Poziv na preuzimanje EkS-scene | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Poziv na preuzimanje EkS-scene

Nedavno je EkS-scena odaslala u javnost tzv. Poziv na preuzimanje. Što se krije iza niza sastanaka, internih i javnih, održanih u sklopu akcije Poziv na preuzimanje?

Tijana Gojić
  • A
  • +
  • -

EkS-scena djelovala je od 2001.g. kao samoorganizirana inicijativa u kojoj je nekoliko koordinatorica provodilo projekte vezane uz plesnu edukaciju i povezivanje hrvatske plesne scene s regijom i Europom. Zamišljena kao reakcija na upadljivo nepostojanje bilo kakve sistematizirane naobrazbe na polju izvedbenih umjetnosti i plesa ili centra za rad koji bi odgovarao njihovim aktualnim potrebama, eks-scena je pokrenula nekoliko akcija i započela svoje dojmljivo volontersko djelovanje. U uvjetima rada koji više nalikuju urbanoj gerili, rastavljeni na nekoliko prostora u kojima treniraju i djeluju, i u vremenskim rokovima primjerenijim radu u kakvom općinskom kulturno-umjetničkom društvu nego ozbiljnom plesnom centru, umjetnice su u ovih pet godina uspjele realizirati niz važnih projekata i kontakata. Oni su uključivali niz edukativnih radionica i programa ne samo s hrvatskim nego i europskim pedagozima, pokušaje umrežavanja s relevantnim umjetnicima u Europi i produkcijske programe u kojima su mladi umjetnici dobili jedinstvenu priliku predstaviti svoj rad na pozornici (ARP, PIRUMS, WARP, Triatlon; http://www.eks-scena.hr). Također, njihov je produkcijski rad bio estetski neselektivan, te time pružio široku mogućnost pokazivanja suvremene produkcije, bez prostora za lobiranje ili cenzuru. Osim toga, nastojale su razviti redovan dijalog s ostatkom scene kojim se poticalo definiranje potreba plesne scene i plesni aktivizam.

Zašto smo se sastali
Još od 7o-ih godina prošlog stoljeća govori se o potrebi osnivanja Plesne akademije ili Akademije za izvedbene umjetnosti. U Hrvatskoj, osim glumačke i klasične muzičke, ne postoji sustavan oblik naobrazbe za ostale izvedbene umjetnosti, o multimedijima da i ne govorimo. Mnogi su pokušaji u tom smislu napravljeni, ali čini se da je EkS-scena jedina koja je do sad uspjela djelovati u kakvom dugoročnijem obliku, pa čak i definirati se kao svojevrstan brand. Na svom putu susretali su se s mnogim poteškoćama, od manjka sluha službenih institucija za njihove potrebe do posvemašnjeg problema javnosti da shvati što je to čime se one zapravo bave. Uza sve to, informacije koje su o njima mogle doći do javnosti, morale su proći kroz rešetku "atraktivnosti" uređivačke politike hrvatskih medija koji pokrivaju kulturu. Nepotrebno je naglasiti da je to u ovom slučaju značilo nikakav ili gotovo nikakav indeks vidljivosti u široj kulturnoj javnosti.

Nakon pet godina, po njihovim riječima, došlo je do svojevrsnog zastoja. "U jednom smo trenutku naime shvatili da je model koji smo njegovali zadnjih pet godina, od osnivanja organizacije, postigao određenu kvotu proizvodnosti i efikasnosti na sceni, ali je ujedno i iscrpio svoju zadaću, pa je došlo do zastoja u njegovoj produktivnosti." Koordinatorice su odaslale Poziv na preuzimanje, nadajući se da će pronaći ljude koji bi nastavili njihov rad u volonterskom obliku. To se nažalost nije dogodilo, i EkS-scena će, po svoj prilici, nastaviti djelovati sama, ali u promijenjenom obliku. To znači da će svoj rad preusmjeriti na podržavanje onih grupa, organizacija i pojedinaca koji su se u sklopu djelovanja EkS-scene već etablirali (OOUR, k.o., neki individualci), umjesto da nastave davati podršku mladim umjetnicima koji tek započinju svoj rad, što su velikim dijelom radile do sada. Zadržat će samo jedan od postojećih programa, već započeti trogodišnji Triatlon, a ostale će završiti. Također, govori se o novom, Alliance modelu djelovanja koji bi trebao zadovoljiti trenutne potrebe svih umjetnika na sceni. Alliance model obuhvaćao bi umjetničke organizacije i nezavisne autore i promicao njihove interese na tržištu; od produciranja do distribucije, od networkinga do fuzije autorsko-izvođačke proizvodnje, od logističkog servisiranja do do-it-yourself realizacije.

