Potraga za recipročnim odnosima povjerenja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Potraga za recipročnim odnosima povjerenja

Instalacija Omili mi nastavak je kinematografskih istraživanja Sabine Mikelić koja počivaju na empatiji i autentičnoj komunikaciji između umjetnice i protagonista.

Piše: Renata Šparada

Sabina Mikelić, Beyond the Choir

U vremenu rastućeg ekstremizma, ovogodišnji Subversive Festival nam u jednom segmentu svog programa nudi potrebnu dozu stišavanja, prizemljenja i vraćanja emocija u ravnotežu. Tako je u okviru programa Kinematografije otpora u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo predstavljena izložba Beyond the Choir/Omili mi Sabine Mikelić, čiji nam radovi, nasuprot jačanju društvenih antagonizama i polarizacije, pokazuju kako zaista doživjeti susret s drugim ljudima i kako umjetnost može sudjelovati u tom procesu. 

Rad kroz pjevanje i razgovore koje umjetnica vodi s članovima klape Krijanca propituje njezin odnos s načinom života na otoku. Riječ je o multimedijalnoj instalaciji u kojoj su suprotstavljena dva velika ekrana, video umjetnice u crnoj haljini na bijelom snježnom pejzažu i grupa protagonista njezinih filmova, klapa postavljena u krajolik otoka Raba. Prostornim odnosom pojedinih elemenata u instalaciji autorica naglašava odnos imeđu nje i otočana koji je u fokusu njezina istraživanja. U sredini prostora na podu je postavljena karta Raba s izohipsama, s označenim svim mjestima na koja su je otočani doveli, dok su snimke razgovora sa svakim članom klape postavljene u polukrug.

Umjetnica je prilikom snimanja imala nekoliko jednostavnih pravila: svaki član je odabrao jedno mjesto na otoku, na kojemu je svakome od njih postavila pitanja za koje se nisu unaprijed pripremali. Njezina pravila i upute za snimanje uvijek su rudimentarne jer je ono što želi postići filmom moguće samo uz određeni rizik i upuštanje u komunikaciju koja nije strogo redateljski kontrolirana. Bez obzira na to, umjetnica u ovom, kao i u njezinim ostalim radovima, uvijek ima jasan razlog zašto snima upravo taj filmski materijal. U isto vrijeme nastoji svoju redateljsku poziciju učiniti egalitarnijom u odnosu na subjekte koje snima, pa je tako pjesmu Omili mi doživjela kao metaforu njezina udvaranja klapi i obrnuto. 

U njezinom je istraživanju važno kako se ponaša kamera, odnosno, kako prisutnost kamere utječe na procese koji je zanimaju. Zbog toga često snima pripreme za snimanje, kako daje upute gdje određeni protagonist treba biti smješten u kadru, nespretnu komunikaciju između njih, smijeh uslijed početne neugodnosti i srama. S obzirom na to da se samo prisustvo kamere ne može nikada u potpunosti pobiti i nestati, njezina je taktika prihvatiti postojanje kamere i uključiti je u odnose koje stvara. Kadar i način snimanja podređuje ostvarenju povezanosti između nje i subjekata koje snima. Šire prikaze okoline ostavlja samo za snimanje grupe, dok pojedince snima tako da pažnju usmjerava na osobu koja je u kadru, i to tako da prvo pokazuje bliži plan, da bi nakon njega prešla na srednji plan. Često koristi format prikaza 4:3 kojim naglašava snimanje čovjeka koji je centar njena interesa. U vlastitim analizama kadra, skučeni dojam prostora oko protagonista objašnjava kao izraz vlastitih osjećaja vezanih uz škoj i doživljaja života na Rabu.

Kroz umjetnički pristup i filmove Sabiine Mikelić provlači se vraćanje počecima, korijenima, istraživanje formiranja vlastitog umjetničkog identiteta. To je vidljivo i iz odabira lokacija snimanja, kao i osoba koje su snimane. U radu Filming Beyond, istraživanju koje se bavi reprezentacijom muškaraca (i na koje se Omili mi nadovezuje), ponavlja se važnost kamere. Umjetnica snima dvoje muških pripadnika svoje obitelj koji u vruće ljetne dane provode vrijeme odmarajući se ispred kuće, izležavajući se u polumraku, kupajući se i izrađujući užad. U ovom se slučaju poslužila i krupnim planom, koji s obzirom ulazak u bliski, intimni prostor, ostavlja isključivo za bliže članove obitelji.

