Prema antinasilju | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Prema antinasilju

Knjigu Nasilje i civilnost potrebno je sagledati u kontekstu rada Étiennea Balibara koji se proteže kroz više desetljeća.

Piše: Ante Jerić

Ona je dio niza njegovih istraživanja u području političke filozofije koja uključuju ponovna čitanja Spinoze, Hobbesa, Fichtea, Hegela i, naravno, Marxa kao filozofa s kojim je počeo svoju karijeru, kojeg nikad zapravo nije napustio, i kojem se vraća na njezinu kraju. Njegov filozofski put svjedoči kako je čitanje klasika beskonačan zadatak jer "traženi smisao nalazimo tek u susretu pitanja koje postavlja suvremenost i proturječja koja latentno počivaju u pismu teksta, a koja treba iznova pokrenuti". Na privilegirano mjesto koje pripada ovoj knjizi u Balibarovu opusu upućuje vrijeme njezinog objavljivanja; Nasilje i civilnost, Prijedlog jednake slobode, Građanin subjekt i drugi eseji iz filozofske antropologije, tri knjige objavljene kod različitih izdavača u posljednje tri godine, predstavljaju Balibarov pokušaj rezimiranja svog rada. To nije sve što se može reći o posebnostima ove knjige. Tekstovi okupljeni u njoj adaptacija su Wellekovih predavanja koje je Balibar održao 1996. na Kalifornijskom sveučilištu u Irvineu. Francusko izdanje predavanja pojavilo se tek 2009. godine, dok njihov engleski izvornik još nije objavljen. Činjenicu da se radi o predavanjima trebamo - zahvaljujući mjestimičnim nedorečenostima teksta, njegovom eksperimentalnom karakteru i naglasku na izgradnji problema, a ne na odgovorima -  shvatiti gotovo kao žanrovsku odrednicu. Pitanja koja je knjiga otvorila uvijek traže bolje odgovore nego što ih možemo ponuditi. Zašto je ona danas važna možda je suvišno napominjati. Nasilje diljem planeta koje se pojavljuje uslijed trenutne krize njegovog političkog i ekonomskog ustroja izaziva zabrinutost i budi nadu u isti mah. Nemoguće je ne suosjećati sa žrtvama uzdrmanog poretka koji pokušava konsolidirati svoju moć, ali isto je tako nemoguće ne osjetiti entuzijazam glede široko rasprostranjenih emancipatorskih zahtjeva. Objektivno nasilje koje je produkt normalnog funkcioniranja poretka postalo je predstavljivo što je preduvjet rada na mijenjanju samog poretka. Ideološki stisak realnosti uslijed kojeg su ljudi povjerovali da je nemoguće utjecati na društvo u kojem žive je popustio. Ponovno je otvoren prostor za politiku u punom smislu riječi. Knjiga Nasilje i civilnost predstavlja jednu od najpromišljenijih artikulacija problema nasilja i politika koje teže njegovom nadilaženju pa njen hrvatski prijevod nije mogao doći u bolje vrijeme. Osnovne kategorije kojima se Balibar služi proučit ćemo u hermeneutičkoj igri postavljanja triju naivnih pitanja na koja tekst odgovara vodeći pritom dijalog sa svojom povijesti čije su konture povučene u ovom kratkom uvodu.

 

Kako je moguće da se Jugoslavija raspala na onako nasilan način?

