Pravo bez prilike | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Pravo bez prilike

Sudeći po pristupu velikog broja fakulteta, posebno umjetničkih usmjerenja, ideja podrške i jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom nalazi se nisko na listi prioriteta visokog obrazovanja.

Piše: Josipa Lulić

FOTO: Mark Thompson / Unsplash

  • A
  • +
  • -

Jesen je vrijeme novih početaka. Radnici se vraćaju s godišnjih (koliko su ih imali), učenici i studenti vraćaju se u predavaonice, a posebno je uzbudljivo novoj brucoškoj generaciji: oni koji su uspjeli preživjeti stres listi, prijemnih i bodova sada su u iščekivanju prvih dana novog života. Sezona upisa na fakultete posebno je stresna na Akademiji dramske umjetnosti: bulumente nadobudnih mladih ljudi tamo se gužvaju po hodnicima u nadi da će ove godine svojim monolozima i pjesmama uspjeti zadiviti žiri koji procjenjuje posebne sposobnosti za glumu. Jedna od njih je prije dvadesetak godina bila i Marija Pucak. Nakon više zapaženih kazališnih uloga i Marija je nervozno ponavljala svoje monologe i odgovarala na pitanja drugih potencijalnih studenata oko nje (Koji put dolaziš? Tek prvi! Meni je ovo sedmi!). Kad je došao red na nju, izašla je na pozornicu, članovi žirija su je slušali i gledali, dok u nekom trenutku nisu počeli međusobno pokazivati nešto u Marijinim papirima. Išli ste u školu Vinko Bek?

Marija tih ranih dvijetisućitih nije prošla na prijemnom. Akademija dramske umjetnosti izdala je priopćenje u kojem napominju da oni nisu u mogućnosti primiti studente s oštećenjem vida poput Marije, jer bi to od njih zahtijevalo cjelovitu prilagodbu programa. Dapače, u njihovim je pravilnicima i pisalo da je uvjet za upis na Akademiju i uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za studij koje isključuje slijepe i slabovidne osobe. 

Za slučaj Marije Pucak prvi put sam čula u razgovoru s Vojinom Perićem i Marijem Kovačem o Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi Život, u kojem je glumila i Marija. Kazalište je to imenom i umjetničkom kvalitetom, ali ne i u službenoj kategorizaciji: za potonje su među ostalim potrebni i  profesionalni glumci. No kako imati profesionalne slijepe i slabovidne glumce ako oni nemaju pristup studiju glume? Potaknuti Marijinim slučajem, Mario Kovač i Novi život bili su pokrenuli medijsku i zagovaračku kampanju koja je rezultirala promjenom statuta Akademije: danas slijepe i slabovidne osobe imaju mogućnost izaći na prijemni ispit. 

Na zagrebačkoj Akademiji obrisana je odredba o psihofizičkom zdravlju kao preduvjetu za upis, no pretpostavila sam ipak da takva odredba nije izum ADU-a. Postoji li takva klauzula još negdje? I kako zapravo funkcionira?

Birokratska neujednačenost i nedorečenost

Prema službenim podacima na stranici Nacionalnog informacijskog sustava prijave na visoka učilišta, trenutno je za preko šezdeset studija u Republici Hrvatskoj potrebno priložiti potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti za studij. Radi se o različitim područjima, od medicine preko aeronautike do brodostrojarstva, digitalnog marketinga i umjetničkog područja. Dok se Marija u analognoj eri nepažnjom sustava i mogla pojaviti na prijemnom ispitu, danas budući studenti potvrdu moraju priložiti u informacijski sustav. Međutim dolazak do informacija o tome što ta potvrda podrazumijeva pokazalo se šokantno teškim zadatkom: i nakon nekoliko desetaka mailova, stotina stranica dokumenata i više sati intervjua moje pitanje o konkretnim kriterijima za zdravstvene potvrde za velik dio studija i dalje je ostalo neodgovorenim. Dapače, ti kriteriji u nekim slučajevima jednostavno ne postoje. 

