Prekrojene prošlosti, zakrpane sadašnjosti | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Prekrojene prošlosti, zakrpane sadašnjosti

Posvećeni povijesti i sudbini naše tekstilne industrije, projekt Skrojene budućnosti? i prateća izložba na dojmljiv način objedinjuju proizvodnju znanja i umjetnički angažman.

Piše: Bojan Krištofić

Ana, Neli Ružić / FOTO: Skrojene budućnosti? / Facebook

U posljednje vrijeme s više strana čujem mišljenje da je tema regionalne industrije u nestajanju u kontekstu suvremene umjetnosti izgubila na značaju te je, zapravo, prevaziđena, a projekti posvećeni tome koji kontinuirano nastaju samo iznova otvaraju još svježe rane, ne nudeći, naravno, nikakva rješenja i navodno ne postavljajući niti prava pitanja. Riječ je o prilično neobičnim stavovima, posebno imajući na umu da je umjetnost nakon povijesnih avangardi globalno nepovratno ukinula važnost teme prilikom prosudbe uvjerljivosti umjetničkih djela, te bi težište kritike, pretpostavljam, i dalje trebalo biti na pitanjima kako i zašto, a ponajmanje što. Slijedom toga, niti jedna tema, bila ona pretpovijesna ili suvremena, ne može biti potrošena ako joj umjetnik-istraživač pristupa na način suglasan s današnjicom, pogotovo ne ako presudno utječe na svakidašnjicu ogromnog broja ljudi, što je sa središnjom temom postindustrijskog, još uvijek tranzicijskog doba pokrenutog na prijelazu iz 80-ih u 90-e godine 20. stoljeća nedvojbeno slučaj.

Mada je pretvorba privrednog sustava iz samoupravno-socijalističkog u neoliberalno-kapitalistički u Hrvatskoj i drugim nekadašnjim jugoslavenskim republikama nesumnjivo završena, ono što nipošto nije gotovo je priča o posljedicama koje je taj proces ostavio za sobom. One bi se najkraće mogle podcrtati riječima obespravljeni građani i osiromašeno društvo, pri čemu pripadnici socijalnih elita odgovorni za pljačkašku privatizaciju društvenih dobara (uključujući, dakako, i tvornice i ostale industrijsko-proizvodne pogone) uglavnom nisu bili pravno gonjeni i pravedno kažnjeni. Posrijedi su toliko notorne činjenice da ih je možda nepotrebno iznova isticati, no čini mi se da je upravo sveobuhvatnost problema njegova osobina koja je možda dovela do određenog zasićenja umjetničkom refleksijom s time povezanih zajedničkih trauma poniženih i uvrijeđenih. Međutim, također je činjenica da se nikakav relevantan ritual pročišćenja do sada nije dogodio niti se uopće mogao dogoditi. Upravo sam zbog toga uvjeren da tema ni izdaleka nije iscrpljena, a kamoli zaključena, iako stoji da se njome sve teže i sve problematičnije baviti; dok umjetničke istupe koji je ne mistificiraju, niti nipodaštavaju treba tražiti povećalom među preprekama projektne logike koja je umjetničku i kulturnu proizvodnju tranzicijskih zemalja – time što ju je relativno stabilizirala – dugoročno onemogućila u djelovanju izvan uskih niša kreativnih industrija. Srećom, postoje i rijetki primjeri kada projektni pristup kulturnoj proizvodnji urodi plodom na više razina, a rezultati se ne iscrpljuju samo na skeniranju zatečenog stanja, nego umjetnost zaista radi za sve koji u njoj na bilo koji način sudjeluju.

