Potentna nadgradnja na vrijednim temeljima | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Potentna nadgradnja na vrijednim temeljima

Odabirom izvođača, egzekucijom programa te ponajprije kvalitetom i raznovrsnošću predstavljene glazbe, ZEZ festival je pokazao da mu ne nedostaje svježine pod novim vodstvom.

Piše: Nina Čalopek

Foto: Fotosekcija KSET-a

  • A
  • +
  • -

Zavod za eksperimentalni zvuk, festival pokrenut prije četiri godine, koji je sa svojim djelovanjem započeo pod okriljem KSET-a i njegovih aktivnosti kao ciklus koncerata prije čak sedam godina, predstavio je od utorka, 12. pa sve do nedjelje, 17. listopada sijaset domaćih i stranih umjetnika. Redovnom posjetitelju ZEZ-a (a pretpostavljamo ni čitatelju ovih redaka) neće se činiti da je potrebno isticati, dokazivati ni prokazivati važno mjesto koje ZEZ zauzima na domaćoj eksperimentalnoj, novoglazbenoj, novomedijskoj i klupskoj sceni. No nažalost, njegova pozicija ekscesna je i usamljena, kao i pozicija svih sporadičnih, diskontinuiranih, od financija do organizacijskog kapaciteta nesigurnih srodnih događanja, poput ovog ljeta pokrenutog višednevnog događanja Gibanja ili pak uvijek suzdržane i nerazmetljive platforme Sine linea. Stoga ipak vrijedi konstatirati da je vrijednost ZEZ-a ne samo u kvaliteti njegovog programa već i u relativno stabilnom kontinuitetu održavanja posljednjih sedam godina (u oba formata), ali i u široko postavljenim programskim koordinatama i sadržajnom konceptu – od razgovora, predavanja, radionica, gledaonica i slušaonica pa sve do koncerata – unutar kojih ZEZ mapira, detektira i prezentira najraznovrsnije umjetnike eksperimentalne glazbe svih žanrova. 

Na ovogodišnjem se ZEZ-u, uz već tradicionalnu jednodnevnu prezentaciju multimedijalnih radova, naziva Izložba zvuka, ili pak projekcije odličnog lektirnog filma Sisters with Transistors, moglo čuti svega – od afričkog metal hardcore punka do nepodnošljivo glasnog ruskog noisea. Najnovije izdanje festivala bilo je prilika i za inicijalno predstavljanje zagrebačkog DJ-a i producenta Nikole Krgovića alias N/OBE-a. Nizanjem blokova materijala, prije svega zanimljivih i razigranih u svojoj ritamsko-metričkoj kvaliteti, što ne čudi s obzirom na to da se radi o glazbi koja se kreće u kontekstu klupske elektronike, N/OBE je pokazao zaista mnogo, čak i previše materijala. Pitanje je ipak je li ta hiperproduktivnost zaista i nužna, je li motivirana mladenačkom ambicioznošću te bi li dublja razrada elemenata i njihovo eventualno povezivanje kroz potencijalne motivske reference rezultirala i umjetnički vrjednijom izvedbom. Jednako je tako pitanje bi li ta uputnija metoda koncentriranije razrade zvučnog materijala ili njegove forme ujedno i jasnije prezentirala te kvalitetnije obradila idejni koncept, pojašnjen u kratkom tekstu festivalske brošure, koji se bavi izrazito kompleksnom problematizacijom spomeničke baštine. Osim eventualno onoj KSET-ovskoj publici koja je prisustvovala artist talku koji je s umjetnikom vodila Dijana Grubor, ta pretenciozna izvanglazbena potka ovog debitanskog albuma mora da je ostala u potpunosti skrivena, što uopće nije loše jer se iste te publike N/OBE-ov nastup iz pravih muzičkih razloga izuzetno dojmio. 

Daleko pak od pretencioznog bio je nastup berlinskog dvojca Driftmachine, koji je predstavio upravo ono što danas više ne bi trebala predstavljati najrecentnija berlinska scena elektronske glazbe. Andreas Gerth i Florian Zimmer, svaki za svojim modularnim sintesajzerom, nisu iskočili van konvencije – niti su koristili inventivne načine i nove mogućnosti korištenja svojih instrumenata, niti su iskazali neki zanimljivi glazbeni materijal ili ga još zanimljivije razradili njegovim uslojavanjem i spajanjem. Stoga je cijeli nastup bio poprilično ravnodušan, repetitivan i površan.