Na pretpostavku da se radi o prilično arbitrarnom zahtjevu najprije me naveo sljedeći detalj: za iste studije na različitim sveučilištima vrijede različita pravila. Tu se ne radi o različitoj razini znanja koju bi studenti trebali zadovoljiti kako bi se upisali, već o zdravstvenom preduvjetu – papiru koji nekome onemogućuje da uopće i konkurira, odnosno da uopće pristupi prijemnom ispitu tamo gdje ga još uvijek ima. Umjetnički studiji u Osijeku tako ne zahtijevaju zdravstvenu potvrdu, za razliku do Umjetničke akademije u Splitu, koja je traži za sve svoje studije. Za studij brodostrojarstva u Rijeci pri upisu ćete morati priložiti potvrdu, za isti studij u Zadru, Splitu ili Dubrovniku ne. Za upis studija sestrinstva na Sveučilištu Sjever ili Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku morat ćete priložiti potvrdu liječnika obiteljske medicine, za razliku od istovrsnog studija u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Puli ili Zadru. Ta razlika nije opravdana znatnim razlikama u samom programu studija: prema Hrvatskom klasifikacijskom okviru donosi istu titulu. Čime je točno opravdana, nemoguće je reći: za većinu studija kriteriji za dobijanje zdravstvene potvrde nisu javno dostupni. Iako sam upit poslala na sva javna sveučilišta u Republici Hrvatskoj, niti jedno nije raspolagalo spomenutim podatkom: upućivali su me na urede za studente s invaliditetom ili na tekstove natječaja za upis.

Problem je, međutim, u tome što se u tekstovima natječaja nalazio zahtjev za zdravstvenom potvrdom, ali ne i točno objašnjenje što ona podrazumijeva. Pretpostavila sam da ako kriterije nemaju studenti i sveučilišta, moraju ih imati liječnici medicine rada, te sam se obratila u nekoliko različitih ordinacija. Dobila sam odgovor da jasnih kriterija uglavnom nema, te da se u slučaju kada takvu potvrdu trebaju izdati snalaze kako znaju i umiju, najčešće se oslanjajući na kriterije neke od zemalja Europske unije. No u nekim slučajevima kriterije je moguće naći: oni se, primjerice, kriju u Pravilniku o preddiplomskim i diplomskim studijima Medicinskog fakulteta ili u Popisu dodatnih kriterija za upis na Visoko učilište Algebra, te su gotovo identični. Ukoliko želite konkurirati za upis na te studije potrebno je da imate "uredno funkcioniranje" u svim područjima – od sluha i vida do koštanog sustava, od ravnoteže do emocija. Detaljnija razrada kriterija u Algebrinom pravilniku otkriva da "uredno funkcioniranje" podrazumijeva da je primjerice "očuvana pokretljivost kralježnice, gornjih ekstremiteta u fiziološkim granicama, donjih ekstremiteta u fiziološkim granicama", ili da kandidat ima "uredne mentalne funkcije povezane s osjećajima i afektivnim komponentama procesa u svijesti". Oni uključuju: "adekvatnost emocija i njihov raspon, vladanje emocijama odnosno kontroliranje doživljaja i izražavanja afekta kao i smirivanje afekta" ili čak "odsustvo prenosivih/zaraznih bolesti". Iako je vrlo vjerojatno da će osobe s prehladom ili one koje su temperamentnije i lakše se razljute ipak dobiti zdravstvenu potvrdu za studij, za osobe s invaliditetom situacija je puno teža. 

