Potraga za izgubljenim kinima | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Potraga za izgubljenim kinima

Razgovor o kinima i onome što su ona nekad predstavljala, ako nije u pitanju znanstveni rad, neminovno se pretvara u neku vrstu potrage za izgubljenim vremenom.

Piše: Neven Svilar

Postoje neke teme koje naprosto prizivaju patetiku, koja ih obgrli toliko snažno da je gotovo nemoguće izvući se iz tog čvrstog zagrljaja. Ako čovjeku to kojim slučajem i pođe za rukom, dolazi do instant-nostalgije, i to udvostručene: nostalgije za povratkom u taj zagrljaj, koji je nostalgija sama. Razgovor o kinima i onome što su ona nekad predstavljala, ako nije u pitanju znanstveni rad, a ovdje nikako nije riječ o tome, neminovno se pretvara u neku vrstu potrage za izgubljenim vremenom. U pitanju je vrijeme koje se u duhu razvlači i stišće poput harmonike, i koje samim time u svojoj biti postaje nalik filmskom vremenu. Grad koji je nekada imao i trideset kina, i u kojem se gotovo svaki veći kvart ponosio svojim kinom, odavno više nije isti grad; štoviše, nije pretjerano teško braniti tvrdnju da on više uopće nije grad, s obzirom da je izgubio mnoge elemente koji su potrebni da bi se jedno mjesto zvalo gradom. U pitanju je devolucija koja ima brzinu i snagu revolucionarnog, zbog čega se pitanje nestanka gradskih kina ukazuje kao tek mali stupić u ogromnom nizu polomljenih što su podržavali platformu grada. No, povijest ovog grada, kao što ćemo kasnije vidjeti, zapravo je povijest samourušavanja, gdje su ljudi koji su ulagali svoje živote kako bi ga podigli redovito bili poniženi i zbrisani, i gdje je kolektivna memorija krhka poput izgaženog žutog lista na pločniku. Grad ne-grad, u kojem nestaju trgovi, a ulice se pretvaraju u nakazne koridore načičkane ružnim i besmislenim prometnim stupićima, 1970-ih i 1980-ih je imao najmanje 25 kino-dvorana u funkciji u svakom trenutku.

Simboliku zakopanu u temeljima silnih promjena kada su u pitanju kina u Zagrebu ipak treba pokušati što više zatomiti, tim više što će ona ionako uvijek isplivati. O činjenici da je jedna od najvažnijih kino-institucija proteklih desetljeća, Kinoteka u Kordunskoj ulici, prvo vraćena crkvi, da bi nakon toga dvorana izgubila funkciju kino-dvorane, dosta se govorilo početkom novog stoljeća. Međutim, usprkos protestima, Kinoteci nije bilo spasa, i ona je vrlo brzo postala tek točka na mapi kino-sjećanja. Simbolika probija i iz svih pora razgovora o, uz Kinoteku, dva ključna zagrebačka kino-pilona: o kinu Balkan i kinu Zagreb. Činjenica da se ta dva kina nalaze na Cvjetnom trgu, gotovo ima apsurdnu dozu simboličnog naboja. Naime, poput kakve urbanističke Kartage, upravo je Cvjetni trg bio bojno polje bitke za Grad, ali i poprište konačnog poraza čuvara memorije. S tom razlikom da je ulogu Scipiona mlađeg u ovom slučaju preuzeo kriminalni komplot poduzetnika i lokalnih institucija. Ideja memorije grada i trga kao komunalnog prostora potpuno je sravnjena sa zemljom, i prekrila ju je duhovna pustinja. U pitanju je trg na kojem se nalazilo jedno od najstarijih kina u Zagrebu, smješteno na zapadnom dijelu trga u jednokatnici koju je 1937. godine prema projektu Antuna Ulricha zamijenila monumentalna modernistička šesterokatnica, u kojoj je zatim otvoreno kino Capitol, kasnije kino Zagreb. Isto ono rušenje u koje je bila upregnuta sva sila medijske korupcije, zbog čega se godinama govorilo o tobožnjim "štakornjacima", i ruglu u centru metropole. A upravo je Metropol bilo ime kina u jednokatnici, koje je prethodilo kinu Capitol, odnosno Zagreb, nekada najpopularnijem kinu, koje je srušeno kao da ga nikada nije bilo. Uostalom, baš kao što su srušena i kina Lika, Romanija, Kustošija, kao i mnoga kina u Hrvatskoj.