Formativno iskustvo tekstova okupljenih u knjizi Nasilje i civilnost je raspad Jugoslavije. Nasilje  koje je pratilo etničko-konfesionalne sukobe doživljeno je sa strahom i nevjericom. Izgledalo je da se probudio onaj bacil kuge na kojeg smo bili upozoreni, besmrtnik koji je desetljećima spavao u pokućstvu i rublju, čekao u sobama, podrumima, sanducima, rupčićima, ili starim papirima dok se vjerovalo da je zauvijek protjeran, negdje daleko, zajedno s crnim štakorima. Balibar raspad Jugoslavije uzima kao realno mjesto izbijanja nasilja. Doživljeno nasilje je homogena smjesa čije sastojke možete razlučiti samo analitičkim postupcima. Konceptualni okvir Balibarove analize temelji se na razdvajanju ekonomije i ideologije kao dvaju različitih diskursa  što predstavlja uvjet proučavanja dvaju suprotnih, ali komplementarnih tipova nasilja. Jugoslavenski sukob ne bi postao tragedija onakvih razmjera da sukob etničko-konfesionalnih zajednica nije bio određen strukturom internacionalne ekonomije dominacije i isključivanja. S druge strane, kako napominje Balibar, ni konkurencija socijalnih struktura i proizvodnih odnosa na internacionalnom tržištu koja je bila preludij ratu ne bi mogla toliko izmaknuti svojoj interesnoj procjeni ili institucionalnom posredovanju da nije bila određena identifikacijom s nekakvom, u ovom slučaju etno-konfesionalnom, imaginarnom zajednicom.

U raspadu Jugoslavije može se zamijetiti nepreobrazivi, teško shvatljivi, višak nasilja. Radi se o monstruoznostima poput činova mučitelja koji prisiljavaju svoje zatočenike da kastriraju jedni druge, silovanju žena iz neprijateljske skupine kako bi ih se natjeralo da rađaju vlastitog neprijatelja ili pomahnitalom uništavanju naslijeđenih spomenika zajedničke povijesti. Balibar slijedi rad Fethija Benslame koji jugoslavenske ratove opisuje kao međusobno uništavanje članova nekadašnje zajednice u kojoj su se konstantno križali jezici, slike, afekti i reference. Koliko je taj proces daleko odmakao možemo zapaziti pozivajući se čak i na prilično reduktivne historiografske izvore, poput popisa stanovništva, koji su u osamdesetim godinama bilježili sve više deklariranih Jugoslavena, unatoč konstanti oficijelne politike koja je prema unitarizmu bila sumnjičava jednako koliko i prema svakom od partikularnih nacionalizama. Govoriti ovo znači čisto ukazivati na proces hibridizacije kao društveno homogenizirajuće snage koja nije bila ni jedina ni najjača. U konačnoj krizi političkih institucija snažnijim se pokazao rad društveno razgrađujućeg stroja koji je, služeći se rasističkim diskursom, pretežno kulturalne razlike uspostavio kao teoretsku osnovu za raspoznavanje, razvrstavanje i razdvajanje ljudi. Jedini tip teoretskog znanja čiji kategorijalni aparat može zahvatiti fantazmatsku dimenziju karakterističnu za ultrasubjektivno nasilje koje se pritom oslobodilo je psihoanaliza.

