Praćenje traga ulaska žena u fotografiju | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Praćenje traga ulaska žena u fotografiju

Povodom izložbe "Meko" okidanje?, s voditeljicom Ureda za fotografiju Sandrom Križić Roban razgovorali smo o zanemarenoj povijesti ženske fotografije u Hrvatskoj.

Razgovarala: Tihana Bertek

FOTO: Nenad Roban

  • A
  • +
  • -

Izložba "Meko" okidanje? – Upoznajemo povijest ženske fotografije u Hrvatskoj u zagrebačkoj Galeriji Spot (15. lipnja – 4. rujna 2020.) dio je međunarodnog istraživačkog projekta Arhiv umjetnica na mreži (Not Yet Written Stories – Women Artists’ Archives Online) u kojem, osim hrvatskog Ureda za fotografiju (UzF), sudjeluju i Fundacija Arton iz Varšave, SCCA iz Ljubljane i Latvijski centar za suvremenu umjetnost (LCCA). Cilj projekta je uključiti djela umjetnica u javni diskurs o vizualnim umjetnostima, a uz izložbu UzF će prirediti i poseban broj časopisa Fototxt posvećen fotografkinjama te na portalu Suvremena hrvatska fotografija objaviti razgovore koje je autorica izložbe Sandra Križić Roban vodila s umjetnicama Slavkom Pavić, Erikom Šmider, Danijelom Lušin, Ivančicom Privorom-Kurtelom i Jadrankom Fatur.

Fotografija s područja istočne Europe i dalje se u međunarodnim pregledima povijesti umjetnosti i fotografije – kojima još uvijek dominira zapadnjački pogled – pojavljuje uglavnom sporadično, a nedostatak analiza i interpretacija ovih specifičnih praksi posebno je vidljiv na primjeru žena u fotografiji. Problematiku možda najbolje sažima tvrdnja Allana Sekule, koju citira i Križić Roban, da "mapirati povijest fotografije znači mapirati povijest moći". Tema ženskog pogleda u fotografiji u Jugoslaviji (bila) je gotovo potpuno neobrađena, a postojeći materijali zaobilaze pitanje položaja žena u ovom području – položaja koji je bio daleko od idealnog. 

Naime, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, unatoč (proklamiranoj) rodnoj ravnopravnosti u društvu, sudjelovanje žena u području fotografije svakako nije bilo ravnopravno, ni u kvalitativnom ni u kvantitativnom smislu. Kao neke od razloga za to Križić Roban navodi percepciju fotografije kao vještine ili zanata koji je primjereniji muškarcima (uz iznimku fotografskih studija, u kojima su žene mogle raditi – na neki način "odmaknute" od očiju javnosti), kao i činjenicu da tada nije bilo mogućnosti formalnog obrazovanja, već je većina zainteresiranih znanje stjecala u fotoklubovima, koji su nastali kao projekt tehničkog opismenjavanja naroda nakon Drugog svjetskog rata. Indikativan je i podatak da je upravo jedan muškarac, Đuro Griesbach, bio pokretač Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, kao i da je na ULUPUH-ovoj izložbi (1973.) monumentalnog naslova Fotografija sudjelovala samo jedna autorica – Marija Braut (zanimljivo je spomenuti da je iste godine održana i prva izložba Ženske sekcije Fotokluba).

Povodom izložbe "Meko" okidanje? i u iščekivanju daljnjih aktivnosti na ovom važnom projektu, razgovarale smo sa Sandrom Križić Roban, voditeljicom Galerije Spot.

KP: U okviru međunarodnog projekta Forgotten Heritage, financiranog sredstvima Kreativne Europe, na kojem je UzF jedan od partnera, provedeno je istraživanje koje je pokazalo da postoji nedostatak znanja i znanstvenog bavljenja praksama umjetnica (pa i sama baza koja je rezultat projekta sadrži uglavnom muške umjetnike). Potaknute time, pokrenule ste novi projekt, Arhiv umjetnica na mreži, čiji je cilj proširiti bazu i proučiti rad i nasljeđe umjetnica. Možete li nam reći nešto više o vašoj motivaciji?

