Potreba analognog djelovanja | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Potreba analognog djelovanja

Sadržaj festivala Moje, tvoje, naše te širok spektar sudionika i publike omogućili su socijalnu materijalizaciju ideje koja je vodila festival, uz poneke iščašene trenutke.

Piše: Bernard Koludrović

FOTO: Drugo more

  • A
  • +
  • -

Svaka Mreža predstavlja trenutno usložene dionike koji imaju teoretsku mogućnost beskonačnog povezivanja, ali i praktične okolnosti koje ih redovito vraćaju na njihovo mjesto. Nepodnošljiva je upornost kojom pozicije moći uspješno manevriraju Mrežom i izmiču našim pokušajima prepoznavanja i usidravanja. Nepodnošljiva je lakoća kojom pozicije otpora uspješno manevriraju Mrežom i izmiču sistemskim pokušajima prepoznavanja i obespravljivanja.

Ovo su tri općenite pretpostavke koje trebamo imati na umu kada govorimo o Mrežama, no naravno nisu i jedine, već su mjesta koja su na nekoliko načina obilježila cjelokupan program desetog festivala Moje, tvoje, naše, održanog od 23. do 25. travnja u Rijeci, u organizaciji udruge Drugo more. Tema trodnevnog druženja bila je Mreža, no možda je korektnije koristiti množinu jer umrežavanje kao funkcija nadilazi pojedinačnu tehnološku ili apstraktnu socijalnu strukturu. Struktura i šarolikost sadržaja festivala te relativno širok spektar sudionika i publike omogućili su socijalnu materijalizaciju ideje koja je vodila festival, uz poneke iščašene trenutke. Iako je tema meni izrazito bliska i predstavlja sukus trenutnih istraživačkih interesa, ostao je jedan ugodan dojam kako je svatko od nas bio bogatiji za nekoliko ulaza u nove ili proširene društvene interakcije – elem, Mreže.

Festival je 13. ožujka najavio legendarni John Law predavanjem o tajnim društvima San Francisca, odnosno o The Suicide Clubu, The Cacophony Society i kultnom festivalu Burning Man. Historijski pregled njegovih, ali ne samo njegovih angažmana, samo naizgled je dosadno nabrajanje pomalo luckastih, anarhičnih i suludih praksi. Sredovječna smirenost Johna Lawa navodi vas na zaključak kako cijela priča, iako možda o njoj ništa ne znate, ima prilično razrađenu filozofsku pozadinu. U jednom je trenutku izlaganja Law rekao: "Zašto je uvijek dobro biti kreativan neovisno o društveno-povijesnom kontekstu? Saznaj što trebaš napraviti i napravi nešto drugo!". Daleko više od pukog dadaizma ili nihilizma, članovi tih skupina istraživali su granice društva i društvene granice koje su interiorizirali te pokušavali umjetničkom praksom stvoriti privremene alternativne svjetove. U svim slučajevima neizrečeni zajednički nazivnik bila je Mreža.

S jedne je strane to bio sadržajni uvod jer se elementi tih društava pojavljuju kao dio izložbe Umreženi poremećaji, fokalne točke festivala, s druge je strane bila motivacija za osobno propitivanje kreativnosti i krajnjeg dometa svakodnevnog (umreženog) djelovanja. Kustosica izložbe Tatiana Bazzichelli, voditeljica Disruption Network Laba u Berlinu, predstavila je uvodnim predavanjem, 23. svibnja u Filodrammatici, koncept izložbe i kontekstualno odredila izloške. "Prezentacija kreće od pretpostavke da su umrežene grassroots zajednice hakera i umjetnika, od trenutka nastanka digitalne kulture i cyber-utopija, u jednu ruku služile kapitalizmu kao sredstvo njegovog ubrzavanja, a s druge su strane doprinijele osnaživanju antagonizama prema njemu, generirajući kritičke umjetničke prakse i haktivističke intervencije temeljene na tehnologijama i metodologijama dijeljenja i umrežavanja". Ovaj uvod je teorijski u potpunosti prihvatljiv i odgovara općenitom mapiranju Mreža, no jaka teorijska pozadina izložbe polako isparava kada se suočimo s izlošcima.