Istina je da su činovi koji prate etničko čišćenje organizirani, doista postoje ljudi koji su za njih odgovorni, ali volja koja ih nosi nije na razini političkog projekta. Na mjesto volje subjekta postavljena je u tim trenucima, kaže Balibar, figura "mi" koja bi trebala biti savršena u svojoj cjelovitosti i homogenosti: "Vlastiti identitet za subjekt i za sve ono što pada pod njegovo djelovanje postaje tiranska sila, odnosno – ako možemo riskirati takvu tautologiju – to je identitet identičan sebi za koji je on uvjeren da on postoji u njemu isključivo, odnosno da ga on posjeduje i istodobno time predstavlja ljudskost kao takvu (odnosno višu formu ljudskosti, što najčešće znači muževnost). Do te mjere da njegova prisutnost iz sebe isključuje svaku drugost, zahtijeva vlastito ozbiljenje pod cijenu, ako treba, samouništenja subjekta, zatiranjem svakog traga drugosti i otuda svake unutarnje mnoštvenosti, svake razlike u sebstvu (onome mi) i drugih bez kojih ne bi bio tu. Takav identitet, i naravno, subjekt koji mu je podvrgnut, upravo je u poziciji u kojoj bi radije htio vlastitu smrt nego miješanje, razmjenu i hibridiziranje čiju prijetnju fantazmatski percipira kao goru od smrti." Nije teško shvatiti zašto se Balibar morao poslužiti lakanovskom eksplanatornom matricom u pokušaju zahvata najekstremnijih oblika nasilja. U opisu okrutnosti koje prate etničko čišćenje kao, barem dijelom, planirani pothvat, nije se dovoljno zaustaviti na Freudovoj analizi djelovanja u masi. Njegovo objašnjenje konstituiranja mase koja nastaje kad određeni broj individuuma jedan te isti objekt postave na mjesto svog Ideala-Ja i uslijed toga se u svom Ja međusobno poistovjete, nije dovoljno da bi objasnilo suvišak nasilja prisutan u ratnim zločinima. Zašto? Zato što je pretpostavljeni objekt koji zauzima mjesto ideala-Ja proizvod društva u kojem je nastao. On u izvanrednim okolnostima može poticati nasilje, ali samo nasilje koje se može kontrolirati.  U potrazi za objašnjenjem neobjašnjivog Balibar se za pomoć obraća Lacanu. Ideal-Ja, ako slijedimo lakanovsku reviziju Freudovih kategorija, dio je simboličkog poretka u funkciji određivanja subjektove sličnosti s idealnim Ja. Podvrgavanje subjekta samo idealu-ja ne može potpuno objasniti pojavu bjesomučnog zatiranja svakog traga drugosti o kojoj piše Balibar. Da bismo nju objasnili  potrebno je opisati logiku isključivanja koja djeluje u diskursima poput rasizma ili nacionalizma. 

Pojedinačni subjekt u  ulaskom u simbolički poredak biva konstituiran manjkom. Njegov život obilježava potraga za jedinstvom i smislom čija je svrha nadomjestiti manjak. Subjektove fantazije u funkciji su prekrivanja praznog prostora sebstva. U tom smislu fantazije su posljedica strukturne organizacije psihe pa se može reći da su povezane podjednako s ideološkim  i predideološkim područjem koje predstavlja izvor moći i poraza društvenog označavanja. Ideologija rasizma strukturira fantazijsku čvrstoću grupnog identiteta, a ostatak koji se ne može ugraditi u simboličko, probija se kao simptom antagonizma. Seizmički drhtaji koji potresaju društvene temelje mogu poslužiti kao katalizator razvijanju rasističkih fantazija u kojima se drugi percipira kao bestijalnost koja izvana ili iznutra prijeti onom što smatramo našim bićem. Psihička dimenzija podivljalog nacionalizma objašnjava se projiciranjem subjektove boli, čiji je uzrok unutrašnji, na vanjski objekt koji se iz povijesno kontingentnih razloga uspostavlja kao prijetnja. Mogli bismo reći da je u djelomično recipročnim jugoslavenskim slučajevima fantazija jedne društvene skupine bila utjelovljena u drugoj društvenoj skupini čijim bi se nestankom, kako je predviđao kod fantazije, narušena društvena ravnoteža restaurirala. To nije sasvim netočno, ali je problematično jer samorazumljivim čini tezu da je Jugoslavija bila samo državna cjelina u kojoj se svaki identitet kristalizirao oko zauvijek zadane nacionalne osi. Fantazija je u jugoslavenskom slučaju prijetila iznutra. Drugi je poput "aliena" prodro u sebstvo i postao neodvojiv od predodžbe vlastitog tijela. Proučavajući pojedine primjere ekstremnog nasilja, ustrajanje u naumu da se stranca nasilno odstrani iz vlastitog tijela čak i po cijenu vlastitog uništenja, može se zaključiti da je kod fantazije podredio samoočuvanje očuvanju čistoće. Rajskoj iluziji cjelovitog društva na drugoj razini odgovara iluzija postojanja u sebe potpuno zatvorenog simboličkog poretka. S ironijom se može primijetiti da ono što predstavlja prijetnju navodno ugroženom identitetu identičnom sebi nije ništa manje nego jedan od uvjeta njegova postojanja. Da bi fikcija harmoničnog društva koje tvorimo "mi" bila održiva mora pretpostavljati postojanje "onih" koji stalno prijete njegovim ugrožavanjem. Ako neprijatelj ne postoji treba ga izmisliti. Nužnost potrebe za neprijateljem i mogućnost, koju pokazuje jugoslavenski slučaj, da se neprijatelj pojavi unutar zajednice pokazuju da se fantazmatskim predodžbama ne može stati na kraj. Njihova nepreobrazivost sili nas da napustimo ideju ukidanja nasilja kao takvog. Primjena lakanovske psihoanalize čini se konzistentna u proučavanju nužnih, ali ne dovoljnih uvjeta za širenje ultrasubjektivnog nasilja na jugoslavenskom slučaju. Njena konzistentnost ostvaruje se na račun potpunosti budući da sama, bez pomoći drugih vrsta znanja koje objašnjavaju dinamiku djelovanja i suzbijanja ultraobjektivnog nasilja, ne može objasniti zašto urušavanje političkih institucija usred prirodnih ili društvenih kataklizmi negdje otvori prostor suosjećanju i požrtvovnosti, a negdje brutalnoj okrutnosti svojstvenoj samo ljudima. 