Takav su projekt višegodišnje Skrojene budućnosti? proizašle iz suradnje Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedine znanstveno-istraživačke i nastavne institucije u području tekstilne tehnologije u Hrvatskoj; kao što je i Tehnički muzej zapravo jedina ustanova koja se sustavno bavi, rekao bih, arheologijom i antropologijom tehničke kulture, prilazeći joj s otklonom od striktno tržišnog profila te podsjećajući svoje posjetitelje da je ta vrsta kulture nekoć bila neizostavni dio intelektualnog formiranja čovjeka. Nije stoga ni čudo što Tehnički muzej zadnjih godina, pored visokoškolskih ustanova, sve češće surađuje s nevladinim udrugama poput Radione.org, koje djeluju s ciljem što veće demokratizacije tehničke kulture te inkluzivnosti znanja i vještina vladanja tradicionalnim i suvremenim alatima, kako bi maksimalno smanjile auru crne kutije oko strojeva koje bi i inženjerski formalno neobrazovani ljudi morali moći koristiti. Digresijom na digresiju: u recentnom intervjuu za tjednik Novosti Saša Ban, režiser već sada epohalnog dokumentarnog TV-serijala Betonski spavači, ustvrdio je da se aktivizam njega i suradnika temelji na – proizvodnji znanja. I to, nota bene, za najširu publiku. Premda nisu dosegle najširu publiku niti su joj, po svoj prilici, bile namijenjene, Skrojene budućnosti? također su se temeljile na proizvodnji znanja i prenošenju vještina od njihovih baštinika, radnica i radnika, do građanki i građana kojima bi dan-danas mogle najkonkretnije pomoći. I to ne samo ako je tekstilna tehnologija njihova struka, nego i zbog prijeko potrebne racionalizacije svakodnevnice: trošenja resursa, recikliranja materijala, održivog življenja, itd.

FOTO: Skrojene budućnosti? / Facebook

Napokon, od čega se sastoji projekt?

Ugrubo rečeno, Skrojene budućnosti? podijeljene su na participativni i radionički program te izložbu u Tehničkom muzeju koja djelomično proizlazi iz prvog segmenta. Umjetničke radionice bile su namijenjene (bivšim) radnicama i radnicima u tekstilnoj industriji, koji su tijekom tranzicije i post-tranzicije s propašću svojih tvornica većinom ostali bez posla. Održale su se u nekadašnjim (ponegdje i sadašnjim) centrima proizvodnje tekstila diljem Hrvatske: Čakovcu, Osijeku, Sinju, Splitu, Varaždinu, Zadru i Zagrebu te su okupili pedesetak radnika/ica poduzeća Boris Kidrič, Dalmatinka, DTR, Jugoplastika, Kamensko, Mara, MTČ, Osijek, Sinj, Slavonija, Svilana, Uzor, Varteks i Bagat (koje, za razliku od drugih, kao tvornica šivaćih strojeva nije izravno proizvodilo tekstil, ali je bilo neizostavno za čitavu industriju, pa je prikladno "dobilo ulogu" u projektu).

Koliko su radionice ciljale na sudjelovanje radnika, toliko su "šegrti" – umjetnici bili njihovi nominalni voditelji, jer naglasak svakako nije bio na odnosu između "voditelja" i "vođenih", već se radilo o razmjeni znanja i iskustva između uglavnom mlađih umjetnika i mahom starijih radnika, čime je osim praktične korisnosti procesa istaknut i aspekt međugeneracijske solidarnosti projekta. Mada je "službena" svrha radionica bila proizvodnja umjetničkih radova i koncepata putem suradnje dvije vrlo različite skupine sudionika, dvosmjerni istraživački pristup jamčio je da konačni ishod neće "pod mus" biti predmetnog, pa niti izvedbenog karaktera, nego će, nasuprot tome, graditi vrijednosti kreativnog dokumenta i evokativne sistematizacije znanja kojem prijeti zaborav, što je u velikoj mjeri i ostvareno. Pritom se nije radilo samo o znanju proizvodnje i obrade tekstila, bilo jednostavnim "uradi-sam", bilo kompleksnim tvorničkim metodama, već i o svijesti o svim ekonomskim, ekološkim, sociološkim, ideološkim i drugim datostima koje su stanje tekstilne industrije uvjetovale nekad i sad. Zbog toga je cilj umjetničkih radionica bio i da intelektualno "osnaže" svoje sudionike svježim osvješćivanjem njihovih klasnih pozicija i nametnutih društvenih uloga, kako bi nekoć emancipatorski model "suživota" između privrede i kulture u barem malom mjerilu iznova zaživio. Voditelji radionica bili su Neli Ružić i Darko Škrobonja u Sinju, Sandra Sterle u Sinju i Splitu, Tin Dožić u Zadru, Bojan Mucko u Čakovcu i Varaždinu, Vanja Babić u Osijeku i Ana Horvat u Zagrebu. Pojedinim djelima koja su nastala u sklopu radionica (i bila izložena u Tehničkom muzeju) detaljno ću se vratiti kasnije, kako bih opisao središnje umjetničke strategije Skrojenih budućnosti?.