Ekonomska i društvena pitanja umjetnica dotiče posredno, uvijek kroz odnos između nje i bliskih joj osoba. U radu Oda radosti (rad još nije izlagan, ali je prijavljen za Nagradu Radoslav Putar gdje je Mikelić trenutno finalistica) njezina je obitelj okupljena oko prodaje zemlje. Ovaj put je članove obitelji povezala temom koja je manje prozaična – novcem, a svaki od protagonista komentira iz svog rakursa. U radu se ocrtava mješavina nade, nostalgije i racionalne brige za budućnost. Glas koji puštaju pojedini članovi obitelji je, za razliku od ostatka instalacije, smirujući, a kombinacija videa u kojem protagonisti mirno sjede i njihovog pjevušenja daju spokojnu atmosferu cijelom događaju. Iako su pojedinci snimani svaki u svom prostoru, svi zajedno se nalaze na zemlji koju prodaju, čime je umjetnica naglasila razlike u mišljenju svakog člana obitelji kao pojedinca i njihove zajedničke odluke prodaje zemlje. U zvučnom zapisu u kojem svi zajedno pjevuše nisu nimalo usklađeni, postoji niz odvojenih i potpuno samostalnih melodija. Dok se stariji članovi obitelji prisjećaju kako je izgledalo stablo trešnje, plodovi i što za njih znači obrađivati zemlju, mlađa je generacija manje vezana uz zemlju, ali ipak mašta o boljoj budućnosti. Katastarski plan postavljen je na pod, na sličan način kao što je u Omili mi postavljena karta Raba.  

Čak i kad Mikelić govori o sebi i o svojoj obitelji, uvijek je prisutna šira perspektiva, bilo antropološka, etnološka ili sociološka, pa tako njezini radovi kombiniraju intimni senzibilitet umjetnice koja istražuje svoj identitet i jasno vidljiva kulturološka obilježja društva u kojem živi. Njezin rad polazi od vlastitog iskustva i dolazi do tema koje su opće i društveno značajne. U isto je vrijeme njezino istraživanje drugačije od primjerice antropološkog zbog načina na koji uspostavlja odnos sa subjektom koji proučava. To je uvijek bliski odnos koji se kreće u oba smjera, ili barem otvara mogućnost takvog odnosa. 

Rad Pismo (2018.) se pomalo razlikuje od radova u kojima se komunikacija oslanja na bliskost obitelji, pa umjesto toga ključna postaje rekreacija egzistencijalističkih razmišljanja koja približavaju protagoniste – umjetnicu, pripovjedača i autora teksta. Osjećaj zatočenosti ispripovijedan kroz pismo  dočarala je postavivši se u polumračnu sobu, gdje sjedeći na stolcu baca kamenčiće u prozor, rekreirajući tako sadržaj pisma performativnim radnjama (oruđem koje je dostupno njoj kao umjetnici). Isti osjećaj evociraju i prizori leptira koji se grozničavo zabija u prozorsko staklo da bi se naglo umirio i ukipio, gotovo nevidljiv iza prozorske kvake. Postavljanjem sebe u istu situaciju s autorom pisma i pripovjedačem, ostvaruje povezanost, susret i iskrenu komunikaciju što je poanta i ostalih njezinih radova. Slično je s radom Rewind the Encounter u kojem postaje očita veza između određenog prostora i osobnih veza i susreta koji su se tamo dogodili. U videu je prisutna refleksija na prošla događanja, na upoznavanje umjetnice i djevojke Iris kroz njihovi naraciju, dok se mjesta susreta izmjenjuju obrnutim redoslijedom. Pritom se značenje mjesta mijenja i postaje obilježeno događajima koji su se na njemu odvili.

