Pozicija zamorca | kulturpunkt

Pozicija zamorca

Cjelokupna javna rasprava o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji odvija se pod pretpostavkom da ne postoji alternativa glasanju "za" na predstojećem referendumu.

Piše: Boris Postnikov
  • A
  • +
  • -
Ta je pretpostavka pogrešna: alternativa postoji i sastoji se u raspisivanju novog referenduma. Kao što je najavio predsjednik saborskog Odbora za europske integracije Neven Mimica neposredno nakon okončanja pregovora u lipnju prošle godine, kao što je potvrdila nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić početkom ove – glasamo li kakvim nepredviđenim sklopom okolnosti 22. siječnja "protiv", vlast će biti dovoljno tolerantna da nam pruži priliku za popravni ispit. Pritom, nažalost, nisu definirane i granice ove tolerancije: pretpostavka je da bi referendum, ustreba li, svakako trebao biti ponovljen i treći put, vjerojatno i četvrti, ali nije poznato bi li se od njega odustalo nakon petog, sedmog ili tek nakon dvanaestog pokušaja. Ili bi se, naprosto, ustrajalo unedogled, uzdajući se u zamor glasačkog materijala?
 
U društvu sklonijem poštivanju postulata demokratskog odlučivanja i logičkog zaključivanja, javna bi se rasprava nakon izjava Nevena Mimice i Vesne Pusić smatrala okončanom. A referendumsko bi pitanje – "Jeste li za članstvo Hrvatske u EU-u?" – u skladu s tim bilo prošireno i precizirano: "Jeste li za članstvo Hrvatske u EU-u sada, ili tek nakon idućeg referenduma?". Korist je pritom višestruka: na neki način, istodobno bi bio riješen i problem raspisivanja davno obećanog referenduma o referendumu. Samo, ako je službeno potvrđeno da u Uniju, u krajnjoj liniji, ulazimo metodom pokušaja i pogreške, onda je jasno da referendum proceduralno ipak ne spada u polje političke prakse, nego u domenu laboratorijskog eksperimenta, pa bi se u skladu s tim trebalo i ponašati: prihvatiti ulogu zamorca i riješiti postavljeni problem ispravno, i to što je prije moguće. U suprotnom, riskiramo da nas – nakon dvodesetljetne apstinencije uzrokovane uglavnom zakonskim pragom od 400 tisuća potpisa potrebnih da bi se referendumske odluke inicirale mimo volje političkih elita – iznenada počnu pozivati na birališta svakih šest mjeseci, koliko traje minimalni interval prije repasaža masovnih da-ne pitalica. Građani, naviknuti da se politički angažiraju u ritmu smjene prestupnih godina, suočili bi se tada s iznenadnom inflacijom demokracije i neizostavno bi morali popustiti: prije ili kasnije, nastupilo bi nešto poput zamorca materijala. 
 
A opet, pozicija zamorca i nije tako jednostavna kao što se čini prvom, naivnijem pogledu. Ukoliko su hrvatske građanke i građani uistinu odgovorni svojoj vlasti, kao što ona od njih nedvojbeno očekuje da budu, oni bi 22. siječnja zapravo trebali glasati "protiv" i time omogućiti održavanje barem još jednog referenduma: Unija u koju namjeravamo ući utemeljena je, znamo, na Lisabonskom ugovoru, dokumentu usvojenom tek nakon ponovljenog glasanja Iraca 2008. godine, pa je razumna pretpostavka da bismo ponavljanjem glasanja i mi, i to već na samom početku suradnje, nedvosmisleno pokazali kako smo dorasli proklamiranim demokratskim standardima. Utoliko ne mogu ne djelovati zbunjujuće potezi hrvatskih političkih elita, koje – sasvim nerazumno i protiv vlastitih interesa – insistiraju da EU-u pristupimo već na prvom iz potencijalno bogatog, dugog i uzbudljivog referendumskog niza.    
 
Njihova strategija u posljednjim tjednima uoči glasanja, dok najgledaniji i najčitaniji mediji pažljivo dozirano prezentiranje kritičkih stavova predstavljaju kao zadovoljavajuću kompenzaciju desetogodišnje indoktrinacije, svodi se pritom na maksimu po kojoj ljubav prema Uniji, baš kao i rat protiv euroskepticizma, opravdava sva retorička sredstva. Televizijske poruke prve postave vladajućih političara – prigodno oslabljenih nastupom Jadranke Kosor u ulozi inkarnacije nadstranačkog nacionalnog konsenzusa – zatvaraju puni krug desetogodišnje propagandne kampanje. U njezinu ishodištu pronaći ćemo naputak iz Komunikacijske strategije za informiranje hrvatske javnosti o Europskoj uniji i pripremama za članstvo tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija (recentno preimenovanog u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, što djeluje logično točno onoliko koliko bi logično djelovalo, primjerice, osnivanje Ministarstva unutarnjih i srijemsko-baranjskih poslova ili Ministarstva poljoprivrede i uzgoja artičoke): tamo je, još 2001, propisano da se tzv. informiranje javnosti ima provoditi "načelom multiplikatora". Ili, konkretnije: "identificiranjem osoba koje utječu na stvaranje javnog mnijenja i osoba koje imaju utjecaj na društvene skupine te komunikacijom s njima i preko njih". Ili, kudikamo preciznije: angažiranjem političke, gospodarske, medijske i estradne elite u funkciji kolektivnog, diverzificiranog glasnogovorničkog tijela "eurofilskih" ideja. Prvi i duži, višegodišnji dio kampanje proveden je onda kroz kombinaciju škrtarenja na informacijama i nametanja općeg, nedefiniranog "proeuropskog" sentimenta, što je na razini svakodnevnog medijskog diskursa poprimilo gramatički oblik zamjene kondicionala futurom, a na razini svakodnevnog stranačkog djelovanja politički oblik zamjene volje građana višim povijesnim interesima. Tek znatno kasnije, nakon što su pozicije u političkom polju upornim i uzornim propagandnim radom petrificirane do razine samorazumljivosti, javnost je sazrela dovoljno da joj se ustupi pravo glasa: kampanja je prošle godine naglo preokrenula tok kolanja informacija pa smo svjedočili hipertrofiji informativnih telefonskih linija, info-štandova, edukacijskih kvizova za najmlađe, interaktivnih web-stranica i drugih mehanizama fingiranja dijaloga, sublimiranih serijom HDZ-ovih reklamnih spotova u kojima je glavna ulogu dodijeljena "običnim", "malim" Hrvatima, šablonski podijeljenima na uspješno formirane eurofile i nedovoljno informirane euroskeptike. Posljednji val kampanje, s potpisom novoizabrane koalicije, vraća stvari na početak: nakon što smo vidjeli i čuli sve slojeve društva, završna riječ, kao što je i red, pripada ipak političkim vođama.
 
