Površina je poprište susreta | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Površina je poprište susreta

S Jesse McLean, američkom autoricom eksperimentalnih filmova i članicom Velikog žirija na 25 FPS-u razgovarali smo o njenom radu i programu Žiri predstavlja.

Razgovarao: Luka Ostojić

FOTO: 25 FPS / Facebook

Jesse McLean američka je autorica eksperimentalnih filmova. Njezini filmski i konceptualni radovi prikazani su u nizu muzeja, galerija i na filmskim festivalima, među ostalima na New York Film Festivalu, Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, festivalu dokumentarnog filma CPH:DOX u Kopenhagenu i hrvatskom 25 FPS-u, festivalu eksperimentalnog filma i videa. McLean također radi kao asistentica na odsjeku za film u Peck School of the Arts Sveučilišta u Wisconsinu. Na 25 FPS-u ove je godine bila članica Velikog žirija i selektorica programa Žiri predstavlja: Senzacija života u kojem je svoj opus stavila u dijalog sa svojim filmskim uzorima, medijskim pionirima Arthurom Lipsettom i Lillian Schwartz te suvremenim autorima Deborah Stratman i Michaelom Robinsonom.

Potaknuti programom, s McLean smo razgovarali o njezinom dosadašnjem radu, postupcima koje koristi, kao i važnim umjetničkim utjecajima.

 

KP: Za razliku od mnogih eksperimentalnih filmova koji su posvećeni formalnim elementima, vaša djela prilično su fokusirana na temu ljudskih emocija. Zašto su vam emocije važne kao filmskoj autorici?

Emocije su efemerne, stalno se mijenjaju, a ipak čine ogroman dio našeg života. One vode naše odluke i razumijevanje svijeta i drugih ljudi, toliko su važne, a ipak su nam misterij. Nikad nećemo moći doista razumjeti emocionalno iskustvo druge osobe. Popularna kultura i mediji upravljaju našim emocijama, skoro mimo naše volje, jer nas neka pjesma ili tužni holivudski film mogu rasplakati čak i ako znamo da je riječ o manipulaciji. Zanimaju me takvi afektivni mehanizmi – želim ih rastaviti, iskoristiti i kritizirati.

KP: U vašem filmu Magic for Beginners prikazana je uznemirujuća sekvenca u kojoj gledamo razne ljude kako emocionalno reagiraju na pjesmu Celine Dion My Heart Will Go On. Kako ste odlučili uvrstiti je u film?

Popularna kultura je beživotna i pogonjena novcem, ali emocionalna reakcija na nju je autentična. Kad bismo posumnjali u autentičnost emocija, našli bismo se na skliskom terenu. I kad vidimo da nešto što smatramo jeftinim i ispraznim (poput pjesme Celine Dion) dirne tolike ljude, možemo se osjetiti potresenima, čak i usamljenima.

Carl Wilson, kanadski glazbeni kritičar, napisao je zanimljivu knjigu Let's Talk About Love: A Journey to the End of Taste. Iako mrzi glazbu Celine Dion, odlučio je analizirati njezin album Let's Talk About Love jer brojni ljudi vole tu glazbu i on želi razumjeti zašto.

KP: U opisu vašeg programa Žiri predstavlja navodite da su vam najznačajniji filmovi izazvali osjećaj "nelagodne bliskosti" (uncanny familiarity). Na što ste mislili tim izrazom?

Na mene su najviše utjecali oni filmovi i umjetnička djela koji su mi se učinili neobično poznatima, kao da sam doma. Ti radovi dali su mi svojevrsnu dozvolu da se bavim temama i tehnikama koje prije nisam smatrala mogućima. Suprotno tome bilo bi gledanje nečega što nikad prije niste susreli: to je također uzbudljivo, ali na mene dublje i jače utječe nešto što mi uklanja neosviještene prepreke, što me oslobađa samonametnutih ograničenja.

KP: Vaši recentni filmovi povezuju neočekivane odnose između ljudi i ne-ljudi: pratimo odnose sa psima i internetskim botovima u See a Dog, Hear a Dog, te motive razglednica i spam maila u vašem zadnjem filmu Wherever You Go, There We Are. Je li vam cilj kombinirati "nespojive" teme?