Na kraju osvrta o raspadu Jugoslavije bilo bi neoprostivo ne osvrnuti se na Balibarovo mišljenje o lokalnim nacionalizmima koje se na najupečatljiviji način očituje u jednoj završnoj noti koja zaslužuje cijeli navod: "Još uvijek se sjećam razgovora koji smo Michael Lowy i ja vodili 1992. godine u Pontevedri povodom Semana Galega de Filosofia (te godine posvećene temi 'Filosofia y Nacion') s jednim zagrebačkim filozofom (koji mislim da se zvao Franjo Zenko): nakon što nam je objasnio da je bit 'hrvatske filozofije' otpor srpskom imperijalizmu, mi smo ga upitali kako se razlikuje Srbin od Hrvata. On nam je odgovorio: 'Svatko zna za sebe što je.' 'Ali', prigovorili smo, 'što je s onom (mnogobrojnom) djecom iz 'miješanih' srpsko-hrvatskih brakova.' 'Oni moraju izabrati.' 'A ako ne mogu, ako ne žele?', inzistirali smo. 'Onda nisu nitko.' Poželjeli smo ga podsjetiti na neke povijesne primjere kada su se oni koji 'nisu nitko' zbog svog lošeg ukusa ipak tu zatekli i na ono što ih je potom zadesilo. Ali koja korist od toga." Možemo se jednako tako zapitati ima li smisla ustrajavati u raskrinkavanju dominantnog narativa o bitno emancipacijskom karakteru izgradnje nacionalne države koji je donekle narušen sporadičnim zločinima koji su tu izgradnju pratili. Iščitavajući uvijek iznova ovu fusnotu na pozadini proživljenih iskustva zadnjih dvadeset godina, možemo samo parafrazirati Erica Hobsbawma i ustvrditi kako zakašnjeli balkanski nacionalizmi nisu imali dva, nego samo jedno lice. A većini nas bi bilo bolje da nisu imali ni to jedno.

 

Služi li država većini svojih građana ili funkcionira kao instrument njihova podjarmljivanja?

