, oko ljudskih izvođačica postavljene su kamere s kompjutera i mobitela koje su međusobno povezane videopozivima ili pak snimaju okoliš koji smo svi_e skupa privremeno nastanile_i, a i ogledala su razmještena po prostoru za njih i za nas. I mi sjedimo s njima na oblaku, pozvane da, zahvaljujući tako ulančanim površinama u kojima (se) gledamo, boravimo u suspregnutom prostor-vremenu u kojem je slika onoga što se događa uvijek već počela i još uvijek nije. Sliku prostora kida njihova specifična izvedbenost, a ulančane optičke leće prekidaju linearne tijekove vremena koje provodimo zajedno.
 
Da pojasnim: naslov nije zavodljiv slučajno, a nije ni samo on zavodljiv, jer i u izvedbi ovih četiriju[2] prijateljica/izvođačica nešto je svjesno zavodljivo i šarmantno, doduše ipak ne ono što se na prvi pogled doima kao očita manifestacija zavođenja. Prije početka izvedbe, nanijele su gotovo parodijsku količinu šminke i postavile se u pozicije čekanja ili poziranja koje evociraju slike ženskih tijela kao objekata i kao povijesno i društveno uvjetovanih konstrukata. Kako izvedba počinje, počinje i njihovo stalno odmahivanje kosom kao još jedna prepoznatljiva gesta koja izvodi svoju zavodljivost, a gotovo cijelu izvedbu provode u namještanju za sliku koja se neće dogoditi, ali će se dogoditi neke druge: one koje one, manipulirajući raznovrsnim lećama, proizvode i tako čine privremeno dostupnima pregovarajući između želje i kontrole, te one koje na taj način kao publika imam priliku stvoriti sama za sebe. Adresat slike koju one isprobavaju i koja se neće dogoditi nismo ni ti ni ja, nego onaj zastarjeli lik ne naročito uzbudljivih identitetskih oznaka, onaj "univerzalni" subjekt za koji smo odavno ustanovili da nije nimalo univerzalan nego je u potpunosti odvojen od bilo kakvog manjinskog ili neprivilegiranog iskustva, pa odatle i ta laž o univerzalnosti. I zato taj pokušaj slike, namijenjene tom bezličnom njemu, u neuspijevanju da postane slikom cijelo vrijeme realizira se kao nešto drugo, a to je relacija koja je i afekt koji je i svijet od poljubaca ne kamenja. 
 
 
U tom smislu, moglo bi se reći da nas one zavode na krivi trag jer je lako pomisliti da je u tom sklopu postupaka prvenstveno riječ o izvedbi zavođenja ili izvedbenosti roda, ali meni je interesantnije prepustiti se mišljenju o nekoliko drugih stvari: o produktivnom problemu objektne pozicije, o posthumanističkom feminizmu i o ljubavi.
 
Krenut ću od zadnjeg i zato još jednom naglasiti da je problem raznorodnih pogleda jedan od ključnih u ovoj predstavi jer su postavljeni kao njezino gradivno tkivo: one gledaju nas, mi gledamo njih, one gledaju u ogledala, gledajući se u ogledalo spekuliraju o pogledu mrtvog subjekta kojeg nema, daju mi mogućnost da u tome vidim i parodiranje one linije plesnog obrazovanja koje je opsjednuto slikom plesa u ogledalu, a onda i parodiranje narcističke fiksacije na ogledalo kao takve, ista ta ogledala namještaju tako da možemo vidjeti njihov odraz koji nam opet uzvraća pogled, gledaju u kamere i daju nam ekrane koje nam približavaju njihove, ali i poglede drugih dijelova publike, gledaju jedna drugu bez cinizma koji je prisutan u tretmanu njihove izvedbe roda. Takav pogled lišen distance, kad je uzvraćen u istoj kvaliteti prema publici, otvara mogućnost da ljubav između njih postane i ljubav između predstave i publike, što smatram jednim od radikalnijih i uzbudljivijih načina kako postaviti relacije u izvedbenom događaju. Implikacija da je ljubav taj afekt koji nastaje u susretu dva strana entiteta može imati i radikalne političke posljedice, a upravo takve trebamo.
 
 
Stranac/strankinja u jeziku na kojem pišem etimološki dolazi od riječi strana i vezana je uz graničnu crtu određene plohe, ali i komad zemlje, dakle, konotira orijentaciju prema nečemu i znanje o tome gdje se nalazimo u prostoru. Na drugom jeziku koji znam ova riječ kaže se stranger i homonim je komparativu riječi koja znači čudno, neobično. Stranac, ali i straniji, neobičniji, nepoznatiji. Zanimljivo mi je misliti obje ove riječi s obzirom na njihovu višestrukost značenja jer tako ponavljaju nešto od onoga na što me i predstava poziva: da preusmjerim pogled s onoga što mi se varljivo nudi kao tema i problem, a ispostavlja se nečim drugim, da se preorijentiram od onoga što mislim da vidim i želim vidjeti prema onome što mi se može dogoditi, da budem otvorena prema čudnosti te situacije i nepredvidljivosti susreta s onim što mi je neobičnije od stranog. 
 
