Povijest neuspjeha | kulturpunkt

Povijest neuspjeha

Svako toliko zbilja opali šamar idealistima koji se nadaju da novi poredak nastaje od starog zahvaljujući njihovom radu koji raskrinkava ideologiju nepravednog režima.

Piše: Ante Jerić

Ako još nisu naučili da žive u ciničnom vremenu pa vatreno i naivno vjeruju u konverzijsku moć svojeg rada, imat će dovoljno vremena na dopunskoj nastavi za utvrđivanje gradiva. To nam je, otprilike, poručio Milan Bandić paradirajući na otvaranju ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala tek nekoliko metara od gradilišta u Varšavskoj ulici zbog kojeg se proteklih godinu dana apeliralo na njegovu ostavku. Mjesto je postalo simbol sprege krupnog kapitala i lokalne politike u državi koja trodiobu vlasti doživljava kao predmet sprdnje, a nedavni govor gradonačelnika metropole njeno amenovanje.

Osmo izdanje Zagreb Film Festivala u popratnom programu prikazalo je niz kratkih aktivističkih filmova od kojih neki tematiziraju upravo zbivanja u Varšavskoj. Dark Lord bez čijih bi makinacija ovogodišnji program kratkog hrvatskog aktivističkog videa bio znatno siromašniji je - glavom i bradom - isti onaj Milan Bandić koji je otvorio ovogodišnje izdanje festivala. Previše je lako sablazniti se nad cijelom stvari jer funkcionira kao idealna ješka za dežurne moralizatore uključujući i mene. Bilo bi šteta da ovogodišnji festival zbog idiosinkrastičkog karaktera ceremonije njegova otvorenja propustimo šire sagledati. Ključno pitanje je kakav stav zauzeti prema aktivističkim filmovima uzevši u obzir kontekst njihova prikazivanja. Aktivistički filmovi su prema svojem određenju daleko od svakog larpurlartizma pa bih volio saznati kako ih doživljavaju njihovi autori. Jesu li bili svjesni kompromisa na kojeg su pristali dopuštajući prikazivanje svojih filmova na ovom festivalu? Boris T. Matić - alfa i omega Zagreb Film Festivala - jedan je od 59 kulturnjaka koji su lani ponosno pružili podršku Milanu Bandiću u jeku predsjedničke kampanje. To je općepoznata činjenica, pa eventualna zatečenost autora, dakle, ne dolazi u obzir. Pretpostavimo da su htjeli senzibilizirati što više ljudi za aktivističke ciljeve pa su u skladu s tim pristali - ako ne i ponudili - da se njihovi filmovi emitiraju u sklopu Zagreb Film Festivala. Je li to bio pravi način i, što je puno važnije, je li im uspjelo? Na to pitanje svatko mora odgovoriti za sebe. Meni se čini da je to bila velika pogreška budući da značenje filma nije fiksirano u njegovom obliku za sva vremena. Ono je uvelike definirano društvenim poljem u koji je film uključen, praksama koje idu paralelno s njim i unutar kojih on odjekuje. Kontekst prikazivanja koji uključuje programski karakter festivala, odnos Bandića i Matića i aktualnu političku konstelaciju je, kako se meni čini, politički sterilizirao prikazane filmove. Na fonu posljednjih zbivanja u Varšavskoj gledateljev komentar projekcija aktivističkih filmova može prikladno završiti rečenicom kojom Ernesto Guevara počinje svoj dnevnik iz Konga: "Ovo je povijest neuspjeha."

To ne znači da su kompromisna rješenja uvijek loša. Meni je primjer nužnog, ali prihvatljivog kompromisa Subversive Film Festival koji je bio sponzoriran od strane T-coma. Na festivalu se svake godine problematizira pitanje njegovog statusa. Odgovor je, po meni, već prve godine bio zadovoljavajući. Srećko Horvat, jedan od organizatora Subversive Film Festivala, u jednom intervjuu rezonira ovako: "Ukratko, umjesto lošeg moraliziranja, preostaje nam samo jedno naizgled oportunističko rješenje: dobro odmjeriti pro et contra, ako ste udruga ili pojedinac koji nastoji učiniti neki društveno koristan projekt, a uzeti novce od neke korporacije, vidjeti da ta korporacija baš nije najgora i da vas – ni u kojem slučaju – na bilo koji način ne cenzurira. Možda onda bitka nije već unaprijed izgubljena. Možda onda još ima nade za dobre projekte koji mogu situaciju promijeniti na bolje." Zanimljivo će biti saznati je li Horvat u međuvremenu promijenio stavove glede učinkovitosti društvenog angažiranja. Vratimo se mi Borisu T. Matiću. Može se reći da on iz godine u godinu djeluje po sličnom načelu i vrlo uvjerljivo braniti zauzeto stajalište. Značilo bi to, uvjeren sam, potpuno promašiti poantu. Za otkrivanje razlike između Matića i Horvata treba se pozvati na škakljivu instancu namjere koja daje smisao njihovim djelovanjima. Ona, iako nezahvalna za spekuliranje, može biti otkrivena iz minulog rada dvojice spomenutih. Onda bi se moglo otkriti da, uvjetno rečeno, Subversive Film Festival građanski neposluh doživljava kao cilj, a Zagreb Film Festival kao sredstvo. U službi čega? Privlačenja publike i povećanja profita u recesijskim vremenima kad se nema novca za atraktivan program, a pobuna se dobro prodaje. U mraku kinodvorane, ali ne na ulici, samo par metara dalje.

Zagreb Film Festival tako je, slučajno ili ne, potpuno u skladu s duhom vremena. Prikazivanje dokumenata o pobuni idealista, koji su za sobom povukli dosta pragmatičnih ljudi, na mjestu njihova poraza uz prigodničarski uvod glavnog negativca predstavlja trijumf cinizma. Stavlja nas - koji nakon projekcije napuštamo kino - u poziciju Tralfarmadorijanaca iz Vonnegutove meditacije o predestinaciji koji nemaju nijedan trenutak neizvjesnosti u životu jer vrijeme ne doživljavaju linearno. Ostaje nam samo da tugaljivo promatramo rast Hoto zdanja i naposljetku, budući da je njegovo dovršenje posve izvjesno, zakoračimo preko praga da bismo uživali u konzumerističkom raju. So it goes.

Foto: Nikola Zelmanović
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 25.10.2010