Uspon hobsijanske misli koji dijagnosticira sredinom devedesetih, kada je neobično utjecajan bio narativ o kraju povijesti, Balibar vidi u oklijevanju filozofije politike da promisli kamo vodi održavanje očitih društvenih nejednakosti bez nade u njihovo skoro nadilaženje ili uspostava postnacionalnog poretka kojeg bi karakterizirala imperijalna vladavina. Njegovo iščitavanje Hobbesovog rješenja pretpostavljenog prirodnog rata "svih protiv svih" uspostavom suverene moći, što je društveni čin, utjelovljene u državi koja bi u ljudi izazivala jednaki strah kao i rat, vodi ga do ključnog opažanja. Nevolje s Hobbesom postaju jasne ako njegov logički argument pročitamo kao historijski argument. Strah od Levijatana trebao bi biti jamac mira, a ljudska povijest se pokazala kao povijest nasilja. Sukob između prirode i kulture na kojem počiva njegova teorija, odnosno rata i mira, stalno se vraća u politiku,  u izljevima individualnih ili kolektivnih strasti, a trebao je iz nje biti isključen uspostavom pravne države. Društvena dezintegracija prema hobsijanskoj misli mora biti spriječena preventivnim nasiljem države koje je u pravnoj kodifikaciji poznato pod nazivom "monopol na legitimnu primjenu sile". Država perpetuira uvjete vlastitog postanka što je jasan putokaz u lociranju problema. Njena interpelacija svih pojedinaca u potencijalno nasilne podanike s ciljem njihove zaštite od njih samih je sumnjiva, a cijeli se problem može sažeti u jednom pitanju: tko čuva čuvare? Dovoljno je pogledati ponašanje državnih aparata tijekom posljednje ekonomske krize. Oni su nametnuli mjere štednje širim društvenim slojevima dok su financijske spekulante, njene uzročnike, amnestirali bez puno pitanja. Državna moć upotrijebljena je kako bi se isplatio kapital nauštrb populacije. Bez obzira slagali se oko toga da li se trenutna situacija može opisati kao prisilu potlačenih da spase sustav koji ih je učinio potlačenima, nakon recentnih antikapitalističkih protesta morate priznati da su represivni državni aparati jedan od bitnih kanala na koji se nasilje očituje u našem vremenu. Ovaj primjer može dovesti u pitanje Hobbesa, ali jedva da dotiče drugog Balibarovog sugovornika. Hegelova teoretizacija procesa koji je doveo do uspostave pravne države temelji se na dijalektici nasilja i institucije: "Hegelova teza nije da izgradnja pravne države potiskuje nasilje ili ga gura u nesvjesno politike i društvenog života. Već da ona teži njegovoj preobrazbi i da vlastitu unutarnju svrhu ostvaruje provodeći tu preobrazbu kroz povijest." Ključni moment u dugom Balibarovom izvodu iz Hegelove dijalektike je podsjećanje na kontingentni karakter nužnosti same. Što to znači za interpretaciju Hegela? Ovisi o interpretacijskom ključu čiji naziv je teleologija. Dva primjera: ukoliko isključite teleologiju možete reći da se tvrdnja odnosi na način na koji kontingencija prošlih događaja biva kroz čin prepričavanja organizirana u homogenu simboličku strukturu, a ukoliko uključite teleologiju, kao što to Balibar radi, način na koji se kontingenetni događaji, koji ne odgovaraju nikakvoj nužnosti, postupno podvrgavaju njoj sve do uspostave ustavne države koja je u stanju regulirati odnose među svojim građanima prema racionalnoj normi u liberalno-demokratskom društvu. Za odbacivanje statusa koji Hegel pridaje ustavnoj državi unutar svog sustava ne možete se, bez obzira na to što smo iz dobrih razloga izgubili vjeru u usmjerenost povijesti, ne složiti s njim bez suočavanja s njegovom dijalektikom. Da biste to uopće pokušali treba, prema gore izloženoj tezi o povijesnom postanku pravne države, barem uputiti na postojanje nepreobrazivog nasilja. Balibar je to učinio dvaput opisujući učinke ultrasubjektivnog i ultraobjektivnog nasilja. Ultrasubjektivno nasilje već je dotaknuto u osvrtu na jugoslavenski slučaj. Sad je vrijeme da se pozabavimo ultraobjektivnim nasiljem. Ultraobjektivno nasilje je određeno strukturnom proizvodnjom odbacivog čovjeka koja nastaje iz logike cjeline prividno nekordiniranih procesa koje najčešće bez dubljeg promišljanja pripisujemo zbilji kao takvoj. Kapitalizam danas proizvodi prekobrojne ljude čije se postojanje ne može objasniti njihovom ulogom u reprodukciji kapitalizma. Oni jednostavno nemaju ulogu. Kad razmišljamo o njima teško je ne pomisliti kako su uvjeti emancipacije, kako piše Balibar, uništeni istodobno s uvjetima društvene egzistencije onih kojih se emancipacija primarno i tiče. Njihova sudbina je rezultat nepreobrazivog nasilja koje se ne da dijalektizirati unutar liberalnodemokratskog društva. Što se nalazi onkraj njega?

