Pravo na internet | kulturpunkt

Pravo na internet

Tek spajanjem na internet možete pojmiti koliko je svijet pun majmuna koji nikad neće napisati sabrana Shakespeareova djela.

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -
Milijun majmuna koji sjede za pisaćim strojevima uz dovoljno vremena napisali bi sabrana Shakespeareova djela. Ova ilustracija teorema koji povezuje beskonačnost, vjerojatnost i vrijeme zaživjela je odavno u popularnoj kulturi, a prije petnaestak godina dobila je epohalni korolar: Sada, zahvaljujući internetu, znamo da to nije istina. Sjetio sam se toga prošlog tjedna tijekom jednih od onih lijenih ljetnih popodneva koja se provode u dnevnom boravku. O čemu se radi?
 
Gostujući u mozaičnoj emisiji Hrvatska uživo Dragutin Lesar primijetio je nešto vrlo zanimljivo u jednoj od uobičajenih političkih čarki. HDZ redovito pobjeđuje u županijama koje imaju vrlo ograničen pristup brzom internetu. To bi - prema Lesaru - moglo donekle objasniti zašto tradicionalno uporište te političke stranke može biti Lika, a ne može biti Međimurje. Predsjednik Hrvatskih laburista nije rekao da HDZ redovito pobjeđuje u županijama gdje je godišnja stopa medvjeđih napada redovito veća od nacionalnog prosjeka. Nije slučajno iskoristio baš ovu korelaciju u svom verbalnom obračunu. Htio je, jasno je svima, označiti prostor koji godinama po defaultu daje glasove HDZ-u kao tehnološki zaostao. S tim da se, ako oljuštimo još jedan semantički sloj njegovog opažanja, tehnologija otkriva kao sinegdoha zaostalosti. Jesu li ti prostori zaostali pa zato tamo nema broadband interneta ili tamo nema broadband interneta pa su zato ti prostori zaostali?
 
Kako Lesar nije urbani rasist pretpostavit ćemo da se radi o potonjoj varijanti. Da je čovjek imao vremena vjerojatno bi svima ispred malih ekrana objasnio kako velike kompanije vođene logikom kapitala ne žele postavljati infrastrukturu za pristup internetu baš svugdje. Zato danas geografski izolirani krajevi s rijetkom naseljenošću gdje se na uvođenju interneta ne može pošteno zaraditi postaju džepovi u prostorvremenu. Zamijenite li internet s nekim drugim civilizacijskim dosezima koje, ako ovo čitate, vjerojatno uzimate zdravo za gotovo nećete puno pogriješiti. Danas je supostojanje raznovremenog sve uobičajenije. Primjera radi: prije nekoliko dana se Danko Družijanić, glasnogovornik HRT-a, oznojio gore nego pred obranu diplomskog rada pokušavajući objasniti zašto bi baka iz Otišića koja je cijeli život provela u domu bez struje trebala početi plaćati televizijsku pretplatu. Ubrzano se stvaraju enklave izolirane od društvenog razvoja koje će po logici stvari biti naseljene mentalnim pauperima. A takav pristup internetu niti imaju, niti mogu, niti žele platiti da bi ga dobili. Vukojebina ostaje vukojebina.
 