U sklopu projekta Forgotten Heritage mi smo se bavile fotografijom, primarno konceptualnog predznaka, i mene je zaintrigiralo kako to da nema više žena. Poznajem većinu muškarca koji su participirali na lokalnoj sceni i nisam nikad stekla dojam da je tu postojao neki problem s rodom, da su žene bile drugačije tretirane. A onda, gledajući njihovu (ne)brojnost i način na koji su bile zastupljene te prikupljajući informacije iz različitih izvora, shvatila sam da je ovo zapravo jako muška sredina i da čak i u tom divnom razdoblju nakon '60-ih, koje je bilo jako otvoreno i spremno na sve vrste eksperimenata, žene nisu participirale u onoj mjeri u kojoj mi se čini da su mogle.

U cijeloj priči vrlo je važna suradnja s Marikom Kuzmicz, sjajnom mladom znanstvenicom i istraživačicom koju sam upoznala u Varšavi, a koja predaje na njihovoj Likovnoj akademiji i vodi Fundaciju Arton. Poljska ima senzacionalnu scenu, ali i udruge koje se bave sličnim projektima i istraživanjima poput nas u UzF-u. Marika je zaista jedinstvena i lako smo pronašle zajednički jezik i interese. Tijekom provedbe projekta neprestano nam se nametalo to pitanje ravnopravnosti. Naravno, nemoguće je usporediti jugoslavensku i poljsku scenu, koja je bila stvarno ogromna; u tom segmentu mi smo se ipak najvećim dijelom koncentrirale na nasljeđe neoavangarde koja primarno dolazi iz područja Hrvatske. Izvukle smo jednu, dvije, pa tri žene, a onda sam ja sasvim slučajno, istražujući u Likovnom arhivu, naišla na Lidiju Laforest o kojoj nisam ništa znala, a koja je imala vrlo zanimljivu karijeru. Otvarale su se takve mini-priče koje su pokazale da, iako nam se često čini da su sve "velike" teme već obrađene, još uvijek nemamo sintezno znanje. Pogotovo kad je riječ o fotografiji, imam dojam da postoji cijeli niz situacija koje još uvijek nismo osvijestili ili dovoljno dobro prikazali. 

Nedavno sam shvatila da i u filmu postoje žene koje su napravile jedno djelo pa se onda povukle, ili su prvo odgojile djecu pa su tek u nekoj kasnijoj dobi "izašle iz kuhinje". Za mene je možda prijelomna situacija bio Venecijanski bijenale 2017. i rumunjski paviljon Gete Brătescu. Nisam imala pojma tko je ona, ali sam odmah shvatila da je riječ o nečemu što je uistinu blisko mom znanstveno-istraživačkom interesu. Ta žena je senzacionalna! Nažalost, umrla je iduće godine, ali ipak je doživjela priznanje. Ima jedan videorad (op. a. Atelje, 1978.) u kojem na podu u svom stanu iscrtava kistom jedno polje – meni je to bio možda najočitiji simbol ženskog stvaralaštva, to neko malo polje. Taj simbol mi se urezao u pamćenje i zanimalo me što se sve događa(lo) u našim "kuhinjama". 

KP: Možete li nam pojasniti naslov izložbe, odnosno odgovoriti na pitanje koje ste sami postavili: postoji li u fotografiji nešto što bismo mogle okarakterizirati kao ženski pogled? Je li žensko okidanje doista – "meko"?

"Meko okidanje" je zapravo naziv pod kojim su djelovali Ivan Posavec i Mio Vesović prije dosta godina i svoje fotografije koje su plasirali u medije najčešće su potpisivali s "M.O." Tada sam bila mlada i nisam gotovo ništa o tome svemu skupa znala. Imala sam određeni stav o tim, nazovimo ih, dečkima s fotoaparatima. Ne mogu reći da sam osobno imala nekih negativnih iskustava, ali kasnih '70-ih i ranih '80-ih postojala je praksa da dečki s kamerama snimaju djevojke (jedan od sudionika nazivao ih je "curicama" – i dan-danas ih tako zove). Dakle, ima tu različitih konotacija, što ne treba skrivati. U naslovu izložbe referiram se na "meko okidanje" jer je to bio jedan frajerski stav – iako to činim pomalo ironijski, ne u odnosu na njih dvojicu, nego na tu ideju "mekoće". Zanimalo me do koje je mjere ženski pogled, uvjetno rečeno, mekan. Recimo, Patricia Vettel-Becker u knjizi Shooting from the Hip – Photography, Masculinity, and Postwar America (2005.) piše baš o razlici u muškom i ženskom pogledu, naime, čak i u načinu na koji muškarci i žene na koji drže kameru i okidaju prilikom snimanja.