Balibar dosta pozornosti pridaje kompliciranom odnosu Marxa i Hegela. Odbija li Marx predodžbu povijesti kao kretanja pomirenja čovječanstva sa samim sobom posredstvom političke institucije ili joj se vraća izmještajući aktere unutar povijesti da bi legitimaciju pravne države koja se predstavlja kao utjelovljenje racionalnosti i univerzalnosti zamijenio legitimacijom komunističke revolucije čija racionalnost i univerzalni značaj počivaju na činjenici da ona predstavlja tranziciju iz klasnog sukoba u besklasno društvo? Ovdje treba zauzeti stranu. Protivnici marksizma s raznih pozicija u pravilu naglašavaju potonju opciju što je preduvjet geste njegova denunciranja kao najutjecajnije suvremene eshatologije. Samo varanjem u inventuri intelektualnog skladišta zapadne misli možete marksizam jednostavno otpisati kao melange moderne i protumoderne privlačnosti. Neki od Marxovih tekstova u kojima su analizi postojećih društvenih problema pridružene normativne smjernice prema njihovom rješavanju, mogu kritičarima dati materijala za prijeki sud. Na ovom mjestu zgodno je primijetiti da tekst knjige Nasilje i civilnost Balibar piše paralelno s tekstom knjige Marxova filozofija. Politički bankrot ljevice imao je utjecaja na proučavanje političke filozofije. Rijetki su se početkom devedesetih odvažili na ponovno čitanje Marxa. Prve asocijacije na knjige s Marxom u naslovu iz tog razdoblja su Derridaove Sablasti Marxa, Deleuzeova nikad dovršena Veličina Marxa i Balibarova Marxova filozofija. Nasilje i civilnost upućuje na čitanje Marxa koje bi izbjeglo teleologiju karakterističnu za proširenu periodizaciju povijesti kao linearno-progresivne smjene načina proizvodnje. Balibar ne otvara pitanje nužnosti pojave kapitalizma, već koncept teleologije dovodi u pitanje razmišljajući o njegovoj navodno neumitnoj propasti.  Za uspostavu nelinearnog historijskog marksizma ključno je obratiti pozornost na bifurkacije kapitalizma. Balibarovo čitanje prvog sveska Kapitala ukazuje na mjesto u tekstu analize procesa reprodukcije gdje se konstatiraju najmanje tri moguće evolucije kapitalizma. Prva bi vodila dinamičkoj ravnoteži koja se shvaća kao proces koji kombinira podruštvljenje i strukturno nasilje, druga prema nasilnoj transformaciji strukture koja bi završila mesijanskom "eksproprijacijom eksproprijatora", dok bi treća periodički dovodila do nasilnih formi prvobitne akumulacije koja je po svom karakteru nespojiva s institucionalnim upravljanjem. To je točka hereze. Marxovo proučavanje društvenih odnosa nije nezainteresirano već podrazumijeva intervenciju u predmet svog proučavanja. Diskurs ima autoritet nad čitateljem i gotovo ga prisiljava da se prilikom izbora između triju evolucija kapitalizma i politika koje impliciraju prikloni revolucionarnoj interpretaciji jer se njoj, po svemu sudeći, priklonio Marx. Nalog da promijenimo svijet dolazi s Marxova epitafa. Jednom kad smo upoznali sustav izrabljivanja obvezani smo na dokidanje uvjeta koji izrabljivanje omogućuju. Način na koji to treba učiniti intrinzično je povezan sa sljedećim pitanjem.

