Povratak odgovornom teatru | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Povratak odgovornom teatru

O 23. Eurokazu te njegovoj budućnosti razgovaramo s Gordanom Vnuk, umjetničkom ravnateljicom ovog Festivala.

Razgovarala: Dea Vidović
  • A
  • +
  • -

KP: Ovogodišnja tema festivala je odnos teatra i smrti. U kojim sve smislovima pristupate ovoj temi? Na koje se sve načine predstave iz ovogodišnjeg programa festivala bave pojmom smrti?

SpectacularG.V.: Predstave propituju odnos teatra i smrti, ali ponajviše u aspektu propadanja semiotičke snage teatra, u širokom rasponu od teatralizacije smrti do smrti teatarlizacije, što će reći ne bave se toliko temama organskog nestajanja. Na jednom kraju je grupa Forced Entertainment čija je predstava "umrla" prije svoje izvedbe. Ona postoji jedino u narativnom diskursu te imaginacija gledatelja postaje najvažniji konstitutivni dio kazališnog čina. Na drugom kraju multimedijalni događaj Tertulia smještava svoje audio i vizualne instalacije u, što se smrti tiče, simbolički zgusnuti prostor groblja Mirogoj. Dijalog je to sa prošlošću iz perspektive vječnosti koju osigurava kontekst groblja.

Direktan dodir sa smrću u smislu teatralizacije smrti ima i zadnja predstava Petera Halasza, osnivača legendarne madžarske grupe Squat koja je djelovala u Americi sedamdesetih. Halasz se vratio u Budimpeštu i prije nekoliko godina saznavši da boluje od raka i da će uskoro umrijeti, uprizorio je vlastitu smrt. Legao je na odar i slušao prigodne govore svojih prijatelja i suradnika. Vidjet ćemo dokumentaciju toga događaja uz predavanje Laszla Najmanya.

Nizozemska grupa Hotel Modern rekonstruira minijaturnim lutkama logorski kompleks Auschwitza, ali njihove lutke nisu animirane na klasični način kako bi im se podario život. One su prisutne u kvantitativnom smislu, ima ih tri tisuće, za proizvodnju slika koje rasprostiru mehanizam tvornice smrti. U njihovom teatru sa životnošću se ne računa.

Knjiga mrtvih Zlatka Burića Kiće uspostavlja dijalog sa kazališnom grupom koja više ne postoji i preko nje s umrlom estetikom sedamdesestih.

I predstava otvaranja Sedam dasaka varke nadahnuta je pričama o fantomima iz kineske prošlosti, njena je osnovna boja crna.


KP: Što biste istaknuli kao inovaciju u polju suvremenog teatra koje uvodi program ovogodišnjeg festivala?

G.V.: Mnogi su umjetnici istraživali zajednički vremenski prostor smrtnosti publike i kazališnog čina, od Kantora, Heinera Muellera, do K. M. Gruebera, a možemo reći da ni u teatru Roberta Wilsona i Romea Castelluccija nema niti jedne geste životnosti. U današnje vrijeme kad je u raznim performansima i takozvanom doku-teatru stvarnost u banalnosti svakodnevnog života, poput reality show-a, zajahala scenu i mnogi, većinom mladi umjetnici, pomodno zazivaju smrt teatralizacije, mislim da mogućnost inovacije leži upravo u povratku na problematiku viših razina. Izboriti se za slabljenje simboličkog prostora teatra ne znači da je govor o povišenoj stvarnosti razbijen. Predstave ovogodišnjeg Eurokaza problematiziraju sudbinu teatra koji misli na odgovornost vlastite smrti.
 

KP: Zli jezici bi rekli da je ova tema možda povezana i s gašenjem Eurokaza. Ima li u tome istine tj. smatrate li da je Eurokaz obavio svoju misiju i da je došlo vrijeme za njegovo povlačenje ili pak scena nikada nije više trebala Eurokaz nego danas?

G.V.: Ova tema zgodno bi ugasila Eurokaz, da on više ne vidi svoju funkciju. Ali Eurokaz  je prije nekoliko godina poradio na izmjeni svojih funkcija, jer se njegova informativna, propedeutička zadaća stanjila dolaskom interneta, a i nastala je inflacija festivala koji ne rade drugo nego nastoje slijediti trendove, pa se mi možemo više koncentrirati na doista bitno, a od prije četiri godine i na produkciju. Hrvatski teatar je nekako dosegao parabolu moderniteta, nezavisnom scenom mahnita ikonoklazam koji je prije deset, petnaest godina kad smo se mi njime bavili bio proglašavan amaterizmom, ali ta me činjenica ne čini osobito sretnom. Stoga bi ulogu Eurokaza na jedan duži vremenski rok vidjela u promociji stremljenja onih mladih ljudi koji se bore za autentičnost, ambiciozan rad usuprot globalnom teatarskom cinizmu, u jednu riječ za povratak odgovornom teatru. Posebno mi je drago da se u tom smislu uspostavlja suradnja sa studentima Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu koje se naše kazališne kuće još uvijek usuđuju ignorirati (a u ime stranaca sumnjivih umjetničkih biografija).

