Potraga za zajedničkom rezonantnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Potraga za zajedničkom rezonantnosti

Izvođačice Valne blizine, u stalnoj međuovisnosti, kroz susretanje i razilaženje te međusobnu razmjenu intimnosti prenose aspekte vlastitih traganja i uranjanja.

Piše: Ana Gospić Županović

Silvija Dogan i Maja Rivić. FOTO: Udruga Plesnih Umjetnika Hrvatske

U sklopu 24. izdanja Zadra snova i već udomaćene Noći performansa, u suradnji s festivalom Ganz nove perforacije izveden je i četrdesetominutni performans pod nazivom Valna blizina Maje Rivić i Silvije Dogan, nesvakidašnjeg autorsko-izvođačkog dvojca višestrukih i različitih umjetničkih interesa, odnosno identiteta. 

Izvedba se održala u prilagođenom i atmosferičnom, sasvim ogoljenom malenom skladišnom prostoru Citadele (Studentski klub) bez uobičajene kazališne rasvjete, tek s više upaljenih manjih svijeća u dva krajnja kuta. Ulaskom u prostor izvođačice zatičemo naslonjene na zid na različitim pozicijama u tišini, nakon čega započinju različite zvukovne i tonsko-zvučne artikulacije kao specifična komunikacijska putanja koja se odvija naizmjenično, po principu "poziva i odgovora", uključujući i "prostorne razmjene" izvođačkih pozicija, oblikovane u formi udaljavanja/razdvajanja ili približavanja i zbližavanja. 

Zahvaljujući katakombičnosti samog prostora i načinu glasovne/zvučne izvedbe, većinom u modusu jezično netransparentne ili nerazaznatljive artikulacije, ali s mjestimičnim vokalno-melodičnim akcentima, u početku se doima kao da gledamo svojevrsne prve ili posljednje ljude koji pokušavaju iskomunicirati određeni sadržaj stvarajući vlastiti "zaumni" ili začudni jezik tonova. Glasovno fraziranje kao temeljni komunikacijski modus tako prenosi određena emocionalna stanja ili nešto apstraktnije autoimpresije izvođačica u aktualnom trenutku izvedbe, uključujući i povremene humoristične akcente sa sitnom primjesom groteske koja se događa u trenutcima najveće napetosti i rastegnutosti glasnica ili kroz različite varijante mumljanja.

Dva različita izvedbena tijela, svako na svoj vlastiti način, ali u stalnoj međuovisnosti, kroz tjelesno-glasovno susretanje i razilaženje, konfrontaciju, međusobnu razmjenu intimnosti, brige i suosjećanja i sl. prenose nam tako aspekte vlastitih traganja i uranjanja. Više nego na tjelesnoj izražajnosti kretnje naglasak je na specifičnom glasovnom nijansiranju, u rasponu od raznolikosti emocionalnog spektra ili prijenosa različitih emocionalnih intenziteta pa sve do apstraktnijih glasovnih modulacija koje se improvizacijski odvijaju tu i sada, o čemu, na nešto drukčiji način govori i relativno opsežni, polisemični, najavni materijal izvedbe. Pri tome je, čini se, osnova ovog glasovno-tjelesnog dijalogiziranja ili dueta usmjerena ne samo susretanju i razmjeni iskustava s drugim nego pokušaju pronalaska zajedničke rezonantnosti. 

U biografskim bilješkama autorica također je istaknuta svojevrsna "međutnost" njihova nastojanja da djeluju negdje na razmeđu plesa i performansa. Utoliko, iako je ova izvedba usredotočena na glas kao sastavni dio tijela, ali i njegov produžetak ili nešto što ga nadvisuje ("Tijelo je naš dom, glas je dio tijela, tijelo proizvodi glas, glas je tijelo, glas proizlazi iz tijela, glas ga nadilazi, produžuje ga prostorno i vremenski"; citat iz programske knjižice) sama izvedba tijela mjestimično djeluje pomalo zbunjujuće.

Nije naime posve jasno koja je uloga geste ili sporadičnog pokreta tj. postoji li određena koreografska koncepcija ili su i gesta i pokret, koji najčešće sačinjavaju jednostavne, minimalne kretnje ruku i nogu, samo organski produžetak glasovnog čina. Premda se na trenutak može učiniti drukčije, vokabular kretanja se ne razvija ni prema nekom tipičnom ni atipičnom plesno-koreografskom materijalu. U rjeđim trenutcima izravne bliskosti i najintenzivnije prisnosti, odnosno svojevrsne harmonizacije, dominantan je pokret desne ruke uz geste milovanja i razmjene nježnosti, u čemu se nešto više ističe Silvija Dogan.

Premda obje izvođačice vješto koriste različite glasovne modalitete, tonalitete i uopće demonstriraju dojmljivu vokalnu fleksibilnost (Maja Rivić je i vokalistica različitih jazz sastava) te uravnoteženo tragaju za raznolikim iskustvima i mogućnostima vlastite tjelesno-vokalne ekspresije, ne bježeći ni od povremeno naglašene muzikalnosti ili liričnosti, činjenica nepostojanja čvršće dramaturške strukture rezultira time da publika mjestimično gubi interes za daljnje promatranje ili su-bivanje.

Također, s obzirom na to da ovaj performans tematizira i problematizira bivanje u trenutku sadašnjosti, ali i prilično rastezljivi pojam zajedništva, koje je u ovo pandemijsko vrijeme doista dovedeno u pitanje ili je barem jedno od bitnijih pitanja i individualnog i društvenog aktualiteta, može se postaviti i retoričko pitanje koja je uloga publike kao isključivo promatrača i mora li ona zadržati svoju načelno pasivnu poziciju, posebno s obzirom na to što je izvedba održana u doista malom i skučenom prostoru koji je tako možda i nehotice opteretio njezin recepcijski učinak.

Neovisno o tome ili sveukupno gledano, čini se da ipak povremeno postoji određena poništavajuća diskrepancija između slušnih vibracija i uopće zvukovnog sadržaja izvedbe u odnosu na vizualno prezentni sadržaj.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 26.08.2020

VEZANE VIJESTI

Izvedbene granice i autorska traganja

Piše: Ana Gospić Županović

Na ovogodišnjem Monoplayu predstavljena je i selekcija domaćih izvođača, a činjenica da su svi radovi autorski solo govori ponešto i o teškoćama lokalne plesne produkcije.

Skupno mjesto prisjećanja

Piše: Ana Gospić Županović

Arhiviranje – tajni dnevnik umjetničke prakse Zadarskog plesnog ansambla u središte postavlja doslovno pitanje i problem arhiviranja suvremene plesne prakse.

Zajedničko održavanje utočišta umjetnosti

Piše: Ana Fazekaš

Prvo izdanje Ganz novih Perforacija prostorno je raspršenim programom demonstriralo snagu i bogate mogućnosti unutar minimalističkih produkcijskih zahtjeva.