Prebiranje po uspomenama | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Prebiranje po uspomenama

Grubbs i Belfi tijekom koncerta s lakoćom pronalaze srednji teritorij između referencijalnosti i autentičnosti, stvarajući punokrvne oslonce koherentne i uvjerljive zvučne slike.

Piše: Ivna Franić

David Grubbs & Andrea Belfi

Koncert Davida Grubbsa i Andree Belfija održan prošlog utorka, 16. lipnja u polukružnoj dvorani Teatra &TD još je jedan u nizu glazbenih događanja u zajedničkoj organizaciji Žednog uha i Multimedijalnog instituta dio kojeg je bilo i nažalost propušteno Grubbsovo predavanje u Mami večer prije. Suradnja post-rock velikana i talijanskog glazbenika/skladatelja također nije ništa novo – traje već nekoliko godina i obilježena je u prvom redu izdanjima s gitaristom Stefanom Piliom. Trio Belfi/Grubbs/Pilia iza sebe ima dva albuma, niz zajedničkih nastupa uživo i suradnji na samostalnim izdanjima te multimedijalnim performansima. Za očekivati je stoga bilo da će nastup biti fokusiran na zajedničke radove, no ovo ionako nije jedno od onih koncerata na koja je publika došla čuti hitove ili, zapravo, bilo kakve konkretne pjesme.

Iako na samom početku Belfijevi nježni prijelazi po tomu i Grubbsovo lagano prebiranje po gitari ne daju jasno naznačiti u kojem bi smjeru izvedba mogla krenuti, već prvi konkretniji udarci i akordi otkrivaju da se radi tek o pripremi terena za sve što slijedi nakon uvodnog zadavanja atmosfere. Takva je, uostalom, i tipična struktura skladbi u post-rocku, žanru u čijem je razvoju upravo Grubbs igrao jednu od središnjih uloga. To ipak ne znači da se publika – čim je postalo jasno kako se nastup ne oslanja pretjerano na neka avangardnija naginjanja obojice glazbenika – mogla prepustiti iščekivanju krešenda, s obzirom na to da Grubbs pripada školi post-rocka iznikloj iz post-hardcore i math-rock krugova. Smirujući trenuci izmijenjuju se s bučnim sekvencama koje otkrivaju punk korijene obojice glazbenika, djelujući na trenutke čak i suviše živahno da bi se izvedba mogla otpisati kao puka refleksija daleko više meditativnih studijskih snimki te odvodeći cijeli nastup u neočekivano nostalgične vode. Tome je pridonijelo i donekle iznenadno pojavljivanje vokala koji samom svojom bojom dodatno potencira asocijaciju na određeni glazbeni period.

Naime, Grubbsov post-rock djeluje nevjerojatno očuvano i to samo po sebi, dakako, nije nužno ni dobro niti loše. Njegov klasični post-rock izričaj neokaljan suvremenim utjecajima ako ništa drugo zvuči daleko ljepše od mnogih izvedbi glazbenika novih generacija koji starom žanru pristupaju fetišistički, s nepotrebnim i po inventivnost pogubnim strahopoštovanjem. I ako Grubbsovo sviranje i pjevanje ovdje doista zvuči kao isti taj Grubbs samo iz nekog drugog vremena, kultni glazbenik barem ne ostavlja dojam loše kopije vlastitog mlađeg sebe u otužnoj posveti izričaju koji je pomogao formirati ranih '90-ih, a to je ono u što je, činilo se na trenutak, nastup mogao otkliznuti. Srećom, Grubbs i Belfi tijekom koncerta s lakoćom pronalaze srednji teritorij između referencijalnosti i autentičnosti, uspijevajući iz tropa koji bi u nespretnijim rukama u najboljem slučaju evocirali klišeje načiniti punokrvne oslonce koherentne i uvjerljive zvučne slike. Glazbene se asocijacije pak kreću od standardnog ranog post-rocka Gastr del Sol preko čas glasnog čas krhkog folka Phila Elveruma sve do referenci na Grubbsov period u The Red Krayola i gotovo pop trenutaka uvijek naknadno ublaženih Belfijevim prijelazima i kakvim zajedničkim eksperimentalističkim istupom. 

Unatoč nužnom izostanku gitarske međuigre koju Grubbs s Pilijom postiže na studijskim izdanjima, nastup s Belfijem na bubnjevima ne djeluje nimalo "siromašno" i lišeno konstitutivnih elemenata. Štoviše, dvojac pronalazi više nego dovoljno manevarskog prostora za istraživanje granica relativno klasične i ogoljene postave "gitara+bubanj" te može zvučati bogato kao višečlani bend. Godine zajedničke svirke do izražaja dolaze ponajprije u povremenim improvizacijama koje niti u jednom trenutku ne djeluju sasvim slobodno i kao da bi mogle krenuti u nepoznatom pravcu; pravac se čini zadanim na način da u određenim mometnima ostavlja mogućnost iskoraka, ali istovremeno garantira sigurni povratak polaznoj strukturi. U konačnici ovakav pristup oduzima koncertu dio tek naznačene i nažalost nerealizirane uzbudljivosti, s vremenom smanjujući očekivanja publike koja je već negdje do polovice nastupa vjerojatno prestala priželjkivati da se dogodi nekakav radikalni preokret, pomirivši se s tim da je to što vidi u danom odsječku ujedno otprilike sve što će vidjeti do kraja, uz itekako utješnu spoznaju da je nedostatak impresivnosti samih skladbi nadoknađen njihovom vrlo lijepom izvedbom.