 
KP: Dugo vremena niste imali prostor. S konačnim dobivanjem prostora pokrenuli se i cjelogodišnji program. Ova odluka se sjajno nadovezuje na sve češće prigovore o festivalizaciji kulture i nedostatku kvalitetnih godišnjih programa. Koje je vaše mišljenje o ovoj problematici?

G.V.: Naše su prostorne mogućnosti skučene, radi se o nevelikom podrumu gdje se mogu održavati manji programi, tribine, radionice, predavanja i slično, ali ne i predstave. To smo zadnjih mjeseci uspješno obavili. Osim redovitih projekcija, tribine na aktualne kazališne teme bile su doista žučne i polemičke, prisustvovalo je 30-50 ljudi što je za događanja te vrste priličan broj. A obraća nam se i sve veći broj studenata ADU i pripadnika nezavisne scene kojima je potreban prostor za probe. U tom smjeru nastavljamo i dalje, ali Eurokazu nedostaje scena koju ćemo, nadam se uskoro, kad se nova zgrada MSU sa kazališnom dvoranom otvori, napuniti predstavama i produkcijama tokom cijele godine. Dakle, Eurokaz će zadržati svoj tradicionalan festivalski dio u lipnju, on će biti manji u opsegu kako bismo dio sredstava i stvaralačke snage prebacili na cijelu sezonu.


msu_finalKP: Suradnja sa MSU-om je dakle izvjesna. Kakvi su vaši planovi za taj prostor i kako vidite njegovo programiranje?

G.V.: Sporazum o suradnji sa MSU je potpisan. Eurokaz će biti jedan od partnera u programiranju kazališne dvorane. Problem je da ni Ministarstvo ni Grad nisu još shvatili da nova zgrada ima jednu fantastičnu dvoranu koja je veća od kazališta Gavella, da ona ne smije ostati prazna, i da živost njenog djelovanja može pomoći Muzeju u cjelini. Dakle, ne pomišlja se još na financiranje programa, a naše aplikacije za cjelogodišnje programe na toj sceni, mimo festivala, bile su sve odbijene i na Gradu i na Ministarstvu. To je za sada glavni problem i tu moramo obaviti još mnogo razgovora sa nadležnima. Planova ima mnogo, od produkcija, međunarodnih koprodukcija, gostovanja, do edukativnih programa, radionica i sl. Surađivat ćemo s izložbenim dijelom MSU, nadopunjavat ćemo izvedbenim programima velike muzejske temate kao npr. odnos umjetnosti i znanosti, za jedan od projekata dobili smo već novac od EU fondova. Ali, naravno, moramo prvo znati realan datum kad će se svi radovi na zgradi dovršiti i kad će ona početi sa radom.


KP: Nekoliko ste godina izbivali iz Hrvatske, naravno uz redovna vraćanja kako biste pripremali Eurokaz. No vaš je svakodnevni život bio više vezan uz neka druga okruženja. Možete li usporediti svoj tadašnji odnos prema hrvatskoj teatarskoj sceni s onim koji imate danas kada ponovno većinu svoga vremena provodite ovdje?

G.V.: Možda sam po povratku malo "omekšala" jer nemam stalno pred očima njemačke repere za usporedbu, ali kritična nota je ostala jer se ovdje u zadnjih desest godina mog izbivanja, nije puno toga promijenilo. 


KP: Što prepoznajete kao ključne probleme hrvatskog teatra?

G.V.: Što se tiče institucionalnog kazališta ključni problem su direktori kazališta od kojih neki očito imaju plan doživotno ostati na svojim funkcijama. Ljudi s biografijama nemaju šanse u izbornim procesima, ako do njih uopće dođe, ili ih politika učini potpuno netransparentnim i apsurdnim. Drugi problem je repertoar i izbor redatelja. Često sam govorila o tome problemu: dovode se inozemni redatelji beznačajnih umjetničkih dosega (tko je ikada čuo za njih, gdje ih samo nađu?), dok mladi redatelji, a došli smo do vrlo talentiranih generacija, ne dobivaju prilike za rad. U najboljem slučaju daju im se dječje predstave ili "mala scena". Tako onaj segment našeg kazališnog pejzaža koji guta najviše novaca, proizvodi najniže umjetničke dosege. Na primjer, u Zagrebu  niti jedno gradsko kazalište nema svoj jedinstveni programski profil. Sve je svuda moguće, sve predstave izgledaju slično. Osim Teatra &TD koji je otvoren za mlade autore i redatelje, nezavisne projekte i koji je isto tako spreman na rizik koji je neizostavni dio umjetničkog posla, u Zagrebu se, možda uz poneku iznimku, sve vrti u jednom provinicijalnom sivilu od kojeg se normalan čovjek može doista razboliti.

Hrvatski teatar ni ne pomišlja na svoje teme. Pogledajte čime se on bavi: Brelom, Evitom Peron, Joplinovom, Piaffovom, kaubojima...

Nezavisna scena koje se najviše koncentrira oko plesa i tzv. performansa ima jedan drugi problem, ali o tome sam već govorila u odgovoru o ikonoklazmu. 


Ovdje možete pogledati program i raspored ovogodišnjeg festivala, a više informacija potražite na festivalskim web stranicama.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 22.06.2009