S druge strane, umjetničke radionice za radnice i radnike pratio je "prošireni" participativni program koji je bio generalno usmjeren prema građankama i građanima starijima od 54 godine života, a podrazumijevao je spomenute "uradi-sam" pristupe "tekstilnim aktivnostima", ali i druženja posvećena pričanju priča i evokacijama sjećanja, izučavanju tekstilnih materijala i ovladavanju raznolikim vještinama, sa zajedničkim nazivnikom moderature razmišljanja o ogromnim promjenama kroz kakve je tekstilna industrija prolazila i kroz koje prolazi, i to ne samo u zemljama regije. Pojedine cjeline participativnog programa vodili su: Ivana Čuljak i Lea Vene (Razotkrivanje metodom storytellinga); Mateja Medić (Kreativno recikliranje odjeće i vrećica); dr. sc. Katarina Nina Simoničić i Marija Šorša (Održiva moda?); inženjeri/ke tekstilne tehnologije Anamaria Svetić, Snježana Pavlinić i Ivan Šimić (Staro kao novo); Vesna Jakić (Vrijednost vune); profesori/ce i predavači/ce s Tekstilno-tehnološkog fakulteta Branka Brkić, Martinia Ira Glogar, Iva Matijević, Ana Sutlović i Željko Knezić (Ekološko bojanje vune); isti tim s inženjerkom Marijanom Tkalec (Bojanje pređe tehnikama Shibori i Planghi, Digitalni tisak rukotvorina); samostalno Ž. Knezić (Ručno tkanje i pletenje); Deborah Hustić i Udruga Radiona.org (Textil[e]tronics ― Wearables & Fashionable); doc. dr. sc. Goran Čubrić (Primjena robota u proizvodnji tekstila i odjeće); Goran Nuskem (Senzori na strojevima za proizvodnju tekstila i odjeće) te radnice Udruge Kamensko, bivše zaposlenice istoimene tvornice (Kultne Bagatice).

Želio sam nabrojati sve cjeline participativnog programa kako bi se stekao dojam o širini i svrhovitosti znanja i vještina koje su time bile posredovane no, usprkos vrijednosti programskih metoda i rezultata, njima se ovdje neću posebno baviti, nego ću se u nastavku teksta posvetiti projektima nastalima interakcijom umjetnika/ica i radnika/ica tijekom radionica, dakle najnovijim djelima produciranima u kontekstu cjelokupnih Skrojenih budućnosti?. Ali, prije toga, osvrnuo bih se na nekoliko bitnih historijskih činjenica o tekstilnoj industriji u Hrvatskoj i Jugoslaviji, bez čijeg je poznavanja i razumijevanja nemoguće oblikovati narativ iskoristiv kako pri kreativnom radu, tako i u radikalnoj kritici promjena koje su pogodile nekoć funkcionalni privredni sustav.

Kako u uvodnom tekstu izložbe i projekta ističe njegova voditeljica Kosjenka Laszlo Klemar, od perioda velikog uspona 70-ih godina prošlog stoljeća do početka procesa tranzicije 90-ih godina tekstilna industrija u Hrvatskoj je bila jedna od najrazvijenijih privrednih grana, dok je na razini cijele socijalističke Jugoslavije to područje u Hrvatskoj bilo najnaprednije. Zapošljavajući više od 100 000 osoba, pri čemu su pojedine tvornice i poduzeća "udomljavale" prosječno od nekoliko tisuća do 10 000 (i više) radnika/ica, tekstilna industrija je svojedobno zaista bila jedan od nosivih stupova republičke privrede u cjelini, a zahvaljujući različitim razinama sustava koji ju je proizveo i/ili nastavio razvijati, podrazumijevala je i čitav niz socijalnih i kulturnih pogodnosti za velik broj ljudi. Podrazumijevala se redovita zdravstvena skrb za sve zaposlene radnike/ice, organizirana od strane poduzeća u vidu periodičnih liječničkih pregleda (u što se ubrajala i ginekološka medicinska njega za žene koje su, dakako, činile većinu zaposlenih u tekstilnoj industriji), koordinacija sportskih aktivnosti pomoću infrastrukture uključene u prostor tvornica: bazena, dvorana, terena i sl. (primjerice, Sinj je zahvaljujući izgradnji tvornice Dalmatinka nakon Zagreba prvi u Hrvatskoj dobio popratne bazene); dok su više-manje sva poduzeća imala ili dijelila radnička odmarališta na jadranskoj obali ili otocima, pristupačna svima.

