Povorka ponosa je prije svega prosvjed | kulturpunkt

Povorka ponosa je prije svega prosvjed

Unatoč prijetnjama i zastrašivanju organizatori/ice motom ima izać'! pozivaju da se LGBTIQ zajednica i svi njeni podržavatelji odazovu prvoj sarajevskoj Povorci ponosa.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Bh. povorka ponosa / Facebook

U pripremi je prva sarajevska, a time i bosanskohercegovačka Povorka ponosa koja će se održati 8. rujna. Bosna i Hercegovina zadnja je od bivših jugoslavenskih zemalja u čijim gradovima još uvijek nisu održani ovakvi prosvjedi, što je možda neobično s obzirom na prilično aktivnu LGBTIQ i feminističku scenu, pogotovo u Sarajevu. Sarajevska Povorka ponosa predstavlja konačno zauzimanje javnog prostora i svojevrsnu prekretnicu u burnoj povijesti LGBTIQ pokreta u ovoj zemlji. Još 2004. godine Udruženje Q godine registrirano je kao prvo LGBT udruženje u Bosni i Hercegovini, gdje je homoseksualnost dekriminalizirana 1991. godine. Jedan od glavnih događaja LGBTIQ aktivizma u BiH još uvijek predstavlja Queer Sarajevo Festival koji se trebao održati od 24. do 28. rujna 2008. godine. Festival su obilježili dramatični prosvjedi religijskih organizacija, te desničarskih i navijačkih grupa koji su eskalirali nasiljem u kojem je stradalo osam osoba. Udruženje Q nakon toga prestaje s radom, a pravima LGBT osoba počinju se baviti druge organizacije kao što je Sarajevski otvoreni centar. Uskoro se počinje održavati i Međunarodni queer film festival Merlinka koji promovira filmove LGBT tematike te se i uz njega na žalost također veže nasilje. Tijekom drugog po redu Festivala u Art Kinu Kriterion 2014. godine četrnaest maskiranih osoba napalo je njegove sudionike. Unatoč tome održavanje Festivala nastavilo se i narednih godina te je Merlinka u međuvremenu postao neizostavan LGBTIQ sarajevski kulturni događaj, a od 2015. godine održava se i u Tuzli.

Povorka ponosa tako postaje logičan slijed LGBTIQ aktivizma u BiH koji zajednici treba dati veću vidljivost u javnosti. Organizatori Povorke inzistiraju kako se prije svega radi o protestu, jer za razliku od zemalja gdje je poštovanje ljudskih prava na visokom nivou i povorke ponosa imaju festivalski karakter, u sredinama gdje se za ravnopravnost LGBTIQ, ali i ostalih marginaliziranih skupina tek treba izboriti, svaki prosvjed, pa i Povorka ponosa imaju aktivistički i politički karakter. Također, slično kao i u Hrvatskoj, Povorka ponosa u BiH još uvijek predstavlja subverzivni politički događaj koji preispituje nacionalističke, heteronormativne i patrijarhalne društvene norme koje ne utječu samo na živote LGBT manjine, nego i društvo u cjelini. 

Priprema sarajevske Povorke u punom je jeku i mediji se intenzivno bave pitanjima njene organizacije i važnosti, a kao i tijekom organiziranja prvih povorki ponosa u zemljama u susjedstvu, neizbježno se javljaju komentari pojedinaca koji tvrde kako "podržavaju LGBT osobe, ali ne podržavaju 'paradiranje'". Unatoč očitoj malicioznosti takvih komentara, potrebno je neprestano inzistirati na jednostavnoj činjenici da je Povorka ponosa prosvjed kao i svaki drugi, kojim ljudi izlaskom na ulice zahtijevaju svoja prava. Također, kao što je istaknula aktivistica Lejla Huremović, Povorka ponosa predstavlja jedan od najvažnijih i najutjecajnijih aktivističkih i političkih događaja koji je u regiji i svijetu doprinio bržim pozitivnim promjenama i kvalitetnijem životu LGBTIQ zajednice. Uz njihovu primarnu ulogu prosvjeda, povorke ponosa također označavaju izlazak LGBTIQ osoba - koje su često primorane skrivati svoje identitete u strahu od nasilja i diskriminacije - u javni prostor. Osim toga, povorkama se provociraju javne rasprave o LGBTIQ identitetima, pravima i potrebama zajednice, što na posljetku neizbježno dovodi do osnaživanja same zajednice i pojedinaca koji su ohrabreni autentičnije živjeti svoje identitete. 