U proteklih dvadesetak godina na tom je mjestu dvaput odigran sličan scenarij, u tek nešto izmijenjenom kontekstu. Uz prvu devastaciju trga prije točno dvadeset godina, zloglasne intervencije Mihajla Kranjca i Berislava Šebetića u urbanistički krvotok trga kompletnom izmjenom opreme i sječom stabala, tiše je prošao nestanak legendarnog kina Zagreb, kao i promjena imena kina Balkan koje je kao u nekakvoj petparačkoj komediji preimenovano u kino Europa. Promjena imena ovog kina bio je scenarij koji podsjeća na vječnu igru micanja i vraćanja kipa bana Jelačića na trgu, s obzirom da je u pitanju kino koje se do 1940. zvalo Balkan. Jedina razlika u odnosu na Fernkornovu skulpturu, čije je translatiranje i okretanje mača od sjevera prema jugu imalo i ulogu simboličkog raketnog bacača, jest da ulazi u kino Balkan nisu okrenuti niti su se ulazi promijenili.

Kino Balkan smatralo se ne samo prvom pravom, namjenski sagrađenom zagrebačkom kino dvoranom, već prvom dvoranom takvog tipa na Balkanu, s 1100 sjedećih mjesta. Priča o ovoj zgradi je paradigma tragedije ljudi koji su sagradili ovaj grad. Zgradu "Kino Balkan-Palače" podigli su 1925. godine naručitelji braća Alfred i Leo Müller (prema nacrtu arhitekta Srećka Florshutza), nasljednici najveće gradske ciglane "Müller" u Kustošiji, sinovi znamenitog Adolfa Müllera, koji je u jedno poduzeće udružio kinematografe Helios, Apolo i Union, te filmski zavod Urania. Leo Müller, inače zaljubljenik u sedmu umjetnost, bio je veliki filmski mecena te se oprobao i kao glumac u prvim hrvatskim filmovima. Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata pomaže ocu u gradnji kina Helios u Frankopanskoj (danas kazalište Gavella), a 1919. na mjestu današnje zgrade kina Europa, prema osnovi arhitekta Ferde Šege, financira adaptaciju postojeće građevine u kino Balkan, koju će ubrzo zamijeniti veliko reprezentativno zdanje. Priča Lea Müllera završava 1941. godine, kada će za sve svoje pothvate biti nagrađen putovanjem u Kerestinec, a zatim i u Jasenovac. Njegov brat će poživjeti tek malo dulje; njegov put završava 1945. u Dachauu.

Pa ipak, naslijeđe Müllerovih i danas postoji, makar se drukčije zvalo. To se, međutim, ne može reći za više od dvadeset drugih zagrebačkih kina.

Jer ako je nestao jedan od najvažnijih trgova u gradu, Kvaternikov trg, treba li se čuditi što su nestala kina koja su ga okruživala i koja su bila komunalni centri, svako na svoj jedinstveni način; kina poput Uranije odnosno Partizana, koje je pretvoreno u skladište jednog dućana, ili Studija u Vlaškoj, koje su dobile na korištenje neke udruge, ili obližnjeg Mosora u Zvonimirovoj, divne dvorane koju svako malo preuzme neka nova udruga entuzijasta, no uvijek s istim nesretnim završetkom, odnosno kina Otokar Keršovani u Švarcovoj koje je postalo centar za kulturu, eufemizam za nepostojanje lokalne kulturne politike, gdje su utopljene mnoge nekadašnje kino-dvorane, i to u cijeloj Hrvatskoj.