Definitivno! Volim učiniti stvari kompleksnijima, ne jednostavnijima. Pa tako, umjesto da snimim komičan film o tome kako je spam nebulozan, Wherever We Go, There We Are bavi se temom artificijelnosti: spam pripovjedač pokušava zvučati kao čovjek, a stare razglednice pokušavaju izgledati prirodno, što ne uspijevaju jer su boje preizražene. Oba motiva stvaraju nelagodu.

Na film See a Dog, Hear a Dog inspirirala me naslovna fraza koju koriste dizajneri zvuka. Potaknula me na razmišljanje o psima, naravno, i odnosima ljudi s domaćim životinjama. Nije nam problem preispitivati svoj odnos s računalima jer prema njima osjećamo distancu, ali puno je drugačije dovesti u pitanje nečiju vezu s njihovim životinjama. Želimo osjećati da poznajemo svog psa, mačku itd., ali i dalje postoji barijera među nama jer pripadamo drugim vrstama, ne možemo se potpuno sporazumjeti i nikad nećemo znati što naše životinje doista misle. To ne znači da ti odnosi nisu autentični i smisleni, naravno da jesu, samo da je za tu vezu potrebno mnogo povjerenja.

U svim svojim filmovima bavim se sustavima vjerovanja i povjerenja, gledam gdje se nalaze i istražujem njihov teritorij. Posebno me zanimaju ljudi i njihovi intimni odnosi s ne-ljudima. To je široka, ali stalna tema mog rada – bilo da je riječ o pjesmi Celine Dion, zaljubljivanju u zamišljene ljude i celebrityje ili o komunikaciji s chatbotom koji se lažno predstavlja kao čovjek. 

KP: Vaši raniji filmovi The Eternal Quarter Inch i Magic for Beginners govore o tim prostorima ekstremnog vjerovanja, o ljudima koji su "opsjednuti" religijom, video igricama ili celebrityjima. Kako pristupate toj temi?

Kao dijete bila sam vrlo sklona sanjarenju, određenoj vrsti eskapizma. U slučaju celebrityja, polažete sve svoje aspiracije u tu fantaziju koju su stvorili korporativni mediji zato da biste se zaljubili u njih, što je opasno i odvlači pažnju. Naposljetku sam pobjegla od popularne kulture, ali nisam joj mogla posve umaknuti. Može je se kritizirati iz niza razloga, ali mene zanima njezina publika, a i sama sam dio te publike. Iako sam birala teme koje se čine lakom metom, poput televizijskih evanđelista (televangelists) ili fanatičnih obožavatelja Celine Dion, namjera mi nikad nije bila naprosto parodirati ili ismijati ih. Cilj mi je bio stvoriti umjetnost od konzumerističkih proizvoda. 

KP: Što mislite o pop artu? Očito ste vezani uz temu popularne kulture, a u filmu Magic for Beginners citirate Andyja Warhola.

Moji filmovi ne bi se mogli svrstati u taj umjetnički pokret, ali stvarno volim Warhola. Također dijelimo interes za površinu. Površina je na lošem glasu, ali ona je prvo poprište susreta, treba nam površina!

KP: Koristite montažu ne samo za manipuliranje viđenim, nego i za prikaz te manipulacije. Kako se služite montažom?

Snažno sam vezana uz montažu. Volim spojiti dvije stvari koje ne pripadaju skupa i vidjeti što će se dogoditi, kako će ljudski um pronaći značenje u tom kaosu. Kad naiđete na montažu, rapidnom brzinom analizirate i stvarate značenjsku vezu između dva, tri, četiri ili koliko god različitih elemenata. Ta sposobnost invencije kod montaže mi je oduvijek bila uzbudljiva.

Nekad želim da montaža bude kaotična i eksplozivna. Zanima me i takav pristup montaži, izravan i vrlo blizak kolažu. Zato se uvijek vraćam radu Arthura Lipsetta, jednom od meni bitnih autora. Također afektivno koristim montažu. U filmu Magic for Beginners sakupila sam i poredala grupu različitih, ali povezanih sekvenci koje zajedno prenaglašavaju emocionalni sadržaj prisutan unutar same snimke. 

KP: Vaša filmska građa podsjeća me na predmete s buvljaka, ne samo zbog predmeta koje snimate, nego i zbog snimki koje koristite (poput snimki s mobitela ili videa s YouTubea).