Premisa ljubavi prema strancu_kinji podsjeća me na jednu koreografiju koja mi se nije dogodila, ali sam toliko puta čula o njoj: The Love Piece koju je osmislila Alice Chauchat 2007. u Zagrebu, a izvodili su je Anna Achimowitz, Nino Bokan, Alice Chauchat, Pravdan Devlahović, Oliver Frljić, Zvonimir Kvesić, Ivana Pavlović, Ivana Rončević, Nina Sakić i Una Vizek. Score je bio sjediti nasuprot članu_ici publike i voljeti ih svim srcem dok u pozadini svira playlista ljubavnih pjesama. O učincima te izvedbe mogu samo čitati, slušati i spekulirati, ali iz dostupnih gledateljskih (svjedočanskih? sudioničkih?) iskustava može se saznati o izvjesnoj količini nelagode kao prvoj reakciji na izvedbenu situaciju, ali koja se pristajanjem na uvjete tog susreta transformira. Premda je ljubav prema stranoj osobi u slučaju The Love Piece izričito dana kao uputa izvođačima_cama, u Svijetu od poljubaca ne kamenja ne znam i ne moram znati koja je intencija iza izvođačkog pogleda, ali mi se događa na način na koji ti pišem. Čini mi se da je ono što povezuje ova dva primjera implikacija da usmjeravanje pogleda prema publici, odnosno, (onomu) stranom, stvara priliku za ljubav prema nepoznaniku bez ikakvih pretpostavki, razotkrivenom u svojoj nekompletnosti, uvijek u procesu nastajanja. Ono što ih razlikuje činjenica je da nas Svijet od poljubaca ne kamenja 15 godina kasnije poziva da ljubav prema nepoznatom i stranom razmotrimo i kao odnos koji ne mora biti rezerviran isključivo za ljudske entitete. 
 
 
Kad govorim o varljivosti, mislim dijelom i na to: autorice/izvođačice i nastanjuju i ne nastanjuju poziciju objekta. Ne nastanjuju jer nikad ne dovršavaju sliku koja je iz nekog drugog, prošlog vremena i za nekoga čiji pogled na svijet nam je poznat, a nastanjuju u drugom smislu, koji objektnu poziciju uzima u obzir kao jednu od mogućih emancipacijskih pozicija. U Svijetu od poljubaca ne kamenja komad spužve jednako je važan kao kompjuter, kockice leda važne su kao i čovjek. Zbog toga, premisa o posthumanističkom feminizmu postaje moguća kao jedna od posljedica pristanka na tu vrstu pogleda na stvari, a takav pogled uperen je u budućnost kakvoj se mora biti moguće veseliti. Rosi Braidotti, teoretičarka posthumanističkog feminizma i autorica istoimene knjige naglašava da nam je za suvremenu političku imaginaciju potrebna relacijska etika zbog koje nam danas postaje nemoguće odvojiti sveobuhvatnu predanost emancipacijama raznih deprivilegiranih (ljudskih) skupina, koje je intersekcionalni feminizam posljednjih desetljeća već uključio u svoje borbe, od urgencije kojom bi valjalo pristupiti ekocidu u tijeku kojeg se nalazimo, a kojem će biti nemoguće suprotstaviti se ako ne dođe do radikalnijih zaokreta u odnosu prema stvarima, lišenog fetišističke okupiranosti imperativom profitabilnosti. Stavimo li sebe na poziciju jednaku stvarima i pristajući biti zavedeni_e tom pozicijom, deziluzioniramo ideju superiornosti (muškog) ljudskog subjekta. Na kraju, nije li važno primijetiti da se riječ stvar nalazi u korijenima riječi stvaranje i stvarnost?
 

[1] Naslov je preuzet iz knjige The Order of Time Carla Rovellija, što je navedeno u tiskanom tekstu koji prati izvedbu.

[2] U premijernoj verziji predstavu su izvodile Antonia, Marta i Danijela, dok se u verziji igranoj na Improspekcijama pridružila i Lana tijekom kratkog boravka u Zagrebu nakon četiri godine izbivanja.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 18.10.2022

VEZANE VIJESTI

O dodirima, osjećajima i utvarama

Piše: Una Bauer

Zagrljaje čine mali događaji koji računaju na gledateljsku svjesnost, rastvarajući prostor za promišljanje o afektivnom prostoru i snazi izvedbenih umjetnosti.

Nacrt za društveno pregovaranje

Piše: Ivana Slunjski
Nastali iz završnog rada Antonije Dorbić, Nacrti su najdomišljenija predstava koju su dosad realizirale mlade plesačice i autorice proizašle s plesnoga odsjeka Akademije dramske umjetnosti.

Pravo znanje rađa se iz neuspjeha

Razgovarala: Nina Gojić
S Oliverom Frljićem razgovaramo o političkom kazalištu, njegovoj metodologiji, iskustvu rada u različitim kontekstima te brojnim vrstama nasilja koje su prisutne u kazalištu.