Izložbeni prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti premrežen je instalacijom OCTO P7C-ES berlinskog kolektiva Telekommunisten, koja je orvelijanska ironična uputnica na ključne riječi neoliberalnog vokabulara poput efikasnosti, integriranosti, praćenja i kontrole sadržaja, kontrole zaposlenika – "cjelovito poduzetničko rješenje za fizičku sigurnost i pouzdanost vaših fizičkih paketa". Ovdje treba dodati i predstavljanje djelovanja berlinskog kolektiva Peng! koji koristi suvremene tehnologije kako bi ismijao njihovo kapitalističko zlorabljenje, ali opskurne prakse svakodnevnih korisnika.

Pored ovih dvaju izložaka, jedan od kojih je zatvorena izložbena cjelina, a drugi prikaz suvremene digitalne prakse narušavanja društvenih mreža, slijedi niz izložaka koji upućuju na zviždača Edwarda Snowdena: intervju koji je Laura Poitras snimila nakon što je s Glennom Greenwaldom upoznala Snowdena u hotelu Mira Hong Kong te LiberOffice prezentacija Juliana Olivera The Snowden Templates, primjer forme memoranduma koja neovisno o tekstu predstavlja neku "opasnost". Potonja instalacija zanimljiv je način odgovora na globalno stanje nesigurne privatnosti jer pokazuje koliko je lagano konstruirati neku "opasnu" priču te koliko su te pripovijesti opasne ako imaju "pravi" memorandum.

Slijedi niz izložaka koji propituju umjetnost kao subverziju ili narušavanje neke stabilnosti koristeći politike identiteta: instalacija Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše Troika, Neoism, predstavljanje pokreta Anonymous, Luther Blissett te Anna Adamolo. Janša, Blissett i Adamolo u određenom su trenutku funkcionirali kao prazni označitelji koje je svatko mogao (ili trebao) koristiti. To su tri primjera za funkciju koju je kišobranski postavio Neoism – prazni koncept koji se počeo širiti 1980-ih iz SAD-a, a pod koji se bilo tko mogao podvući, djelovati, podvaljivati, krivotvoriti i narušavati sustav. Politike identiteta se lako mogu shvatiti kao pokušaj aproprijacije otpora kroz diskurs proširivanja pozitivnog prava, no u ovom slučaju uglavnom se radi o korektno postavljenoj provokaciji sustava – jer je svatko (mogao) postao Janez Janša ili Anna Adamolo ili ništa. No, ne smijemo dopustiti da nas taj šarmantan nihilistički pristup odvoji od kontrahegemonije i političkog djelovanja. Ovo jesu politički činovi, ali bez, da se okoristim temom, umrežavanja, ne mogu postati i dio platformi političkog djelovanja.

Prilično je jasno kako Mreža nije isključiva privilegija digitalnog doba, ali sve pretpostavke koje su navedene na početku teksta dobivaju puninu značenja tek s razvojem digitalnih tehnologija. Čini mi se kako je u tom je kontekstu zanimljivo vaditi historijske analogne izboje "umreženih poremećaja" jer pokazuju kako se prakse korištenja uvijek temelje na istim principima. Izložak koji to možda najbolje pokazuje je kolekcija mail art artefakata: pojedinačno dizajniranih poštanskih maraka, razglednica, omotnica i raznog materijala namijenjenog slanju. Pošta je kroz povijest bila jedna od prilično kontroliranih i centraliziranih službi i nije baš lako bilo narušavati njezin poredak. S druge strane, svi smo u nekom trenutku i u više navrata ulazili u tu mrežu i tako otvarali još jednu mogućnost subverzije. Ova zbirka pokazuje koliko daleko mogu ići ti mali izboji, ali i koje su slabosti makrosustava nepripremljenih zatvoriti sva mikro vrata koja sudionici otvaraju.

"Analognost" izložbe Tatiana Bazzichelli opravdala je prilično dobrom opaskom tijekom uvodnog predavanja: "Izložba je 'oldschool' jer želim pokazati da društvene mreže ipak zahtijevaju i nešto materijalno pored virtualnog". Ovo je pretpostavka svakog ozbiljnijeg promišljanja Mreža i digitalne kulture – ne možemo govoriti o životu i kulturi koja se u potpunosti prebacila on-line. Utoliko je i neizrečena poruka izložbe kako "umreženi poremećaji" mogu biti zanimljivi, ali su politički djelotvorni tek kada ostave "materijalni" trag, kada izađu na ulicu ili utječu na promjenu zakonskog okvira. Poveznica između predstavljenih praksi i političkog djelovanja svedena je na pretpostavku promišljanja i postavljanja pitanja kao političkog čina. Neovisno jesu li izabrani najbolji mogući povijesni primjeri, jer radi se o presjeku osobnih utjecaja i poznanstava, trebalo ih je kontekstualizirati političko-ekonomskim okolnostima. Jedini pokušaj su preopsežni i u galerijskom okružju nečitljivi opisi izložaka.