Solidna sam snimateljica slike i dobra snimateljica zvuka, ali privlače me vizualne i zvučne teksture kakve nalazim u lo-fi i lo-res materijalima, kao i u amaterskim snimkama npr. s YouTubea. Sviđa mi se materijalna prisutnost ljudi koja se osjeti u pozadinskom šumu, audio snimci niske kvalitete ili jako pikseliziranoj slici. To je korak bliže osjećaju nečije prisutnosti.

U ranim radovima htjela sam snimati filmove, ali nisam željela koristiti kameru. Eksperimentirala sam sa strukturalnim pristupom filmu, što je bilo oslobađajuće, ali moja analitička strana uma rekla mi je – to nisi ti. Onda sam počela raditi s prisvojenim (appropriated) izvorima i video materijalom umjesto filma i to mi se učinilo dobrim. Mada redovito kombiniram tuđi materijal i svoje snimke, mnogo radim na tom prikupljenom materijalu u post-produkciji. Čak mu dodajem zvuk. U filmu The Invisible World koristila sam YouTube snimku žene koja pokazuje svoju kolekciju cipela. U jednom trenutku ona slučajno nogom udari kameru i možete vidjeti da se slika zatrese, ali snimka nema zvuka. Stoga sam u post-produkciji dodala zvuk koraka, buku udarca, čak i ton kako je njena cipela zagrebala vanjski mikrofon kamere. Volim dodavati takve detalje.

KP: U filmovima se često koristite tekstom, kao da ne želite da gledatelji samo gledaju, nego i da čitaju. Koliko vam je važna literatura u vašim filmovima?

To je korisna strategija jer mi se jako sviđa kako tekst postavljen preko slike mijenja čitanje slike, i obrnuto. Tekst može funkcionirati i kao pripovjedač, kao nepoznat vodič bez dobi i roda. Pripovjedačem tako može postati član publike, stranac, ja mogu biti pripovjedač, pa čak i ne-čovjek. U filmu Magic for Beginners koristim prisvojeni tekst koji se čita kao moj autobiografski tekst, da bi se na kraju u odjavnoj špici ispostavilo da je riječ o tekstu Andyja Warhola!

KP: Vaš festivalski program Žiri predstavlja na 25 FPS-u je "dijalog" vaših radova "s njihovim inspiracijama, s umjetnicima koji su me, bez njihova znanja, podržali da nastavim i idem dalje". Pravo je osvježenje što izravno uvažavate svoje utjecaje budući da mnogi filmski autori više vole skrivati uzore i mistificirati nastanak svojih djela. Kakav je vaš odnos prema ideji utjecaja?

Predajem kolegij o prisvojenim medijima (appropriated media) na kojem je jedna od tema ideja utjecaja. Mnogim umjetnicima nije ugodno preotvoreno ukazivati na svoje utjecaje. Ljudi u kreativnom polju često osjećaju da moraju napraviti nešto što nitko drugi dosad nije napravio, što je doista teško, možda i nemoguće. Postoji prostor za vlastiti iskaz čak i ukoliko imate ideju ili postupak koji su identični nečem ranijem. Dvoje ili više ljudi mogu imati istu odličnu ideju. Trebamo tražiti inspiraciju jedni u drugima. Mislim da stvari jednostavno tako funkcioniraju: vidimo nešto što nas privuče, to nas inspirira i utječe na naš rad. To je po meni kreativnost.

KP: U program ste uvrstili film In Order Not to Be Here Deborah Stratman (s kojom smo razgovarali za Kulturpunkt 2016.) Njezin film Hacked Circuit jako me podsjeća na vaš I'm in Pittsburgh and It's Raining: ona govori o dizajnerima zvuka dok se vi bavite filmskim dublerima (stunt-ins). Oba filma otkrivaju kako filmsko djelo može manipulirati gledateljima, a također su oba posvećena "skrivenim radnicima" na filmskom setu. 

Jako mi se sviđa Hacked Circuit. Odabrala bih ga za ovaj program da nije prikazan na 25 FPS-u 2016. godine dok je moj Pittsburgh prikazan 2015. Stoga sam uzela In Order Not to Be Here, prvi njezin film koji sam vidjela i koji je snažno utjecao na mene.

Godinama sam radila kao tehničarka za rasvjetu na dugometražnim filmovima i reklamama pa poznajem taj svijet. Backstage često sadrži pravu dramu mnogo zanimljiviju od grozne priče bezveznog filma na kojem radite. Pritom su takve drame nevidljive jer se mainstream filmografija trudi sakriti proces snimanja filma što je više moguće. Želim prikazati taj proces, ukazati na prisutnost ljudi koji rade na filmu, čak i montažera. Prikaz druge strane stvari me fascinira.