Za razliku od Driftmachinea, ljubljanski Etceteral, koji čine bariton saksofonist Boštjan Simon, bubnjar Marek Fakuč i videoumjetnica Lina Rice, nije posrnuo preko ruba prema konvencionalnom i banalnom – iako je mjestimice dolazio do estetski neizvjesnih momenata, jer teško se može poreći svojevrsna perceptivna prezasićenost zvukom saksofona, čega mora biti svjestan i čime može biti opterećen svaki saksofonist. Međutim, Simon je očito pozitivno prihvatio taj pritisak te je suvereno okrenuo topli zvuk bariton saksofona u svoju korist. U tome mu je itekako pomogla i izvedbena vrsnost Mareka Fakuča koji se pokazao kao izrazito koncentriran i precizan, ali i inventivan bubnjar. Premda nije izgubilo svoju funkcionalnost u okviru izvedbe, ono što je moglo biti kvalitetnije odrađeno jedino je video Line Rice.

Osim Etceterala, još je jedan slovenski izvođač nastupio na ovogodišnjem ZEZ-u: Lifecutter se nije mogao bolje predstaviti nego žestokim, slojevitim nastupom, s energijom koja je proizlazila kako iz samoga zvuka, tako i iz vlastite duboke involviranosti u izvedbu. Ovaj odličan rad poseže i za mogućnostima videa kako bi u poetiziranoj i stiliziranoj crno-bijeloj slici donio eko-tematiku šume, ali i rubno tematizirao emociju usamljenosti te poziciju od šume otuđenog, a istovremeno u nju neminovno utisnutog promatrača, vjerojatno samog umjetnika. Slika je ujedno poput kakve vizualne konverzije zvuka (i obrnuto), iako se dvosmislenost emocija koje slike donose (npr. čistoća i netaknutost šume) ponekad ciljano ne poklapaju s razinom emocije i semantike auditivnog sloja (npr. grubošću motorne pile). Tim odnosima umjetnik namjerno manipulira te na taj način i gradira sam glazbeni materijal od kakvog Ur-zvuka do ekstatične, pištave, metalne i brutalne glazbe koju donosi napad civilizacije na prirodu. 

No, ovogodišnji ZEZ ne bi bio jednako dobar – a bilo je to zaista odlično izdanje festivala – bez gostovanja jednog od luđih, otvorenijih i talentiranijih umjetnika današnjice. Julien Desprez francuski je gitarist, improvizator, skladatelj i performer koji se u seriji svojih radova inspirira plesom te temeljnim odnosom izvedbenih umjetnosti prema tijelu. U koreografiranom nastupu Desprez pomoću svjetlosnih i auditivnih pedala te naravno svoje gitare i pokreta stvara slojeve raznovrsnih referenci pop-rock ikona i konvencionalnih, pomalo uvriježenih gitarističkih poza koje karikira i prekraja do humora i samoironije. Ali Desprez je izvrstan gitarist i improvizator te upravo u tom grmu leži vrijednost njegovih projekata. Njegovi nastupi nisu samo još jedan dobar štos – oni su dobro stilizirana, opuštena i izrazito kvalitetna umjetnost, u čijoj izvedbi, upravo zato što je odličan umjetnik i tehnički potkovan izvođač, Desprez nije opterećen. 

Nakon teškog razdoblja u kojima se globalna glazbena i općenito izvedbena umjetnost našla pred brojnim izazovima, ZEZ je ovim izdanjem festivala itekako pokazao svoju potentnost. Ujedno, programski ga je preuzela nova ekipa predvođena Lukom Babićem, koja je odabirom izvođača te egzekucijom programa pronašla i neku novu svježinu. Pri tom ne s programatskom namjerom da revitalizira ili redefinira postojeće stanje festivala, već nehotično, samom kvalitetom i raznovrsnošću predstavljene glazbe. Jednako tako nehotično dala je i naslutiti sve latentne mogućnosti ZEZ-a, a festivalsku publiku navela na veselo iščekivanje novoga izdanja. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 27.10.2021

VEZANE VIJESTI

Propuštena i pronađena zajedništva

Piše: Anamarija Žugić Borić

Usprkos pretjeranom limitiranju komunikacije s publikom, pandemijski je ZEZ Festival iznjedrio važne suradnje i zaključke o elektroničkoj glazbenoj i intermedijalnoj sceni.

Nepretenciozna ozbiljnost proizvodnje glazbe

Piše: Barbara Gregov

Uz različite programske linije koje su pokazale otvorenost za novo, ali i svijest o programskom kontinuitetu, ovogodišnji ZEZ festival pokazao se kao najambiciozniji dosada.

Na tragu drugačijeg slušanja

Piše: Nina Čalopek

Iako prvom izdanju ZEZ festivala nije nedostajalo odvažnosti, ostaje dojam da su ambiciozni planovi rezultirali time da se kvaliteta programa dijelom raspršila u kvantiteti.