Na žalost, prve povorke ponosa često su obilježene neprijateljstvom i nasiljem u medijima i na ulicama, a Hrvatska i zemlje u okruženju pritom su možda najbolji primjer. Prva i u mnogočemu značajna Parada ponosa u zemljama bivše SFRJ organizirana je u Beogradu 2001. godine. Velik broj organiziranih nacionalističkih i navijačkih skupina na Trgu republike brutalno je napalo prosvjednike, a u sukobu je stradalo četrdesetak građana i osam policajaca. Više ljudi uhićeno je zbog napada, no optuženi su samo za "remećenje javnog reda i mira" i dodijeljene su im tek simbolične kazne. Iako zbog pritiska nacionalističkih skupina i prijetnji nasiljem druga Povorka u Beogradu nije bila organizirana sve do 2010. godine, ovi događaji imali su velik utjecaj na regionalni LGBTIQ pokret, prvenstveno u Hrvatskoj gdje već naredne godine hrvatske LGBTIQ udruge organiziraju prvu zagrebačku Povorku ponosa. I u Zagrebu su događaj obilježili agresivni protuprosvjedi i veliko nasilje nad sudionicima povorke i LGBTIQ zajednicom. Unatoč tome, Povorke koje su s vremenom postajale sve veće i sve mirnije,  nastavile su se redovito održavati sve do danas. 

U Beogradu su tijekom održavanja Parade 2010. godine ponovno izbili nemiri u kojima je stradalo više građana i policije, a tek približavanjem Srbije Europskoj uniji, 2014. godine Parada dobiva i potporu političkog vrha te ovaj put, uz snažnu policijsku zaštitu prolazi mirno. Prve Povorke ponosa u Crnoj Gori održane su u Budvi i Podgorici. Obje Povorke su napadnute te je u sukobu stradalo više policajaca koji su ih osiguravali, no već 2015. godine Povorka je organizirana bez incidenata. U Prištini je prva Povorka ponosa organizirana 2017. godine i prošla je bez incidenata. Od bivših SFRJ zemalja, Makedonija je najviše zaostajala u izjednačavanju LGBTIQ prava. Homoseksualnost je u Makedoniji legalizirana tek 1996. godine kao uvjet kako bi zemlja mogla postati članica Vijeća Europe, a sve do nedavno LGBTIQ aktivizam je bio rijedak i sporadičan. Ipak, na krilima recentnih političkih promjena vidljivost LGBTIQ zajednice također se počinje mijenjati, a u Skopju je 29. lipnja ove godine održana prva Povorka ponosa. U Povorci je sudjelovalo oko tisuću ljudi, a unatoč organiziranom kontraprosvjedu, nije bilo zabilježenih incidenata. 

Sarajevo tako ostaje zadnji od glavnih gradova zemalja bivše Jugoslavije u kojem još nije održana Povorka ponosa, a iako su one već postale uobičajene u susjednim zemljama, prema održavanju Povorke u javnosti još uvijek postoje otpori. Primjerice, stranka Narod i pravda pozvala je organizatore da "preispitaju namjeru i potrebu organiziranja parade", kao i SDA (Stranka demokratske akcije) koja je pozvala organizatore i vlasti da odustanu od njenog organiziranja. Bez trunke ironije ove stranke inzistiraju na tome da se zalažu za toleranciju i suživot svih različitosti, ali je Povorka u suprotnosti s tradicionalnim vrijednostima i vjerskim osjećajima građana Sarajeva, te pozivaju organizatore da "vode računa i o činjenici da je sloboda čovjeka ograničena slobodom i pravima drugog čovjeka". Iz dosadašnjih primjera vidljivo je da su napadi na Povorke ponosa u pravilu bili organizirani i politički motivirani, pa postoji mogućnost da će ovakvi komentari potencijalno ohrabriti slične napade i u Sarajevu, što bi prilično potkopalo ideju "tolerancije i suživota" za koju se navodno svi zalažu. Ipak, potpora LGBTIQ zajednici dolazi s različitih strana i unatoč ovim prijetnjama i zastrašivanju organizatori i organizatorice i samim motom - Ima izać - pozivaju da se zajednica i svi njeni podržavatelji odazovu prvoj sarajevskoj Povorci ponosa.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 28.08.2019

VEZANE VIJESTI

Mržnja nije obiteljska vrijednost

Piše: Martina Domladovac
Ususret šesnaestoj zagrebačkoj Povorci ponosa prisjećamo se povijesti LGBT pokreta i aktivizma na prostoru Jugoslavije te borbe za jednakost i jednakopravnost koja još traje.

Postignuća zagrebačkih Povorki ponosa

Piše: Martina Domladovac

U sklopu Tjedna ponosa koji prethodi ovogodišnjoj Povorci, predstavljeno je istraživanje društvenog značaja Zagreb Pridea, 15 godina borbe za slobodnije društvo.

Udruženim snagama širiti feminizam

Razgovarala: Matija Mrakovčić

O festivalu PitchWise, feminizmu u BiH te uvjetima za umjetnički, aktivistički i ženski rad razgovaramo s Vildanom Džekman i Vedranom Frašto iz Fondacije CURE.