KP: U Pittsburghu zauzimate i kritički stav jer ukazujete na nepravedan tretman dublera na setu.

Dok sam bila tehničarka, nisam dublerima pridavala nikakvu pažnju, čak sam ih poprijeko gledala jer su oni ležali dok sam ja prenosila tešku opremu. Sad imam više razumijevanja i interesa za iskustvo tih ljudi. Dubleri zauzimaju čudnu poziciju jer služe kao zamjena, ne smatra ih se pravim osobama. Često nisu ni navedeni na odjavnoj špici. Izgledaju kao glumci, izvode isto što i oni, imitiraju njihove pokrete i geste, ali ne smatra ih se izvođačima i definitivno im se ne priznaje da su glumci. 

KP: Većinu tema kojima se bavite zapravo pokrivaju konvencionalni dokumentarni filmovi dok vi uglavnom radite eksperimentalne filmove. Jeste li se počeli ovim temama baviti kao eksperimentalna autorica ili ste iz dokumentarne tradicije skrenuli prema eksperimentalnoj formi?

Odrasla sam okružena umjetnošću, ali nisam mislila da ću postati umjetnica. Možda liječnica, biologinja, novinarka, spisateljica, bilo je raznih mogućnosti. Ali samo umjetnost mi je omogućila da istražim sve svoje brojne interese. 

U film sam došla iz slikarstva, a o eksperimentalnom filmu sam učila nakon što sam završila s radom u filmskoj industriji u New Yorku i vratila se doma gdje sam upisala kolegij Filmski autori Pittsburgha koji se odvijao u lokalnom centru za medijsku umjetnost. Pittsburgh ima bogatu povijest eksperimentalnog filma, putem tog kolegija i lokalnih malih projekcija pogledala sam mnoštvo filmova i upoznala ljude koji eksperimentiraju s filmom, napuštaju naraciju, stvaraju strukturalne filmove i bave se filmskim materijalom. Naučila sam svakakve stvari. 

Izloženost radovima Deborah Stratman i Michaela Robinsona otvorila mi je nova vrata. Deborini filmovi imaju korijene u dokumentarizmu, ali mogu biti esejistički ili istraživački, potiču publiku na pitanja i ne pružaju jednostavne ili konkretne odgovore. Volim takav pristup umjetnosti kakav otvara prostor. Ona mi je pokazala kako mogu uklopiti istraživanje i propitivanje (inquiry) u eksperimentalnu formu. Michael mi je pomogao shvatiti da želim raditi s popularnom kulturom i kako mogu preraditi takav materijal u nešto kritičko, dublje i kompleksnije.

KP: Također radite kao profesorica na filmskoj katedri. Kako rad s drugim mladim filmašima utječe na vaš kreativni proces?

Veoma inspirativno. Radim sa studentima na velikom javnom sveučilištu s vrlo razvijenim filmskim programom. Program nije fokusiran samo na eksperimentalni film, imamo studente koji žele raditi igrane i dokumentarne filmove, koji žele raditi nezavisne filmove kao i one koji žele u industriju, cijelu paletu interesa. Uživam predavati tako raznolikoj grupi. Drži me uvijek budnom i potiče me da čitam, gledam i ostanem u tijeku. Studenti me izlažu medijima i formama koje nikad prije nisam vidjela. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 17.10.2018

VEZANE VIJESTI

Najbolji politički učinak je potaknuti nekoga da misli

Razgovarao: Luka Ostojić
S američkom filmskom umjetnicom Deborom Stratman, članicom žirija ovogodišnjeg izdanja 25FPS-a, razgovarali smo, među ostalim, o neuništivoj političnosti eksperimentalnog filma.

Drugačiji film je moguć

Piše: Luka Antonina

Trinaesto izdanje festivala 25 FPS pokazalo je da eksperimentalni film kao avangardni zamašnjak filmskog razvoja ne gubi na svojoj kreativnoj i transformativnoj snazi.

Film vas može odvesti gdje možda ne želite ići

Razgovarao: Dinko Štimac
S dvojcem OJOBOCA razgovarali smo o filmskim darovima hororizma koje su na svojim vrpcama donijeli u Zagreb, na ovogodišnji 25 FPS.