Zagreb je ostao bez velike većine nekadašnjih kina, a multipleksi, koji su postali mjesta gdje se mogu pogledati filmovi na velikom platnu, nemaju komunalnu ulogu koju su imala nekadašnja kina. Situacije poput one u kojoj se dugo čeka u redu za karte, da bi došli do prodavača koji stavlja natpis RASPRODANO, danas su potpuno nezamislive. Kao i ona u kojoj nakon takvog raspleta panično tražite čovjeka koji je do maločas prolazio pored  dugog antropomeandra i mrmljao "šare, prodajem šare" i kojeg ste nadmeno se keseći ignorirali, da bi ga konačno pronašli u gužvi i kupili ulaznicu po dvostruko većoj cijeni.  

Sasvim je jasno da pojava multipleksa nije uzrok propasti nekadašnjih kina, jer je u pitanju fenomen koji je došao na samom izmaku celuloidne dekadencije, koja je trajala dugo godina, još od pojave videa. No, većina je danas zatvorenih kina ipak nekako opstajala do dolaska velikih multipleksa. Doduše, i sudbina samih multipleksa je prilično upitna, što nam jasno pokazuje slučaj Broadwayja, jednog od prvih hrvatskih multipleksa koji se pojavio glasno, oholo udarajući u doboš medijskog spektakla, e da bi završilo pusto i prazno, podijelivši tako sudbinu svih onih malih kina koja su nekako u doba pojave Broadwayja konačno stavila ključ u bravu.  

Postoje samo još kao ljušture, oronule zgrade bez namjena, ili u najboljem slučaju pretvorene u kakvu trgovinu, uz tek poneku svijetlu iznimku. Kina su to poput Augusta Cesarca na Svetom duhu, što samo stoji pusto, Bratstva u Dubravi koje je danas mesnica, Centrala u Petrinjskoj, niza napuštenih kina u Ilici, poput opustjelog Kalnika, Jadrana u kojem su se prodavali sendviči, kina Kozara koje je dobila na korištenje opskurna kazališna trupa, kina Lika koje je srušeno i na mjestu kojega se sada održavaju plesne predstave, kina Grič koje usprkos trudu uglavnom stoji neiskorišteno, kina Triglav gdje se nalazi DM, kina Jedinstvo u Samoborskoj, zatim kina Midium, pa kvartovska kina poput kina Trešnjevka, kina Sesvete, kina Sigečica, kina Romanija na Trnju, kao i kina Remetinec...       