FOTO: Skrojene budućnosti? / Facebook

Njihova današnja devastacija, sistematično prikazana u spomenutim Betonskim spavačima ili pak serijom Jadranske razglednice fotografa Bojana Mrđenovića, koja služeći se tom trivijalnom formom uvjerljivo dokumentira kolosalno rastakanje nepreglednog izgrađenog okoliša u primorskim krajevima, također slikovito svjedoči o nestanku dominantnog društvenog koncepta. Međutim, ako je svijest o potrebi za dosljedno organiziranom i masovno dostupnom zdravstvenom skrbi usprkos rasapu sustava na širokoj razini ostala koliko-toliko prisutna, gotovo se sasvim izgubila ideja da bi tvornice, pored radnih mjesta, mogle biti i prostori obrazovanja, odnosno klasne (radničke) i individualne emancipacije. Upravo je to bio jedan od naprednih i neizostavnih segmenata ideologije radničkog samoupravljanja koji su u projekt pokušali inkorporirati autori/ce Skrojenih budućnosti?, kao i jedini koji je za trajanja projekta mogao dovesti do konkretnih rezultata. Radi se o proizvodnji znanja istaknutoj u kontekstu Betonskih spavača, nužno recipročnoj, jer se zasniva na uvjerljivoj razmjeni i ostvarivoj, jer u svom temeljnom obliku ne zahtijeva ogromna sredstva da bi se potaknula, proizlazeći ponajprije iz komunikacije neopravdano otuđenih društvenih skupina, tj. klasa: radnika i umjetnika, koje su u prethodnom privrednom sustavu do određene mjere bile upućene jedne na druge. Kakva god bila njegova formula, znanje se zato iznova javlja kao djelotvorno sredstvo koje, doduše, ne može "preko noći" preobraziti društvene odnose moći, ali dugoročno itekako može utjecati na svijest o historijskoj uvjetovanosti socijalnih modela koje dijelimo i u kojima živimo te na ponovno jačanje ideje o mogućnosti utopije, tj. ljudske sposobnosti mišljenja drugačijeg svijeta.

Rekao bih da je posebno tako ako se znanje prenosi neposrednim, nestandardnim i nekonvencionalnim kanalima, a suvremena umjetnost posjeduje potencijal da za sve svoje sudionike produktivno kanalizira iskustvo kakvo drugačije ne bi mogli doživjeti i kakvo znanje konkretizira u njihovoj vlastitoj perspektivi – računajući, zašto ne, i na polje emocija koje uobičajenom humanističkom, znanstvenom kritikom u aktivnom smislu najčešće nije obuhvaćeno. U slučaju "najboljih" suvremeno-umjetničkih radova, emotivna reakcija, kako god bila izražena, sudionike potiče na intelektualnu akciju, a na njima je da odluče kako će točno angažirati svoj intelekt – bila riječ o ekstrovertnom sukobu s kontekstom ili introvertnom svođenju računa, ali svaka aktivnost između tih ekstrema u biti je politička. Potencijal suvremene umjetnosti da na taj način dijalektički djeluje ostvaren je u pojedinim radovima Skrojenih budućnosti? koji su osnovnu zamisao projekta najpažljivije razradili.

Na tragu rečenog o ulozi (tekstilne) industrije u radničkoj emancipaciji i općoj modernizaciji društva u doba socijalističke Jugoslavije, bitno je podcrtati i to da je ona odigrala tu ulogu ponajprije za žene i to ne samo žene u urbanim središtima, nego posebno za žene u pasivnim krajevima zemlje, koje su tako prvi put u povijesti imale priliku postati ekonomski neovisne, što se logično nadovezalo na političko osvješćivanje provedeno u međuratno vrijeme i tijekom Narodnooslobodilačkog pokreta, osnivanjem Antifašističke fronte žena i ostvarivanjem glasačkog prava, tj. političke ravnopravnosti žena i muškaraca 1945. godine. Materijalizirana (i) u kontekstu hrvatske tekstilne industrije, ta su prava zahvaljujući komplementarnim procesima modernizacije (političkim, privrednim, kulturnim itd.) djelomično doživjela konkretnu realizaciju, a shvaćanje uloge žena u društvu objektivno se mijenjalo, da bi u najnovije doba (i) zbog negativnih ekonomskih okolnosti dobilo reakcionarni zaokret snažnom retradicionalizacijom društvenih vrijednosti.