Što je stvoreno

Ono što u EkS-sceni izdvajaju kao najveći kapital koji su uspjeli stvoriti u posljednjih pet godina jest njihovo intelektualno i materijalno vlasništvo. Samoorganizacija koju je EkS-scena 2001. god. uvela kao model rada udruge, danas je, kaže Željka Sančanin, postala individualni drive svakog pojedinca. Osim uhodanih oblika djelovanja, koji uključuju horizontalan model odlučivanja i dijaloški oblik komuniciranja koji se nastoji razviti s nadležnim institucijama, a i ostatkom scene u Hrvatskoj, EkS-scena posjeduje i već razvijenu arhivu ili medijateku kojom prati plesnu produkciju u Hrvatskoj i Europi, te ured i prostore koje koriste za svoj umjetnički, produkcijski i edukacijski rad. Također, tu je i nezanemariv broj kontakata koje u svrhu suradnje s Europom i svijetom treba poticati i održavati.

Neobični problemi

Zanimljivo je da su se koordinatorice u početku svoga rada suočile s potpunim odsustvom reakcije nadležnog Ministarstva za obrazovanje, kulturu i šport, a odgovor i financijsku pomoć su dobivale samo od Gradskog ureda za kulturu. Tek nakon dvije godine Ministarstvo je podržalo njihov rad. Rokovi koje ove institucije daju za financiranje, ostvarivanje i izvještavanje o projektima također su u potpunom neskladu s onim čime se ova organizacija, a i mnoge druge, bave. U Hrvatskoj je, naime, još uvijek na snazi samo jednogodišnji model financiranja, primjereniji za samostojeće projekte, produkciju ili raznorazne festivale, a ne za sustavni oblik naobrazbe i opći program koji je EkS-scena željela razviti. "Mi smo vjerojatno bili prvi koji su pokrenuli nešto što nije projekt nego program. Postojeći jednogodišnji program, koji se zapravo svodi na devet mjeseci u kojima se treba i aplicirati i realizirati i izvijestiti o programu, donosi višestruke probleme i ne stavlja nas u poziciju ozbiljnog partnera. Ako naš edukacijski program počinje u siječnju, a mi smo aplicirali na vrijeme, suočavamo se s velikim problemima ako smo o rezultatima natječaja obaviješteni u veljači, a ta godina već traje." Također, ostvarivanje međunarodne suradnje na taj način znatno je otežano, jer strani umjetnici imaju rasporede određene i do tri godine unaprijed. "Trogodišnji program, po uzoru na Nizozemsku, otvorio bi nove mogućnosti realiziranja programa u partnerstvu, mreži ili na strateškoj razini, u svakom slučaju – plansko realiziranje. Jednogodišnji plan je nešto što te svaki put vraća na početak, bez obzira kako razvijaš program ili organizaciju", kaže Sandra Banić, koordinatorica EkS-scene.
Na pitanje kako su se bavili administrativnim poslovima koji su zahtijevali njihov rad, djevojke sa smiješkom odgovaraju kako treba spomenuti njihovo vrijeme i njihove obitelji, te da su sve naučile same i u hodu. Nisu naime mogle zaposliti administratora, nego su to radile same, uz svoj umjetnički rad, strateško planiranje i vođenje organizacije, važno je naglasiti - volonterski. Postavlja se pitanje do kada će obitelji biti institucije koje sponzoriraju hrvatsku kulturu? Obdari li, naime Gospod hrvatskog građanina djetetom umjetnikom ili nedajbože vizionarom, ne gine mu izdržavanje tog istog 'djeteta' koje se počelo baviti tom istom 'umjetnošću' barem 5 godina prije nego se njegova vizija ne samo pokrene ili stabilizira, nego postane samoodrživa. Naravno, ukoliko ne izaberu državna ili gradska kazališta, a ne zaboravimo, porez plaćamo i za institucionalnu i za nezavisnu kulturu. Svaki novi i samostalni umjetnički program koji se želi realizirati, međutim, nije mogao do prošle godine dobiti novce za "banalne" i "prizemne" stvari kao što su administrativni troškovi koji ne odnose samo vrijeme i novac, nego predstavljaju preduvjet bilo kakvog ozbiljnog rada, dok je pak novac za 'hladni pogon' fantomski novac koji su ti projekti krali iz vlastitog džepa. Sredstva za takve troškove još uvijek nisu do kraja riješena putem posebnih natječaja, pa ispada da nezavisna umjetnost u Hrvata treba još uvijek biti privilegija ili bogatih ili – eteričnih bića...

