Pravo na ekspresiju i važnost zabavljanja | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Pravo na ekspresiju i važnost zabavljanja

Inkluzivna scena svojom otvorenošću probija granice izvedbene ekspresije unoseći u nju tjelesnu raznolikost, razbijajući stereotipe i propitujući što ples jest i što može biti.

Piše: Nika Krajnović

FOTO: Plesna grupa Magija / Facebook

Ono što je počelo kao niz edukativnih radionica u kojima su članovi Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka istraživali pokret, ples i fizičko kazalište kroz desetogodišnji put preraslo je u danas već četvrti Festival inkluzivnih scena, čiji je nositelj i glavni organizator plesna skupina Magija. Članovi Magije s voditeljicama Sanjom Josipović i Gordanom Svetopetrić te brojnim suradnicima, predanim radom i angažiranošću grade scenu koja probija granice kazališno-izvedbene ekspresije unoseći tjelesnu raznolikost, razbijajući stereotipe i propitujući što ples jest i što može biti. Kroz kontinuirane radionice i redovite nastupe, inkluzija osoba s invaliditetom u plesni izričaj dovedena je polako i sigurno do profesionalne razine, a ideja festivala nastala je kao njen organski nastavak – iz potrebe da se stvori platforma okupljanja i razmjene ideja, problema, iskustava, čime se također razvija i širi kazališna publika. Tako Magija ostvaruje suradnje na lokalnoj razini (Udruga gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije, OŠ za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica) i šire: suorganizator prošlogodišnjeg festivala bio je IMRC – Inkluzivni kolektiv za istraživanje pokreta iz Zagreba, a festival je ugostio i prve inozemne izvođače. Ove je godine događaj podignut na još višu razinu predstavljanjem rada novih, neafirmiranih koreografa te suradnjom s Gradom Rijekom i Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca kroz njihov zajednički projekt Peti ansambl.

Peti ansambl čine učenici Centra za odgoj i obrazovanje, mladi ljudi između 15 i 25 godina s autizmom i Downovim sindromom, nekolicina njihovih profesora, koreografkinja, dramaturginja, profesionalne glumice i glumci te ostali suradnici, i jedini je takav ansambl unutar jedne kazališne institucije u Hrvatskoj. Grupa je s radom započela u proljeće 2018. godine od kada su njeni članovi po profesionalnim kazališnim vodstvom prošli brojne radionice i edukacije. Usvojene su vještine i kreativni razvoj javno prikazali u predstavi Potomci, divovi, bogovi, premijerno izvedenoj prve večeri Festivala inkluzivnih scena. Predstava je to koja svijet gleda iz nepretenciozne, nekalkulirajuće perspektive, a svojom toplinom i razigranošću podsjeća gledatelje da je "najvažnije na ovom svijetu znati biti čovjek". Ansambl je uistinu mnogobrojan – ima nešto više od trideset članova – a njihova istovremena prisutnost na sceni je snažna i emanira povezanost unatoč različitostima. Forma joj je šarolika i dinamično se gradi u zanimljivom ritmu, prelazeći iz dueta u grupnu aktivnost, iz plesa u recitacije i dijaloge, pokazujući zaista autentične vještine i neodoljivu scensku energiju. Kostimografski i scenografski jednostavna, naglašava individualnost i međusobnu koheziju izvođača, dok u gradnji priče značajnu ulogu preuzima glazba. 

Kroz igru, poetične i humoristične motive, koristeći resurse iz mašte i svakodnevice, predstava ispituje gdje se sve skriva talent i na dojmljiv način otvara prostor ekspresije za sve. Mladi potomci, divovi i bogovi pred očima publike pretvaraju se u umjetnike vođene nesputanom kreativnošću i pozivaju nas na napuštanje vlastitih ograda i krutih socijalni određenja. Kulminacija ovog uspjeha događa se pred kraj predstave, u sceni koja podsjeća na ulične borbe plesača u kojoj izvođači zauzimaju osnažujuće posture tijela i simbolički prikazuju snagu umjetničkog izričaja. Čitavo vrijeme vidno uživajući i zabavljajući se, članovi Petog ansambla publici omogućuju da čini to isto, podsjećajući na važnost zaigranosti i veselja u kreativnom procesu, kojih u kazališno-scenskim izvedbama često nedostaje. Prema riječima Mile Čuljak, izvođačice i koreografkinje Petog ansambla, u stvaranju ove predstave vodili su se načelom ravnopravnosti koja je pokazala da žele i kreiraju "društvo drugačije sposobnih". Iako je festivalskom izvedbom završio projekt Grada Rijeke financiran iz Europskog socijalnog fonda, ona u isto vrijeme označava i novi početak. Naime, projekt je u međuvremenu postao dio programskog pravca Kuhinja te se za iduću godinu, kada će Rijeka biti Europska prijestolnica kulture, priprema još veća produkcija, a dugoročni je cilj da ovaj talentirani ansambl zaživi i nastavi trajno djelovati unutar HNK. 