U tom smislu, poratni modernistički zaokret danas je nažalost moguće promatrati kao svojevrsni eksces, no granice tada prijeđene više ne mogu biti postavljene bez nepovratnih posljedica po temeljna prava građanki i građana, koja bez obzira na globalni zaokret udesno nastavljaju predstavljati civilizacijske i prosvjetiteljske preduvjete napretka. Što se toga tiče, Skrojene budućnosti? također podrazumijevaju zanimljiv prijedlog pristupa naprednoj tradiciji i pritom nisu nostalgične, niti pristrane u današnjoj procjeni stanja tekstilne industrije u regiji i drugdje. Primjerice, projekt je "svjestan" da je upravo tekstilna industrija u suvremeno doba postala drugi najveći zagađivač ekosustava planete Zemlje nakon naftne, kao i da je globalizacija tržišta rada i industrijske proizvodnje baš u području tekstila pospješila enormno klasno raslojavanje u nerazvijenim i drugim zemljama te je svaka misao o "povratku na staro" potpuno nemoguća, a tzv. bolja prošlost korisna je samo ako može poslužiti u osmišljavanju sasvim novih proizvodnih paradigmi koje se pokazuju neophodnima. U umjetničkim radovima izloženima u Tehničkom muzeju takva svijest je bila prisutna na konceptualnoj razini, što je rezultiralo dobrodošlom aktualizacijom progresivnih ideja.

Kustosica izložbe Julija Gracin je u prostoru stalnog postava Tehničkog muzeja okupila više starijih radova koji su nastali neovisno o Skrojenim budućnostima (Koncert za šivaću mašinu i stablo Luize Margan, Uzorno odijelo Marka Markovića, Četverokatni Dine Rončević i Match Ball Borisa Šituma); "izložbu unutar izložbe" Što je nama naša Dalmatinka dala autora Dragane Modrić, Jelene Pavlinušić i Nikole Križanca te jedanaest kratkih dokumentarnih filmova o proizvodnji pamuka (serija Bijelo zlato – ubojito sjeme inozemnih autora Uwea H. Martina i Frauke Huber), najvažnije sirovine tekstilne industrije, koji služe prikladnoj kontekstualizaciji sadržaja izložbe na globalnom nivou, eksplicitno uvodeći u postav ekološka pitanja nezaobilazna u proizvodnji tekstila. Ipak, trenutno me zanimaju prvenstveno novi radovi producirani zahvaljujući projektnim radionicama s tekstilnim radnicama, a to su MK Slavonija Vanje Babića, Kad strojevi stanu onda je kao da si gluh Tina Dožića, Re:member Ane Horvat, Za naslutiti je Bojana Mucka, Ana i Do konca Neli Ružić te Slike smijeha, plača i zaborava Sandre Sterle. Koncentrirat ću se na radove Babića, Mucka i Neli Ružić jer smatram da svaki od njih na izložbi predstavlja etički i estetski u najvećoj mjeri prikladno "ugođene" pristupe, a medij zvuka, koji je zajednički nazivnik svih radova, najinspirativnije uklapa u kontekst i prostor.

Tin Dožić, Kad strojevi stanu onda je kao da si gluh  / FOTO: Skrojene budućnosti? / Facebook

Vanja Babić, postkonceptualni i novomedijski umjetnik mlađe generacije koji traži inspiraciju većinom u procesima tretmana nemerljivih viškova globalnog privrednog sustava na lokalnoj razini, svoj je umjetnički postupak temeljito razradio, primjerice, ranijim izložbama i projektima realiziranim također u Zagrebu: Kruh od jučer (galerija Šira), Super ponuda (galerija Forum) i recentnim Goli brijeg (galerija Ateliera Žitnjak), a sada ga je upotrijebio kako bi oblikovao dojmljivu sliku stanja osječke tvornice MK Slavonija, ispripovijedanu snimkom monologa bivše radnice, gospođe Milke. Nalik Golom brijegu, u čijem je središtu bio "orižinal" iz okolice Hrvatskog Leskovca (gdje Babić živi), koji je od krupnog otpada s obližnjih divljih deponija gradio nedovršenu kuću-skulpturu da bi svojim unucima riješio stambeno pitanje, autor je dokumentarni zvučni zapis iskoristio kao "os" ambijentalne instalacije koja svim svojim elementima izražava emotivni doživljaj posljedica procesa tranzicije na mikroprimjeru iz Slavonije, obilježene depresivnom atmosferom pražnjenja Hrvatske.