Posebno je vidljivo koliko su ti nepostojeći ili odveć restriktivni kriteriji neadekvatni kada se usporedi sa situacijom u srednjoškolskom obrazovanju ili na tržištu rada. Za srednjoškolske programe tako postoji jednostavno dostupni Jedinstveni popis zdravstvenih zahtjeva koji obuhvaća 231 stranicu gustih tabela, u kojima su točno propisani specifični kriteriji za svaki smjer. Pritom uz svaki od kriterija stoji napomena kako je dati zdravstveni kriterij moguće zamijeniti odgovarajućom prilagodbom, dapače, u tekstu stoji: "Učenik može odabrati program obrazovanja za koji zdravstveni zahtjevi nisu u potpunosti ispunjeni. [...] Kada je kandidatu s teškoćama dostupna odgovarajuća prilagodba, koja se obavlja s ciljem izjednačavanja mogućnosti učenika s teškoćama (prostorna, pomoćne tehnologije, pomagala, sadržajna i dr.), navedeni zdravstveni preduvjeti za pojedini program ne uzimaju se u obzir." Kada osoba uđe na tržište rada, također postoje jasni zakonski propisi koji određuju koji su zdravstveni kriteriji za određeno radno mjesto. Jasan okvir nedostaje isključivo u slučaju visokog obrazovanja, koje je u dobrom dijelu svojih odluka prepušteno autonomnim odlukama Sveučilišta i njihovih sastavnica. Sudeći po pristupu velikog broja fakulteta u pitanju zdravstvenih kriterija, dojam je da im ideja podrške i jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom nije na vrhu liste prioriteta – naprotiv. 

Nedostaje stvarna i cjelovita podrška  

Ustav Republike Hrvatske jamči da je obrazovanje svima dostupno pod jednakim uvjetima u skladu sa sposobnostima. Kako je onda moguće da se na ovaj način cijelim skupinama onemogućava pristup upisima? Zakonski se oslonac nalazi u ovom malom ustavnom dodataku "u skladu sa sposobnostima". On omogućuje rang ljestvice i "provjere sposobnosti", kako se službeno zovu prijemni ispiti; ipak, pitanje je ulaze li u tu kategoriju zdravstveni preduvjeti. To ovisi o modelu invaliditeta na kojem se legislativa bazira. U teoriji se, naime, definiraju dva modela: medicinski i socijalni. Medicinski model, koji se nalazi u podtekstu ovih zahtjeva, invaliditet razumije kao stanje osobe, njen vlastiti nedostatak koji je, ukoliko je moguće, potrebno prevladati medicinskom intervencijom – primjerice laserskom korekcijom vida ili ugradnjom umjetne pužnice. Na taj način osoba može "pobijediti" svoj invaliditet i uključiti se u društvo. Za njeno ravnopravno sudjelovanje postavljaju se medicinski, zdravstveni preduvjeti.

No medicinski model već je dugo predmet glasnih kritika, te UN-ova konvencija o pravima osoba s invaliditetom invaliditet definira prema socijalnom modelu. U preambuli te deklaracije stoji: "Invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s ošećenjima i prepeka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima." Nije, dakle, oštećenje to koje onemogućuje osobi u kolicima da se kreće gradom, već su to prepreke u kretanju poput stepenica, rubnjaka i uskih pločnika; čitanje knjiga ne onemogućuje sljepoća, već nedostatak knjiga na brajici. Jednako tako, nije oštećenje to koje ne dopušta osobama s invaliditetom upis određenih studijskih programa, nego nepostojanje prilagodbi. U ovom slučaju zadatak je na fakultetima da individualiziraju nastavu kako bi je prilagodili osobama s invaliditetom. Oni su to i dužni učiniti: Hrvatska je 2007. ratificirala konvenciju, te je s njom i preuzela zadatak osiguranja prilagodbe.

Iako je osnovna prepreka zdravstvenog kriterija za upis glume uklonjena, još uvijek niti jedna slijepa osoba nije akademiju i upisala. "Još će proći dugo vremena prije nego slijepa osoba dođe na akademiju. Ne mislim da ću to dočekati", pesimističan je voditelj kazališta Novi život Vojin Perić. Iako talenta među osobama s invaliditetom ne nedostaje, naše je društvo daleko od toga da zaista omogući da se on i službeno prepozna.