Ono što mi je u svemu tome bilo najzanimljivije pratiti je dugotrajniji trag načina na koji su žene ulazile u fotografiju i njihove pozicije koje su najčešće bile atelijerske ("povučenije" od javnosti) ili anonimne (u medijima često nisu navođena njihova imena), ali i način na koji su percipirane i kako im se omogućuje sudjelovanje na skupnim izložbama. Postoji niz standardnih ženskih tema u tadašnjoj fotografiji, a to su pejsaži, portreti, slike djece – zapravo jedan tradicionalni, konzervativni pristup koji je dugo prevladavao u percepciji ženske fotografije. Pratila sam i što se događalo u drugim sredinama; uvijek spominjem Jo Spence, koja je na mene ostavila uistinu snažan dojam i promijenila moja razmišljanja o mnogim stvarima (o ženskom tijelu, starenju, bolesti...). Naravno, mi nismo imali nekog kao Jo Spence, ali mi ipak nije bilo jasno zašto se u svim časopisima i novinama vezano uz fotografiju uvijek isticalo da su žene nježne, nenametljive, da preferiraju motive portreta i pejsaža...

Drugim riječima, zanimalo me zašto zapravo nema nekog čvrstog kritičkog stava. Uzmite samo činjenicu da fotografkinje koje su djelovale u sklopu Ženske sekcije Fotokluba Zagreb tek 1979. rade prvu tematsku izložbu, naslovljenu Ono što volim i ono što ne volim u Zagrebu, na kojoj se (donekle) kritički odnose prema vlastitoj okolini, dok su na dotadašnjim godišnjim izložbama prema vlastitom nahođenju birale radove koje će predstaviti. Rodni stereotipi su ustrajni, javljali su se i u vrijeme poslijeratne izgradnje, socijalizma, obnove, poslijeratnog modernizma... Muškarci dominiraju u gotovo svim područjima. Recimo, imamo Milana Pavića kako leti i snima Zagreb iz zraka, dok je Slavka Pavić negdje na polju između novog i starog Zagreba – to je metafora, naravno, ali na jednom malom intimnom planu je to tako izgledalo. 

KP: Ipak, Slavka je nadživjela Milana – ne samo doslovno, već možda i u smislu prepoznatljivosti i ugleda.

Da, to je stvarno kuriozitet, žena koja '50-ih stupa na scenu i aktivna je sve do danas. A ako se ne varam, nikad nije bila zaposlena kao fotografkinja. Inače, žene koje su mogle živjeti od fotografije su bile rijetke. Erika Šmider je radila 20 godina kao profesionalna fotografkinja u arhitektonskom birou i to se kod nje doista vidi. Danijela Lušin tek ranih '90-ih počinje raditi u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna, gdje je vodila Odjel za fotografiju. To su neki mali otkloni koji pokazuju da žene imaju mogućnost djelovanja i razvoja. Velik dio njih mi je u razgovoru istaknuo da su imale dobre odnose s kolegama unutar Fotokluba i da su tamo dobile korisna znanja, no ja se pitam do koje mjere su postojali tematski ili drugi ustupci. Treba uzeti u obzir da kada čovjek razgovara s nekim 40-50 godina nakon svih tih događanja, neka sjećanja blijede – a pamćenje, naravno, nije ultimativna kategorija. Zato je potrebno jako puno ispitivati, zaobilaznim putevima stići do nečega što vam otkriva stvarnu sliku situacije. Načelno, mislim da ženama u umjetnosti nije bilo nimalo jednostavno.

KP: A kako je danas? Kada se situacija počela mijenjati na bolje?  