Dok posjetitelji slušaju sjećanja gospođe Milke i usvajaju uspomene iz svakodnevnice koja nije bila obilježena oskudicom i odlascima, postupno primjećuju da je Babić njihove fragmente u prostoru utjelovio ready-made predmetima i dokumentima prikupljenima u tvorničkim halama te autorskim fotografijama zatečenog stanja. No poslije izvršenog istraživanja minimizirao je svoju autorsku ulogu samo do svojevrsnog postapokaliptičnog arheologa, čija je jedina zadaća da evokaciji prošlosti pruži poetsku notu kako bi se ostvarila neophodna, ranije naznačena emotivna reakcija na odabrani sadržaj. Upravo je upotrebom "siromašnih" istraživačkih i izražajnih sredstava (što je inače obilježje njegovog umjetničkog rada) te ograničavanjem svog autorskog udjela u smislu predstavljanja političkog stava Babić uspješno izbjegao patetično intoniranje materijala, a strategija mu se ostvarila minucioznom izgradnjom situacije koja posjetitelja prisiljava da se usredotoči isključivo na dokumentarni sadržaj i neposredno ga doživi, suočivši se s iskustvom do kojeg ne bi mogao doći da je umjetnik odlučio stvari postaviti imalo drugačije. Volja za političkim činom u užem značenju tog pojma ovdje ne prethodi umjetničkom, nego se izravno nadovezuje na njega kao jedina moguća posljedica.

Radovi Vanje Babića i Neli Ružić, splitske umjetnice srednje generacije, nalik su utoliko što oboje polaze od životne priče jedne osobe – umirovljene radnice – kako bi svaki na svoj način dali kritiku ekonomsko-političkih procesa koji su doveli do toga da njihove tvornice odavno više ne rade ili uopće ne postoje, što je sredine tih poduzeća ostavilo obogaljene (arhitektonski kompleks sinjske Dalmatinke djelomično je srušen 2018., ali su kosturi zgrada sačuvani kako bi se preobrazile za potpuno drugačije namjene: fantomske "poslovne prostore" ili komercijalne sale za vjenčanja i proslave, prema dosad dostupnim podacima i nagađanjima građana; što je Ružić spletom okolnosti dokumentirala u filmu Do konca). Rad Ana Neli Ružić također se svrstava u područje ambijentalne ili video-instalacije, kombinirajući snimke radnice Ane Radović sa satovima prevezenima do Tehničkog muzeja izravno iz tvornice Dalmatinka (slično kao što je Vanja Babić svoj ambijent gradio elementima pronađenima u MK Slavonija), zaustavljenima na 17:16 sati, trenutak kada je u tvornici 2009. prekinuta proizvodnja, da bi hale čamile prazne skoro čitavo desetljeće. Razlika od jedne brojke manje između sata i minute spontano izražava korak unatrag što ga je vječnost prešla u kratkoj jedinici vremena.

Metafora za protok vremena, preuzeta iz antičkih mitova o tri sestre Parke, krojačice sudbine, je i radnja namatanja i odmatanja konca koju je Neli Ružić prvi put upotrijebila u radu Treće vrijeme (premijerno predstavljenom u galeriji Ateliera Žitnjak 2017. s kustosicom Sabinom Salamon). Karakteristične pokrete te radnje u mehaničkoj varijanti za strojem kružne predilice s kojim je radila punih trideset godina, samostalno je i bez konca u videu rekreirala radnica Ana, tako ističući vezu između individualnog tjelesnog pamćenja, kolektivne kulturne memorije i političkog nasljeđa koje je specifičnom organizacijom privrede tijekom relativno kratkog vremenskog perioda uspjelo korjenito preobraziti cijelu zajednicu. Sigurnost u pokretu i pritajeni ponos koje na snimci izražava radnica Ana Radović jamče da ovdje nije bilo nikakve aproprijacije patnje u kreativne svrhe, već je dokument vremena režiran tek toliko da njegova istinitost bude maksimalno potencirana.