To potvrđuje islučaj Sanje Fališevac. Ova kiparica začudnih apstraktnih formi i fascinantih kolorističkih efekata slijepa je i gluha. Kroz odrastanje su joj nudili školovanje za pomoćna zanimanja, jer je ideja da se slijepe osobe bave likovnom umjetnošću bila gotovo nezamisliva. No Sanja je bila odlučna. "Bilo je umjetnost ili ništa", prisjeća u svom ateljeu na Trgu bana Jelačića. Sanjin put u umjetničke vode nikako nije bio lagan, i dobrim je dijelom ovisio o velikoj volji s kojom je inzistirala na vlastitom obrazovanju. Kada je željela upisati školu za primjenjenu umjetnost, profesori su je prvo neformalno pripustili nastavi, da pokuša pratiti predavanja nekoliko mjeseci prije nego se službeno upiše. No nakon tih nekoliko mjeseci Sanja se pokazala kao iznimno talentirana i snalažljiva umjetnica, a imala je sreću, kaže, da pronađe i dobre mentore: u njenom slučaju to su bili profesori Nada Orel i Ivan Švertasek. Oni su je podržavali u umjetničkom putu, ali se i dalje osjećala izolirano od drugih učenika i učenica. "Cijeli su me život doživljavali samo kroz invaliditet", priča. Na svakom koraku nedostajalo je prave podrške s kojom bi se mogla akivnije uključiti u život zajednice. Zato je odustala i od ideje upisa akademije, iako je sudjelovala i na likovnoj koloniji u Poljskoj gdje je svoj kiparski rad usavršavala kod profesora na varšavskoj akademiji.

I danas je ta podrška manjkava. Za komunikaciju sa svijetom dobom dijelom ovisi o Martini Domanovac, osobnoj asistentici koja za puno premalu plaću dijeli dobar dio života sa Sanjom. "Zbog nje sam konačno završila i studij povijesti umjetnosti", govori kroz smijeh. "Ono što bi trenutno najviše doprinijelo Sanjinom osamostaljivanju bila bi kupnja instrumenta za komunikaciju", nastavlja Martina. "Trenutno sva njena komunikacija ide preko mene (Martina sa Sanjom komunicira dodirom joj ispisujući riječi na dlanu). Ovako bi ona sama mogla neposredno odgovarati na poruke i mailove." Činjenica da za nabavku tog instrumenta već godinama skupljaju sredstva puno toga govori o posvećenosti društva inkluziji osoba s invaliditetom: naime, da je trenutno u školovanju, imala bi na njega pravo. "Ne možemo govoriti o obrazovanju ako ne govorimo o životu", ističe Sanja u odgovoru na pitanje kako slijepim osobama osigurati pristup visokom obrazovanju. Socijalni model invaliditeta predviđa upravo to: holistički pristup cjelokupnoj društvenoj promjeni.

Umjetnik, teoretičar i aktivist Tomislav Medak također naglašava cjeloviti pristup inkluziji. Prema njemu, ona se ne ogleda samo u konkretnoj prilagodbi, već u aktivnom pristupu univerzalnog dizajna. Dok god ne razmišljamo o oblikovanju cjelokupne javne sfere (uključujući i visoko obrazovanje) s pretpostavkom facilitacije pristupačnosti, neće se promijeniti puno toga. Prilagodba funkcionira za sva tijela, pojašnjava: uvođenje rampi ili pokretnih stepenica na zagrebačkom Glavnom kolodvoru ne bi samo omogućilo samostalno putovanje osobama koje se kreću uz pomoć kolica, već bi olakšalo kretanje roditeljima s djecom u kolicima, vozačima bicikala ili jednostavno osobama koje su možda taj dan umornije, pa se teže kreću. Slično rezonira i Andrea Damjanić-Firšt, učiteljica - edukacijska rehabilitatorica koja upravo završava specijalistički studij dramske pedagogije sa završnim radom na temu prilagodbe dramskih vježbi djeci s teškoćama. "Prilagodba neće nikada naštetiti djeci tipičnog razvoja: davanje uputa korištenjem više kanala komunikacije ili pojednostavljivanje uputa mogu samo svima koristiti, i istovremeno omogućiti da se u kreativni proces uključe djeca koja bi inače bila ostavljena po strani." 