U fotografiji sigurno onda kada se omogućuje studij na Akademiji dramske umjetnosti. Zanimljivo je pogledati do koje mjere djevojke koje studiraju na ALU-u i ADU-u kasnije i ostaju u artu. Nije uvijek bilo tako. Recimo, nekoć se studij povijesti umjetnosti upisivao jer je to bio građanski, "nobl" studij, nakon kojeg bi se djevojke, stekavši određeni društveni legitimitet, većinom udale i nisu nastavile raditi u struci. Znači, nije to nikakva specifičnost fotografije kao takve – žene su bile podzastupljene u većini umjetničkih područja i disciplina. Jadranka Fatur i ja smo baš to komentirale u našem razgovoru, koliko nas određuje briga za djecu, i potreban je velik napor da se ponovo vratite bavljenju umjetničkim radom u nekom kasnijem životnom periodu.

Kako ste odabrali umjetnice za izložbu, a kako pojedine radove? Ono što saznajemo iz popratnog teksta izložbe je da su sve autorice imale ili imaju poveznicu s Fotoklubom Zagreb budući da je on imao važnu ulogu u razvoju ženske fotografije.

Prvo i osnovno, nisam htjela raditi nikakvu rekonstrukciju onoga što bismo mogli nazvati "estetikom Fotokluba". Sa svima njima sam razgovarala – naravno, bilo ih je još u Ženskoj sekciji koje nisam uključila – i iz tog segmenta istraživanja je proizašla ova izložba. Zapravo sam htjela vidjeti taj "čvršći" pogled. Prije nekoliko godina bila sam na retrospektivnoj izložbi Jadranke Fatur u MSU-u i u jednoj izložbenoj vitrini bilo je nešto njene dokumentacije, kao i dvije-tri fotografije koje su mi bile ekstremno zanimljive. To me potaknulo da je kontaktiram i raspitam se o njenim fotografijama. Nju je to iznenadilo s obzirom da je poznata prvenstveno kao slikarica i rijetko tko se interesirao za taj aspekt njenog rada. 

Kad smo pregledale njezine materijale, ispostavilo se da ima nevjerojatnu količinu građe, koja mi je bila pravo otkriće, pogotovo zato što nikad nije bila promatrana u kontekstu konceptualne umjetnosti – a fotografije su joj čisti konceptualizam. Ona najveći dio svojih radova naziva i happeninzima, što možemo vidjeti na primjeru rada Happening s osmrtnicama (1973.) koji je predstavljen na izložbi. Ta serija nastala je nakon njenog posjeta jednom malom srpskom mjestu u kojem je na jednoj lokaciji zamijetila veliku količinu osmrtnica, koje je zatim skinula i donijela u Zagreb, postavila na staru kuću u Trnju i od toga napravila happening. 

Sličnu poetiku nalazimo u radovima Poštanski sandučić i Objekt ("Imaginarni happening"), u kojem ulična scena sa starim automobilom, promatrana kroz njezin objektiv, postaje mjesto iščekivanja ili čak priželjkivanja happeninga, okupljanja ili neke akcije. Cijeli niz takvih malih detalja otkrivaju nam način na koji je snimala i da je jasno znala što želi u prostoru kadra. To nije puki dokumentarizam, već ideja koja se razvija i koja u '70-ima predstavlja intrigantnu i važnu dionicu. 

KP: Meni osobno najveće iznenađenje na izložbi je Ivančica Privora-Kurtela, po struci akademska slikarica, koja je izložila dva rada iz kasnih '70-ih. Riječ je o aktovima autoportretima, vrlo netipičnima za ono vrijeme.