Govoriti o kinima u Zagrebu kao specifičnom kulturnom fenomenu vjerojatno ne bi bilo nimalo uputno bez poznavanja širih društveno-povijesnih okolnosti, niti je krenuti takvim smjerom poželjno ako se bez kreiranja šire slike želi doći do određenih zaključaka o tome što je zapravo kino predstavljalo, i što predstavlja danas. Uostalom, gotovo dvadeset godina nakon potpune promjene kulturne paradigme i totalnog zaokreta u odnosu društva, da ne kažemo "kulture", i u institucionalnom kao i u ne-institucionalnom smislu, prema kinu, svaki pokušaj obasjavanja društvenog značaja ovog fenomena nalik je pokušaju da se reflektorom u starom teatru osvijetli osoba koja stoji u mraku pripremajući se održati govor pred malobrojnom i nimalo entuzijastičnom publikom. Međutim, takvi su pokušaji ipak nužni, iako je u potpunom mraku sjećanja našeg govornika veoma teško naći, i snop svjetlosti glavinja tminom u nervoznoj potrazi pritom ne osvjetljavajući ništa, tek komadiće podija i dijelove nekada davno potpuno bijelog kino-platna, koje je u međuvremenu zadobilo patinu nastalu kao odraz celuloidne memorije. Sjećanje na kino kao simbola jednog vremena zaista se polako utapa u kmici zaborava, no fizičke ljušture koje su obavijale život kina i danas uglavnom još uvijek postoje. One su, doduše, tek malo više od tužnog podsjetnika na drugi svijet, na vrijeme potpuno drukčije od ovoga što živimo danas. Štoviše, kada vidimo kako danas izgledaju stara zagrebačka kina, potrebno je zaista mnogo discipline kako bi se pobjeglo od patetičnog zbora koji se počinje organizirati i naricati u našem duhu. To nije lako: kaleidoskopska sjećanja na djetinjstvo, na stajanje u velikom redu s ocem pred kinom Mosor prije točno trideset godina, kada je u Zagrebu igrao nenadmašni The Last Starfighter pretvaraju se u halucinantna prizivanja najranijeg djetinjstva, u kojima je memorija dekorirana bizarnim štukaturama veličanstvene ekskurzije duha. Redovi pred kinima u Zagrebu, s obzirom na veliki broj kina, ipak se nisu mogli mjeriti s onima u manjim gradovima, gdje su kina bila posvećena mjesta. Kino u Požegi gdje pisac ovog teksta u naguravanju prije projekcije E.T.-ja pada na pod i iz žablje perspektive gleda kako se dotad strogi red pretvara u nabujalu val-masu koja se razbija o ulaz u dvoranu, ili legendarno kino Tesla u Splitu, gdje po svršetku (izlasku s) prve projekcije Karate Kida izlaze grupice dječaka i uz povike "A-ca!" pokušavaju nemuštim pokretima nogom doseći visinu glave svojih zadivljenih prijatelja…

No, kako govoriti o tom vremenu, o periodu kojeg možemo pompozno nazvati "razdobljem kina"? Čini se da je i u ovom slučaju u pitanju nešto nalik filmskom vremenu, ako i sasvim pomaknutom, zbog čega valja ostati hladne glave. Nalik Nolanovom filmu Memento, i ovdje se trebamo vraćati u prošlost kao da je u pitanju odlazak u budućnost, i pratiti izviranje novih, nepoznatih sjećanja. Naime, ne treba smetnuti s uma da su 1980-e godine, koje se iz današnje perspektive, pogotovo nekome tko je tada bio dijete, čine poput kakvog kadra iz remek-djela Douglasa Sirka, zapravo bile period dekadencije, fordovski last hurrah nečega što zapravo nije imalo nikakvu budućnost. Naravno, u tadašnjem trenutku to nije bilo moguće shvatiti, no to je bez sumnje vrijeme u kojem je carstvo kina bilo na izdisaju. Romantika kina, kakvu je u jednoj sekvenci odlično uhvatio Fellini u od mnogih pompoznih kritičara nepravedno podcijenjenom Amarcordu, već je 1980-ih (godinama) bila stvar daleke prošlosti. Štoviše, i tada se mogao napisati tekst pomalo nalik ovome, u kojem je riječ o nestanku starih kina sa svim simbolizmima i nepotrebnom fenomenološkom prtljagom kakvu ti tekstovi često sa sobom nose.

Ovo je prvi tekst dvodijelnog istraživanja o sudbini nekadašnje zagrebačke kinematografske mreže. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 24.12.2015

VEZANE VIJESTI

Hrvatski film traži vlasnika

Piše: Iva Rosandić
U slučaju nacionalne kinematografije prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala.

Simbol koji mora da se čuva

Razgovarao: Nino Kovačić
S Minom Đukić, jednom inicijatorica Pokreta za okupaciju bioskopa, razgovaramo o političkoj borbi i transformacijama kina Zvezda, kao i o gubitku Avala filma.

Nacionalizacija arhiva je moralni čin

Razgovarala: Matija Mrakovčić

O najavljenoj privatizaciji Avala filma i kampanji Grad izgubljenih filmova razgovaramo s redateljicom Milom Turajlić.