Uz Peti ansambl, na festivalu koji se u Rijeci održao od 10. do 14. lipnja, predstavljen je i rad švicarske inkluzivne plesne kompanije BewegGrund te njihova predstava One at a time ..., prethodno premijerno prikazana na 36. Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu. Autor Alessandro Schiattarella prilagođava koreografski materijal radu s lokalnim plesačima/cama, čime predstava sama po sebi umjesto fiksiranog i konačnog izvedbenog komada postaje dinamični proces, što se podudara i s konceptom grupne dinamičnosti fludine gradnje i raspadanja kolektivnog tijela. U riječkoj izvedbi sudjelovale su dvije članice Magije, Sanja Polić i Anika Cetina, koje je Schiattarella u predstavu uključio kroz trodnevnu radionicu. Svojom arhitektonskom fleksibilnošću nudi mrežu žive inskluzije i poziva gledatelje da uđu u kompleksni svijet invaliditeta, također propitujući teme identiteta, individualnosti i seksualnog života osoba s invaliditetom kao svojevsni tabu. 

Festival inkluzivnih scena donio je i cijeli niz plesnih izvedbi, a prethodila mu je prezentacija četiriju kratkih plesnih filmova čiji su akteri osobe s invaliditetom. Svojim se novim duetom prvi predstavio IMRC, koji čine Mia Kevo i Leon Goličnik pod nazivom Lemia. Lemia je upravo bešavni i inovativni spoj dvaju izvođača, koji iznenađuje svojim obratima i preslagivanjima tjelesnih odnosa. Mia i Leon se nadopunjuju kreirajući integrirano tijelo u kojemu nema nedostataka jer su transofrmirani u mogućnosti, tijelo u kojemu je logika intrigantno zaokrenuta i iz kojega isijavaju integritet i ljepota. Sasvim drukčiji pristup duetu pokazale su članice Magije, koreografkinja Gordana Svetopetrić te izvođačice i koautorice Martina Rukavina i Karla Lazović, izvedbenim komadom Moja druga. U njemu je odnos dvojca ambivalentan – nježan i snažan, istodobno razigran i ozbiljan, u konstantnoj potrazi, bijegu i ponovnom međusobnom susretu. Osim originalnog plesnog materijala, duet je bogat scenskom ekspresijom, na granici s fizičkim kazalištem, a jasno prenosi poruku podvojenosti ličnosti i kontinuirane primoranosti donošenja odluke. Dinamika je precizno izvagana, a izvođačice svojom snažnom prisutnošću kompletno preuzimaju gledateljevu pažnju i demonstriraju rezultate dugogodišnjeg kontinuiranog, kvalitetnog rada plesne grupe Magija. 

Za sam kraj, festival je otvorio prostor i novim koreografskim snagama pa su predstavljeni radovi mladih autorica i članica Magije, Anike Cetina i Tamare Bračun, te suradnice Udruge gluhih i nagluhih osoba PGŽ Rijeka Ivone Križić. Ovaj koreografski laboratorij izdvojen je, između ostalog i na razgovoru nakon izvedbi, u kojem je prepoznat kao temelj za buduću izgradnju inkliuzivne scene, već sada dovedene do značajne razine. Kakao zaključuje moderatorica Iva Nerina Sibila, na festivalu su pokazane nove otvorenosti i izloženosti, a svakako će biti  zanimljivo pratiti put kojim će se dalje razvijati.

Festival inkluzivnih scena, suradnje, edukacije i mreža podrške koja se razvija u Rijeci i Hrvatskoj zaista jesu uzbudljiv i značajan dio sveukupne kazališno-plesne scene. Omogućavanje pristupa plesu i ekspresiji svima, neovisno o tjelesnim mogućnostima, istovremeno djeluju kao nešto sasvim normalno, ali i poput utopije. Inkluzija razvija prostor kreacije, esencijalan i inherentan svakom čovjeku, dok  fizička raznolikost na sceni mijenja percepciju umjetničkog rada, zamjenjujući očekivane forme za autentični izričaj. Unatoč velikom trudu u njegovanju takve vrste izričaja, organizatorice festivala ističu kako na putu do njegova punog priznanja još ima prepreka, među kojima izdvajaju nedostupnost prostora, odnosno tehničko-infrastrukturna ograničenja te manjak vidljivosti ove teme u javnom i medijskom diskursu. Na koncu, cilj je njihova rada razvoj suradničke mreže i buduća institucionalizacija izvođača, čime bi se osigurali uključivanje i ravnopravnost u potpunom smislu.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 27.06.2019

VEZANE VIJESTI

Omogućiti govor potlačenima

Piše: Hana Sirovica
Kazalište potlačenih kroz izvedbu studentica Mirovnih studija pokazalo se kao vrijedno oruđe za artikulaciju problema obiteljskog nasilja.

Javnost intime i snaga ranjivosti

Piše: Nika Krajnović

U simpatično-distopičnom tonu Lolipop parodira jednoznačna tumačenja seksualnosti i kritizira paradoks liberalizacije seksa koja i dalje ostavlja brojna neriješena pitanja.

Opasnost apstrahiranja zla

Piše: Nika Krajnović

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.