Svi koji su došli na izložbu jako su se iznenadili i sretna sam što izvlačimo prvi takav performans, i to autoperformans za kameru, kod nas. Možda ćemo u budućnosti naići i na neki raniji, no u ovom trenutku ovo je prvi takav ženski performans za koji znamo. A kako sam ga pronašla? Na jednoj od fotografija postava druge izložbe Ženske sekcije Fotokluba (1974.) vidjela sam da je Ivančica izložila objekt u prostoru koji mi je bio intrigantan jer kod nas gotovo da i nema onoga što se naziva "fotografskom skulpturom". To su bili likovi plesača u prirodnoj veličini i ona je očito željela tu prostornost na neki način implicirati u samom izložbenom postavu. Razgovarajući i pregledavajući njezin arhiv naišle smo na te fotografije, koje je sama i razvijala. Bilo mi je jako bitno da izložimo upravo autorske otiske, da to budu originali, jer je s njima još manipulirala za vrijeme razvijanja i ono što je danas na negativu neće se nikad moći razviti na isti način. Zanimljivo je da ona nikad to nije doživjela kao blisko konceptualnoj umjetnosti niti kao propitivanje ženske pozicije/trudnog tijela.

KP: Ipak, čini mi se da na izložbi dominiraju urbani motivi. Je li to taj "čvršći" pogled?

Ja strašno volim urbani kontekst, ne bih mogla živjeti u prirodi, na osami. Meni trebaju grad i izgrađeni kontekst, koji me i odredio i koji me dan-danas uzbuđuje. Recimo, rad Danijele Lušin nastao je kasnih '60-ih, na kraju njenog školovanja na Školi primijenjenih umjetnosti. Kad smo razgovarale o tome što odabrati za izložbu, Ciglana na Črnomercu nam se učinila kao jedna zaokružena cjelina. Ipak, predložila sam da uključimo i jednu fotografiju koja prikazuje zid i cijev, a koja priziva tradiciju informela. Danijela je bila pomalo iznenađena tim odabirom – naravno, svatko to u postavu doživljava drugačije, no ja sam tragala upravo za nečim što nije bilo toliko vidljivo i ranije izlagano, a fotografije u estetici informela kod nas ima vrlo malo. 

U svakom slučaju, pokušala sam kroz pogled ovih autorica prošetati kroz grad, vidjeti njegove transformacije, urbane odnose, odmaknuti se od tih stereotipnih portreta i pejsaža. Jasno mi je da je ovaj odabir jako kuriran i da se temelji na mom čitanju toga što su radile. Iduće godine planiramo prikazati još dvije autorice koje su radile u području fotografskog kolaža '60-ih, koji su isto široj javnosti manje poznate. S druge strane, unutar Ženske sekcije postoji još zanimljivih imena i svakako ću nastaviti to istraživanje. 

KP: Što biste iduće voljeli istraživati, što je još ostalo neobrađeno u području ženske fotografije?

Mislim da je tekst koji sam objavila u časopisu Photography & Culture pristojna sinteza koju bih svakako voljela proširiti. Postoji nekoliko autorica koje su razvijale svoje mini-formate poput vlastitih novina, za koje apsolutno mislim da ih treba dodatno istražiti. Osim ovog projekta, preko Instituta za povijest umjetnosti vodim i znanstveni projekt Ekspozicija – teme i aspekti hrvatske fotografije od 19. stoljeća do danas gdje su mi također žene u fokusu, koji bi trebao rezultirati opširnijom publikacijom. Mislim da je to važno jer nije dovoljno ponuditi nove, pojedinačne priče bez da iz toga pokušamo ponuditi neko svoje čitanje te čitave scene. Mi čitamo uglavnom historiografski i bavimo se faktografijom – što je legitimno, naravno – ali sada imamo dovoljno elemenata da to nekako probamo nadograditi.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 16.07.2020

VEZANE VIJESTI

Avangarda na mreži

Piše: Ivana Pejić

Platforma Forgotten Heritage donosi pregled djela konceptualne fotografije iz zemalja koje u geografskom, ali i simboličkom smislu pripadaju rubu Europe. 

Što nam o gradu govore žene kojih nema?

Piše: Andreja Žapčić
Nepostojanje ženskih imena u nazivima zagrebačkih ulica proizlazi iz patrijarhalne dominacije politikama sjećanja, ali i revizionističkog brisanja antifašističke povijesti Zagreba.

Gledajte, ima žena!

Piše: Tihana Bertek

Umjesto produktivnog doprinosa ženskoj povijesti umjetosti, izložba Zagreb, grad umjetnica dokaz je dotrajalosti, ali i ustrajnosti postojećih povijesnoumjetničkih paradigmi.