Grubbsu i Belfiju svakako valja priznati da ta izvedba ne počiva na pukoj profesionalnosti i tehničkoj potkovanosti: ako nije izmamila intelektualnu znatiželju, kod većine je vjerojatno pobudila emocionalnu razdraganost. Kao zvukovni relikt jednog razdoblja u vremenu, ovakav koncert sa sobom neizbježno nosi povratak u osobni period intenzivnog konzumiranja glazbe u pitanju, stoga je najviše što može postići to da asocijacijama izazovu toplinu, odnosno da ne unakazi uspomenu (za usporedbu vidi pomalo nakazni prošlogodišnji koncert indie titana Neutral Milk Hotel). Prevladavajući sentiment dobroćudne nostalgije postepeno se ipak otopio zajedno s blagom zamornošću materijala pred kraj koncerta prikladno vraćajući prisutne u manje ili više ugodnu stvarnost sadašnjosti, podsjećajući na neminovnu minulost nevinijih trenutaka. Ono što je nekoć zvučalo radikalno i svježe, danas to dakako nije; onda opet, ni ne mora nužno biti.

Kako to najčešće biva, pioniri različitih glazbeni izričaja s vremenom se udomaće u vlastitoj inovaciji prepuštajući njeno daljnje istraživanje drugima, međutim post-rock se kao i još nekolio žanrova iz tog perioda, u prvom redu shoegaze, našao u pomalo paradoksalnoj situaciji u kojoj ih podmladak ne pomlađuje, štoviše, ne uspijeva niti reinterpretirati na način koji bi bio makar približno zanimljiv kao što su svojedobno bili izvornici. Tvrdoglavi gitarski ogranak dobrim se dijelom hrva pastišem bez ikakvog kritičkog odmaka i s nadmoćnom pobjedom stila nad sadržajem pa ne čudi da smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti nemali broj "veterana" scene, kao na nedavnom koncertu Thurstona Moorea, koji se s vlastitim naslijeđem nose bolje negoli mnoge "nove nade". Od pionira se s vremenom – možda neopravdano – prestaje očekivati perpetuiranje inovativnosti, a njihov utjecaj na plodno polje nerijetko nailazi izvan izvornih okvira. Nekoć radikalni pravci danas tako žive daleko zanimljivijim životom kao elementi nekih drugih žanrova – u slučaju post-rocka radi se ponajprije o eksperimentalnoj, elektronskoj i ambijentalnoj glazbi ali i black metalu itd. – koji su od njih po potrebi posudili strukture i teksture riješivši se klasičnog rock instrumentarija i svih formalnih odrednica koja žanr čuvaju unutar vlastitih okoštalih granica. Te granice, uostalom, isprva su ionako bile poprilično labavo definirane terminom koji je pokrivao različite izričaje s vremenom srasle u i dalje donekle raznolik ali ipak prepoznatljiv zvuk.

U tom smislu, David Grubbs se s kolegom Belfijem na ovom koncertu u Teatru &TD pojavio u gotovo muzejskoj ulozi. Predstavili su svoju verziju očuvanog fenomena na temelju kojeg je moguće praviti usporedbe s njegovim kasnijim mutacijama. Međutim, stvar kod tako dobre očuvanosti je to da ne potiče toliko na promišljanje razvojnog puta i suvremenih inkarnacija koliko na prepuštanje povratku u vrijeme vođeno intuicijom. Cjelokupnom je melankolično nostalgičnom sentimentu definitivno pogodovalo još nekoliko čimbenika, poput mjesta održavanja koncerta – za mnoge neprežaljenom napuštenom poprištu nekih od najboljih gostovanja u režiji Žednog uha, te susretanja istih lica koja su nekoć pohodila slične koncerte. Nastup jednog od najvažnijih eksperimentalnih glazbenika '90-ih tako je naposljetku više odisao atmosferom okupljanja starih prijatelja negoli odlučnom demonstracijom vlastite važnosti u glazbenoj povijesti.

Zanimljiva stvar kod združeno priređenih gostovanja ovih dvaju promotora jest to što se čini da ne funkcioniraju kao amalgam ili dodirna točka njihovih pojedinačnih djelatnosti, već svako od njih stilski ipak preteže na jednu odnosno drugu stranu – ili bjelodano pri samoj najavi, ili barem u reviziji nakon koncerta. Ako su na nedavnom nastupu Orena Ambarchija "Explicit music-ovci" više došli na svoje, ovom je prilikom savršeno pogođen senzibilitet redovnih posjetitelja "Žednouhih" koncerata iz zlatne ere budući da Grubbs i Belfi, unatoč impresivnim biografijama na polju eksperimentalne glazbe, nisu igrali toliko na izvođenje nečeg glazbeno intrigantnog koliko na emocionalnu komponentu i nenametljivo prebiranje po uspomenama prisutnih. Rezultat toga je ne osobito pamtljiv i impresivan, ali svakako ugodan nastup, a to je nešto što će publika bez obzira na relativnu neuzbudljivost uvijek rado odgledati.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 23.06.2015