Marina Bura, članica inkluzivnog plesnog kolektiva Divert koji okuplja plesačice sa i bez fizičkog invaliditeta, prepričava kako taj pristup funkcionira u praksi. Pokret je, kaže, moguće i potrebno prilagoditi stanju u kojem se tijelo trenutno nalazi. To se ne odnosi samo na raspone mogućnosti osoba s invaliditetom, nego na sva tijela, potvrđuje Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica i umjetnička voditeljica kolektiva. "Umjetnost se mora diversificirati, nužno je proširiti naše razumijevanje toga što sve suvremeni ples može biti." Tu poruku pokušava poslati i svojim studentima na nastavničkom smjeru suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Pitam ju je li se ikada u svojoj nastavničkoj praksi susrela sa studentima s invaliditetom. Niječe: "Daleko smo još od toga da umjetnički studiji zaista budu inkluzivni." Ipak neke se promjene događaju – na Sveučilištu u Osijeku se kroz program neverbalnog kazališta polako mijenja ideja što sve izvedbene umjetnosti mogu biti, te se počinju istraživati i mogućnosti diversifikacije zahtjeva studijskih programa kako bi se oni prilagodili osobama s različitim tijelima. "Ne radi se samo o osobama s invaliditetom", podcrtava Iva Nerina. "U suvremenim izvedbenim umjetnostima prevladava vrlo uska slika kako izvođači izgledaju, i uglavnom se radi o tijelima koja odgovaraju društveno prihvaćenim idealima ljepote. A ljudsko iskustvo je puno šire od toga."

Marija Pucak danas radi kao psihologinja u odgojno-obrazovnom sustavu. "Nisam svoj neuspjeh na akademiji shvatila tragično, nema nikakve garancije da bih i bez oštećenja vida prošla", prepričava. Završila je psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gotovo u inat tadašnjem pročelniku koji ju je nakon upisa pozvao na konzultacije da joj poruči kako ne vjeruje da će uspjeti završiti fakultet niti se zaposliti. Bio je u krivu. "Svatko bi trebao imati pravo okušati se tamo gdje misli da može, dok god time nekoga ne ugrožava", govori. Da se nije dogodio taj intervju, nakog kojeg su iz Akademije poručili da nisu u mogućnosti raditi prilagodbe za slijepe i slabovidne osobe, bi li ponovno pokušala upisati glumu? "Apsolutno! To mi je bila velika ljubav. Ne znam bi li uspjela, ali svakako bih pokušala."

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 27.08.2021

VEZANE VIJESTI

Ljubav (prema kazalištu) je slijepa

Piše: Josipa Lulić
Kvalitetom i znanjem Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život odavno je preraslo amaterizam, no institucionalne barijere i dalje ih priječe u tome da steknu profesionalni status.

Prepreke u obrazovanju

Piše: Matko Vlahović
Iskustvo ranjivih skupina otkriva probleme inherentne obrazovnom sustavu, ali pokazuje i njihovu ulogu u mehanizmima kojima se reproducira društvena nejednakost i segregacija.

Dokaz da smo normalni

Piše: Josipa Lulić

Melanija Mešić, kazališna i plesna umjetnica, studentica ekonomije i Romkinja koju upoznajemo u izložbi Moj dan, govori o temama koje ona otvara i problemima koje implicira.