Još jedan bitan problem predstavlja i to što u ovom trenutku nadležno tijelo koje odlučuje o dodjeli sredstava plesnim projektima nije uopće samostalno tijelo, nego se sastoji od jednog delegata u Kulturnom vijeću za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti pri Ministarstvu kulture. "Tu je naravno i problem legitimnosti, jer ono ocjenjuje ali nije autonomno, dakle ne odlučuje hoće li ti projekti biti financirani – a to stvar vraća na razinu lobiranja izvan radnog vremena, slobodnih aktivnosti koje nisu u opisu njihovog radnog mjesta", kaže Selma Banich. Ono što je EkS-scena svojim djelovanjem željela razviti je dijaloški odnos s institucijama koje se njima bave i dapače, pokazati primjerom da je nov oblik djelovanja i rada moguć. "Oficijelna upravna tijela bi mogla, ako bi htjela, razmisliti o tome da usvoje neke strategije rada koje su se pojavile na nezavisnoj sceni kod praktičara i cultural policy makera na sceni, a koji su djelovali vaninstitucionalno. Kako se stvari oblikuju i na političkoj razini, a ne samo umjetničkoj – prirodno je otvoriti sugovornički odnos s upravnim tijelima. Oni bi u tom slučaju mogli uzeti u obzir da ne financiraju samo umjetnike nego i ljude koji razmišljaju i na političkoj, socijalnoj i umjetničkoj razini. "Mislim da jedino na taj način danas možeš biti aktualan u svijetu, u ovoj civilizaciji, da si ne možeš dopustiti da budeš umjetnik pa da budeš zadovoljan što si dobio deset tisuća kuna i stvaraš svoju umjetnost. Mislim da je umjetnost danas nadišla takvu vrstu umjetničke proizvodnje, da ona danas obuhvaća nove, drugačije organizacijske modele, političku usmjerenost, a ta politička usmjerenost utječe na umjetničku proizvodnju kao što i umjetnička utječe na političku", tvrdi Selma Banich, jedna od koordinatorica i osnivačica EkS-scene.

Kamo sutra?
Model koji EkS-scena predlaže još je jedan u nizu drugačijih modela koje iniciraju organizacije na nezavisnoj kulturnoj sceni. U trenutku kada je kultura u Hrvatskoj neaktualno definirana, naročito suvremena kultura, a kulturna politika zaostaje za umjetničkom proizvodnjom i do desetak godina, EkS-scena izlazi s prilično argumentiranim vizionarskim programom. Ostaje još vidjeti koliki je uvid EkS-scene u konkretne razloge koji su je doveli do ove situacije. Sindrom burn-outa čest je sindrom za mnoge volonterske organizacije i razumljiv je razlog eventualnog neuspjeha ili zamora, a odustajanje od istrajnosti u smjeru kompletne profesionalizacije ili prelaska u profitan oblik djelovanja može se uvijek opravdati vlastitim principima rada i djelovanja. Pitanje je bi li EkS-scena zaista predala sav svoj organizacijski kapital da su se našli ljudi zainteresirani za to ili je ovo bio samo bombastičan naziv odluke o preformuliranju oblika djelovanja organizacije same. S obzirom na interes i zastupljenost u javnosti – svakako oprostivo. No, hoće li ova inicijativa izaći s jasnim rješenjima, razvijenom strategijom i pronaći pravi oblik djelovanja u novonastaloj situaciji – znat ćemo tek nakon službene objave njihove odluke. Uz realne razloge uzbudljivih zamki iz šume hrvatskih natječaja i institucija, nalik interaktivnim igrama u kojima se jako treba truditi da bi se skočilo na next level, možemo se samo nadati se da će eks-scena nastaviti svoj važan rad na pravi način i u ovako fantastičnim uvjetima kao što su naši.

Foto:
1 WARP
2 Collegii Saltati
3 3.14 rooms
4 in.situ.04

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 25.01.2007