U nešto starijem radu Kućni broj 376 (2010.) postalo je jasno zašto umjetnica preuzima način snimanja koji uključuje greške i nepredviđene događaje. U njemu se bavi odnosima u obitelji kroz bolno sjećanje na smrt brata njezine bake koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Mikelić predlaže ostatku obitelji da mu otpjevaju pjesmu u kojoj neće otići u rat nego će ustati rano i ugledati djevojku i tako promijeniti tragičan narativ. Ovaj rad s Omili mi ne dijeli samo korištenje glasa i izražavanja kroz pjevanje, nego i neposrednu nespretnost reakcija i smijeh koji pojačava dojam autentičnosti. A upravo se kroz smijeh dogodila neka vrsta katarze i povezivanja koje je autorica priželjkivala. I u ovom se radu isprepliću individualno (autorica koja istražuje i preko obitelji otkriva vlastiti identitet kroz autentičan susret i bliskost) i kolektivno (sudbina obitelji je obilježena povijesnim i društvenim događanjima iz prošlosti).

U filmu Mula, skupina korijenja svezanih zajedno (2013.) umjetnica se približava svojim roditeljima i korijenima, uspostavljajući i propitujući vlastiti identitet. Snima primopredaju roditeljskog nasljeđa, debelih svezaka Drugog svjetskog rata i Josipa Broza Tita te raznih izdanja molitvenika i Biblije, kipića Gospe, krunica. Nakon simboličnog prvog dijela, film postaje emocionalniji jer se referira direktno na živote roditelja. Prisutan je dojam apsolutne spontanosti u tome kako se odvijaju scene i razgovori. Umjetnica je iskoristila tri godine stare snimke s komentarima u kojima ona i njezini majka i otac daju opaske o snimanju i govore o vlastitom životu. Majčina su hodočašća, kao i očevo iskustvo radnika bili središnji punktovi istraživanja njihovih života izvan roditeljskih uloga. I u ovom radu vidljiv je proces razmišljanja o filmu, svijest o kameri i uključenost sudionika u proces. 

Umjetnički rad Sabine Mikelić počiva na empatiji, zrcaljenju likova koji se pojavljuju u kadru i stvaranju odnosa između protagonista i umjetnice/redateljice. Zato često polazi od vlastite obitelji, tražeći recipročne odnose povjerenja. Zajednička tema ili konflikt postaju točkom susreta u konkretnom prostoru i vremenu, pa su umjetnica i protagonisti njezine umjetnosti do određene mjere ogoljeni, što zahtjeva hrabrost u koncepciji i izvođenju radova. Nastavak takvih kinematografskih istraživanja prisutan je i u instalaciji Omili mi u kojoj ostvaruje autentičnu komunikaciju u odnosu s protagonistima.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 13.05.2019

VEZANE VIJESTI

Perceptivno vrijeme sporog filma

Piše: Luka Čubrić

Više zbir pojedinačnih reakcija na filmsko poimanje dimenzije vremena nego koherentan pokret, slow cinema ostaje značajnom pojavom u suvremenom umjetničkom filmu.

Cjeloživotni interes za nevidljive

Razgovarale: Što, kako i za koga / WHW

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, ususret izložbi Građani iz sjene, donosimo razgovor s redateljem Želimirom Žilnikom.

Suptilna nemoć kritike

Piše: Iva Rosandić

Unatoč lucidnim komentarima, jezgrovitim poentiranjima i autorskoj razradi, pseudodokumentarni serijal Kartoline ostaje na razini humorne dosjetke bez snažnog utiska.

Umjetnost u prisvajanju

Piše: Ivana Pejić

Programom Svijet te je dužan živjeti II koji prikazuje širok raspon aproprijacijskih umjetničkih praksi predstavljen je medijski arhiv DIVA Station.

Činiti granice vidljivima

Piše: Maja Flajsig

Međunarodna izložba Moja umjetnost je moja stvarnost nastoji tematizirati sustave društvene opresije koji uvjetuju položaj Roma i suvremene romske kulture.

Površina je poprište susreta

Razgovarao: Luka Ostojić

S Jesse McLean, američkom autoricom eksperimentalnih filmova i članicom Velikog žirija na 25 FPS-u razgovarali smo o njenom radu i programu Žiri predstavlja.