Potporu im iz drugoga plana daje Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj serijom televizijskih spotova koji šarmantno spajaju suvremenu produkciju, dopadljiv pastelni kolorit i poetička načela sovjetske propagande tridesetih, pa prigodna banalizacija eurointegracijskih perspektiva svedenih na razinu razumijevanja imaginarne, intelektualno deficitarne peteročlane hrvatske obitelji u konačnici uspostavlja sasvim nov reklamni podžanr socrealizma s europskim licem. Konstanta svih kampanja pritom je tretiranje euroskeptičkih stajališta kao žalosne posljedice samoskrivljene intelektualne nezrelosti: u nedavno objavljenoj službenoj brošuri Ministarstva vanjskih, europskih, dalekoistočnih i antarktičkih poslova kritički su prigovori Uniji, tako, svrstani u poglavlje pod naslovom "Mitovi i legende o EU-u". Sasvim je suvišno napomenuti da se u tom poglavlju ipak ne spominju prošloljetni londonski neredi, višemjesečni grčki prosvjedi, milijuni španjolskih indignadosa, francuski zahtjevi za "stvarnom demokracijom", portugalski prosvjedi, sustavni progoni i šikaniranje Roma u Italiji i Francuskoj, bugarska korupcija, finska vladavina žestoke desnice, bankarski oktroirana uspostava novih vlada Italije i Grčke mimo izborne procedure, rasistički prilozi vodećih njemačkih novina o "lijenim" i "proždrljivim" Grcima, sve otvorenija dominacija "Merkozyja", sve gora kriza eurozone, recentno snižavanje kreditnog rejtinga devet njezinih članica, aktualni protesti protiv rigoroznih mjera štednje u Rumunjskoj, ponavljanje irskog referenduma, Viktor Orban, Pim Fortuyn, Jörg Haider i sve ostalo što također čini, ili je donedavno činilo, Europsku uniju: poželjni smjer kretanja zamorca labirintom argumenata uvjetovan je, znamo, prvenstveno pažljivom distribucijom informacija. Kako je ipak nemoguće sasvim previdjeti činjenicu da se Unija, ako već ne približava raspadu, onda barem radikalno preslaguje na osnovama znatno izraženije i politički institucionalizirane asimetrije ekonomske moći centra i periferije, retorika nove vlasti omekšava i napušta donedavno dominantnu mitologiju pristupa kao nadnaravno-ejakulativnog vrhunca tranzicijskih procesa u korist novouspostavljenog narativa o EU-u kao "šansi" za sve nas – pri čemu odgovornost za eventualno propuštanje prilika koje će nam biti ponuđene, jasno, imamo pripisati samo sebi, unutar fino podešenih kodova odavno apsolviranog autorasističkog diskursa. Ovaj retorički zaokret u smjeru navodne demistifikacije Unije utoliko je samo nastavak dominantnog neoliberalnog transponiranja odgovornosti na individualnu razinu, dovoljno skučenu da joj izmaknu pitanja zakonske kodifikacije ekonomske uvjetovanosti "uspjeha" i "neuspjeha".
 
Propaganda svedena na seriju populističkih karikatura stoji pritom cijelo vrijeme u raskoraku s kompliciranim, birokratiziranim i nepreglednim nizom službenih dokumenata, čiji sadržaj, pretpostavka je, nikome od nas ne može i ne treba biti do kraja razumljiv. Negdje u golemom jazu između retardirane reklamne retorike i visokosofisticiranog tehnokratskog diskursa formira se onda, čini se, odluka većine onih koji će na referendumu glasati "za": ne stoga što bi naivno povjerovali u sliku Europe kakvu prikazuje priglupi advertajzing Delegacije EU-a niti stoga što bi bili zbilja upućeni u ono o čemu glasaju – prema posljednjem istraživanju Europske komisije "vrlo dobro informiranima" o učincima članstva u EU-u smatra se točno 2 posto hrvatskih građanki i građana – nego zato što im se taj izbor, u okvirima ovako postavljene javne rasprave, naprosto čini manjim zlom. Njihovo uvjerenje u pragmatičnost i racionalnost vlastite odluke konačna je pobjeda desetogodišnje kampanje: ako građani svjesno ulaze u proces za koji jednako svjesno tvrde da im je uglavnom nepoznat, onda to znači da smo dobili sasvim novu, napredniju vrstu zamoraca, sposobnih slobodno zahtijevati da budu uključeni u prvi idući eksperiment.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 17.01.2012