Lesarovo mišljenje da se iz takvih prostora regrutiraju najvjerniji glasači HDZ-a nije najzanimljivija stvar u cijeloj priči. Puno je intrigantnija prešućena vjera u prosvjetiteljsku ulogu interneta kao ultimativnog oružja protiv gluposti, praznovjerja i tiranije prošlih vremena. Lesar je, namjerno ili nenamjerno, anticipirao temu koja će jednog ne tako dalekog dana dominirati domaćim medijskim poljem. Jedan od zastupnika će, kako to već biva, pokrenuti saborsku raspravu o potrebi zakonske regulacije prava na internet kao jednog od temeljnih ljudskih prava. Novinari će u narednim danima marljivo skupljati izjave naše intelektualne elite o tom hvalevrijednom projektu, a dežurni će se kolumnisti na dosadno predvidljive načine sprdati sa cijelom stvari jer, na prvi pogled, nema smisla obećavati internet svima ako ne možete svima obećati niti krov nad glavom. Bit će to jedna od onih tema o kojima razgovaramo samo zato što valovi u svom koncentričnom širenju jednom moraju zapljusnuti i nas. Sve je to sasvim izvjesno budući da pravo na pristup internetu postaje u velikom dijelu zemalja Europske unije jedno od temeljnih ljudskih prava. Otkad ga je takvim proglasio francuski Ustavni sud postalo je očito da se više ne radi o avangardi. Diljem Europe radi se na uvođenju pristupa broadband internetu u područja gdje se po zakonima slobodnog tržišta njegovo uvođenje nikad ne bi dogodilo. Izgledno je da će on uskoro ući u pravnu legislativu na nivou Unije. Rečenica koja kaže da je suvremeni svijet nezamisliv bez interneta djeluje kao jeka od prije petnaest godina. Ipak, da se vratimo na početak ovog paragrafa, to ne govori puno o njegovoj prosvjetiteljskoj ulozi.
 
Jedna od prvih projekcija o upotrebi interneta predviđala je da će on biti korišten za umrežavanje fakulteta koji bi pomoću njega na vrlo efikasan način razmjenjivali znanstvene materijale. Danas, nakon par desetljeća, lako se naslađivati nad nemaštovitošću takvih prognoza. Internet je nadrastao pojam medija. Loši McLuhanovi učenici koji svaku analizu počinju ponavljajući učiteljevu mantru "medij je poruka" konačno bi mogli biti u pravu. Internet je u svojoj kratkoj povijesti u logiku svog funkcioniranja uspio upisati sve dosadašnje medije i dodati im sebi imanentne komunikacijske aspekte. Kao multimedij nad kojim je gotovo nemoguće uspostaviti nadzor pitanje "čemu (ili kome) služi internet?" predstavlja tek lažno pitanje. Bitno je podcrtati ovo opće znanje o internetu kad govorimo o njegovoj mogućoj prosvjetiteljskoj ulozi. Mogući pozitivni ciljevi razvoja interneta zacrtani na njegovim počecima morali su stvoriti uvjete za mogućnosti koje ne isključuju njegovu negativnu primjenu. Svako razmišljanje u tom smjeru obično se svede na recikliranje ideja koje su relativno davno potaknule nastanak kulturalnih studija. Što je s pismenošću? Kako je moguće da se većina ljudi, unatoč upoznavanju i usvajanju "najboljeg što se mislilo i zapisalo" tijekom godina provedenih u klupama, čim jednom zauvijek prijeđe preko školskog praga prema burzi rada okreće trećerazrednom šundu kojeg troši do kraja života. Što je s informatičkom pismenošću?

Načini njezine upotrebe teško da su u skladu s prosvjetiteljskim idealom. Nevjerojatna dostupnost pornografije se, unatoč nizu puno društveno nepoželjnijih načina na koji možemo tratiti informatičku premreženost svijeta, redovito uzima kao paradigmatski primjer zloupotrebe interneta. A stvar je vrlo jednostavna. Drkadžijama je svaka stvar ista. Najkonciznije je to predočio Stanislaw Lem u jednom od svojih posljednjih intervjua: "Danas postoji umjetna ruka koja obavlja umjetnu masturbaciju". Lesarova korelacija stoji i iz nje se mogu donijeti određeni zaključci. Bitno je samo da ne budu pogrešni. Rasprava o prosvjetiteljskoj ulozi interneta prestaje jednom kad se iz akademske kule od bjelokosti spustimo među raju. Lesar, koji ima ponešto blogerskog iskustva, jamačno je barem jednom ugasio PC i došao do najčvršćeg zaključka o načinima upotrebe interneta koji se uopće može izreći. Svijet je pun majmuna koji nikad neće napisati sabrana Shakespeareova djela. Ne možete pojmiti koliko ih je dok se ne spojite na net. 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 11.08.2010