Sljedeća dva dana u prostoru Filodrammatice održana su tri predavanja i jedan okrugli stol koji su pokušali otvoriti mogućnosti za artikulaciju novih, digitalnih narušavajućih praksi, ali i uspostaviti neku vrstu teorijske nadgradnje kojom bismo mogli povezati i lakše shvatiti te prakse "igranja s establishmentom". Niz je otvorio Richard Barbrook s retrospektivnim predavanjem o eseju Kalifornijska ideologija koji je s Andyem Cameronom objavio 1995. godine. Njihova kritička pozicija omogućila je ulazak marksističke teorije u promišljanje novih tehnologija, ali je i poslužila kao temelj kritike dotcom kapitalizma. Barbrook je postao poznat po ovom eseju, ali njegove koncepcije kiberkomunizma i ekonomije dara (moderna verzija potlach rituala) daleko su zanimljivije u kontekstu Mreža, umreženog djelovanja i umreženih poremećaja jer smještaju te funkcije u heterodoksan marksistički teorijski okvir. Nažalost, predavanje je ostalo fokusirano na kontekst ranih devedesetih i na neke osnovne, čak ne i najzanimljivije teze iz Kalifornijske ideologije.

Predavanje Interruptive Usership Stephena Wrighta bio je onaj trenutak svake konferencije ili festivala kada sve može poći po zlu ili se zakotrljati nekim novim, zanimljivijim smjerom. Sažetak predavanja odisao je retoričkom pretencioznošću i nepotrebnim uvođenjem novih teorijskih termina u već prezasićeno polje. U jednom trenutku predavanja Wright je naglasio kako je Derridaov učenik i sve moje sumnje su dobile odgovarajući kontekst – još jedan književni komparatist. Ipak, trebam priznati kako je predavanje bilo daleko fokusiranije i određenije te je njegova namjera da uvede koncept korisništva kao temelj za novi kolektivni politički subjekt jasno izložena. Iako se slažem kako korisništvo tjera na razmišljanje o svakodnevnim praksama i mogu naslutiti političku platformu koja bi bila slična onome što poznajemo kao zaštitu potrošača, ne vidim ozbiljnije političko djelovanje koje bi moglo nastati međusobnim prepoznavanjem korisnika kao socijalne grupe. Čini mi se kako korisništvo, ako ga shvatimo kao matematički skup, ima previše preklapanja s vlasništvom s jedne strane i konzumerizmom s druge strane. Zbog toga je kao nadskup previše disperzivan unutar sebe i teško može postati supstitucija drugim kolektivnim identitetima (klasa, narod, rasa, spol/rod) na kojima temeljimo dio realnih politika. Također, ne možemo se olako složiti da je leksik modernosti postao isuviše skučen i krut za prakse koje se događaju u svakodnevici. Nije problem u teorijskoj terminologiji, već hoće li rasprava o njoj biti limitirana za sveučilišnu elitu ili će se događati na terenu kao podrška praksi.

Festival je zaključen preglednim predavanjem Arnea Hintza koji je predstavio svoja opažanja o slučaju WikiLeaks i kasnijem razotkrivanju Edwarda Snowdena te odnosu medija – korporativnih i nezavisnih – prema dvama slučajevima. Nakon ovog vrlo uopćenog pregleda i kratkog izlaganja Dmytrija Kleinera iz kolektiva Telekommunisten započeo je završni okrugli stol svih sudionika, organizatora i gostiju. Ohrabrujuća je činjenica kako ljudi koji dolaze iz različitih struka, s različitim stajalištima o tehnologiji, obrazovanju i dominantnoj političkoj ekonomiji, mogu kroz kratko vrijeme doći do zanimljivih zaključaka. Zanimljivo je bilo pratiti kako se uspostavlja nova trenutna mreža razmjene mišljenja, kako se istovremeno narušavaju unaprijed zadane fizičke propozicije prostora, kako se sudionici premještaju i meškolje u svojim stolcima, kako rovare po vlastitom arhivu informacija i stavova kako bi dinamizirali raspravu. Pretjerano je reći, znam, ali slutim kako su tada svi shvatili potrebu za "analognim" djelovanjem, kojemu je virtualno samo alat.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 04.05.2015