Naposljetku, u radu znakovitog naziva Za naslutiti je, složenom isključivo iz riječi i zvukova, novomedijski umjetnik, filozof i kulturni antropolog Bojan Mucko je umjesto individualnog radio s kolektivnim identitetom radnika/ica varaždinske tvrtke Varteks, jedne od rijetkih u domaćoj tekstilnoj industriji koje posluju i dan-danas, mada mnogo manjim intenzitetom i proizvodeći samo gotova odijela, a ne tkanine. Radnička i Muckova zajednička "pjesma" nastala, dakle, kolaborativnim radom više ljudi, vrlo je interesantan primjer upotrebe globalnih pop-kulturnih matrica (čije je izvorno kulturno porijeklo također poprilično različito od lokalnog) s ciljem akcentiranja sasvim tuzemnih problema s jedne strane te njihovog povezivanja s međunarodnim stanjem proizvodnje tekstila s druge. Oblikujući pričanjem priča verbalnu vremensku crtu postupnog opadanja tvorničke proizvodnje, radnici Varteksa i Mucko "bacili su na papir" dokumentarnu građu koju je autor kasnije iskoristio za oblikovanje sedam sekvenci ili strofa sirove hip-hop pjesme sastavljene montažom radničkih glasova i minimalističkog, ali funkcionalnog ritma, u trajanju dovoljnom da se posjetitelj uspne ili siđe stubištem Tehničkog muzeja od prizemlja do prvog kata.

Bojan Mucko, Za naslutiti je / FOTO: Skrojene budućnosti? / Facebook

Vjerojatno nije potrebno posebno isticati protestni potencijal proto-rap glazbe kasnih 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, kod izvođača poput The Last Poets, The Watts Prophets ili ranog Gila Scott-Herona, čije su radikalne političke ideje našle izraz baš u čvrstoj ritmičkoj glazbi s najvećim naglaskom na recitaciji i povremenom pjevanju tekstova, veoma nalik onome što je Mucko nenametljivo i vješto priredio s radnicima Varteksa. Neovisna o izložbenom prostoru iako je u njega bila savršeno uklopljena, protestna rap-pjesma Za naslutiti je korak je naprijed kako za umjetnika, koji se dosad nije toliko uvjerljivo bavio medijem glazbe i zvuka, tako i za kolektiv radnika/ica koji su barem u kreativnom smislu privremeno nadrasli svoju trenutnu društvenu poziciju, što ide u prilog intelektualnom osnaživanju kulturom, o čemu sam govorio ranije.

Kad smo kod izložbenog prostora Tehničkog muzeja, potrebno je za kraj odati priznanje dizajnerima postava Tini Ivezić, Niki Pavlinek i Damiru Prizmiću (inače oblikovateljima brojnih izložbi iznimno vještim u takvim tipovima zadataka), koji su muzejski stalni postav uspjeli učiniti ne samo logičnim, nego i jedinim mogućim mjestom predstavljanja Skrojenih budućnosti. Stalni postav Tehničkog muzeja možda je i jedini monumentalni izložbeni prostor u Zagrebu koji nema ništa od sterilnosti potrošene "bijele kocke", nego bi i bez mnogobrojnih eksponata i njihovog kompleksnog rasporeda bio slojeviti "izložak" sam po sebi, bremenit sadržajima među koje je izazovno, ali i zahvalno uklopiti novu, simbolički vrlo kompleksnu izložbu. Zahvaljujući tome što se gubljenja u postavu uglavnom nisu dogodila, parole komunističkih teoretičara i praktičara preostale na zidovima Muzeja samo su još jače isticale protestni karakter Skrojenih budućnosti? – najbolje izložbe koja se u Zagrebu mogla vidjeti u prvoj polovici 2019. – čiji se naslov slobodno može proširiti u još jednu parolu smišljenu da ostane: skrojene budućnosti, prekrojene prošlosti i zakrpane sadašnjosti.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 23.05.2019

VEZANE VIJESTI

Kako je tvornica promijenila grad

Piše: Martina Domladovac
Tvornica Dalmatinka predstavlja važnu ulogu u kolektivnoj memoriji grada Sinja, ali i susret različitih generacija koje veže nesretna sudbina jednog tvorničkog diva.

Spora moda je ekološka nužnost

Piše: Paula Marasović

Naoko u kontradikciji sa samom idejom mode, uvođenje koncepta održivosti u proizvodnju odjeće nužno je za očuvanje okoliša i poboljšanje radnih uvjeta u modnoj industriji.

Umjesto industrije koja guta sve pred sobom

Piše: Martina Domladovac
Kao odgovor na industriju brze mode, jednu od najštetnijih industrija današnjice, javlja se pokret slow fashion koji modu što više nastoji približiti održivosti.