 

Što da se radi s nasiljem?

To je ključno pitanje. Balibarova intervencija u problematiku nasilja sastoji se u tome što je dvjema pojmovnim negacijama nasilja, nenasilju i protunasilju, pridodao treću koju je nazvao antinasilje. Da bismo shvatili potrebu za njom, moramo najprije vidjeti na koji su se način prethodne dvije negacije pokazale manjkavima. Nenasilju nije posvećeno puno pozornosti, iako knjiga započinje citatom Jacquesa Derridaa koji kaže da je nenasilje u određenom smislu najgore nasilje. Balibarov čin supotpisivanja te teze istodobno je odavanje počasti i upućivanje na Derridaove tekstove kojima ova knjiga puno duguje. Politička ideja nenasilja koja se provodi u djelo putem kolektivno organiziranog pasivnog otpora u cilju stvaranja odnosa sila protiv institucionalnog nasilja i postizanja određenih zadataka intrigantna je, ali zahtijeva podozrivost iz barem dva razloga. Prvi je potencijalna osveta kolektivnog nasilja što ga je, vidjelo se u slučaju Indije, ona povijesno donijela, a drugi, još važniji, činjenica da ta politika nije sama sebi svrhom već služi određenom cilju čije je ona sredstvo. Jednom kad se taj cilj dostigne, kad nestane artikulacija u kojoj je nenasilje funkcioniralo kao emancipacijski alat, problem nasilja se vraća makar je polje politike drugačije konfigurirano. Puno veći dio knjige posvećen je protunasilju koje se shvaća kao okretanje nasilja protiv onih koji čine nasilje. Suzi li se pojmovni sadržaj  na dvadesetostoljetnu revolucionarnu politiku, može se reći da se radi o pokušaju nasilnog dokidanju nasilja kao takvog. Problem s ovim tipom politike opet predstavlja uzimanje odnosa između političkih ciljeva i sredstava kojima se ona ostvaruju kao neproblematičnog. Jedna od jačih strana knjige je u tome što Balibar, bez moralizatorskog revizionizma, uvjerljivo pokazuje načine na koje intencionalno pribjegavanje nasilju otvara mogućnost za kompromitaciju ljudi koji iznose revoluciju kao i ciljeva revolucionarnog djelovanja u vidu njihova podređivanja imaginarijima uništavanja, samouništavanja, zavjera i ostalih devijacija koje su zapisane u povijestima internacionalnog komunističkog pokreta. Balibarova lekcija je da u dobu ekstrema obuzdavanje vlastitog nasilja nije dostupno po volji.

Pokušaj upućivanja na potencijalne teorijske osnove za antinasilje kao praksu trećeg tipa negacije nasilja, čiji je sinonim u kontekstu ove knjige politika civilnosti, najvažniji je dio knjige. Prva strategija civilnosti može se pronaći istraživanjem Hegelova pojma sittlichkeit, odnosno problematike običajnosti. Unutar okvira ustavne države  pojedinac se kreće u prostoru mnogobrojnih društvenih mogućnosti identifikacije i dezidentifikacije pri čemu ti polovi nisu simetrično međusobno suprotstavljeni. U takvoj koncepciji samosvijesti je pripisan, kako napominje Balibar, transindividualni karakter koji konstituciju sebstva pretvara u funkciju njegova odnosa prema drugome. Činjenica je to koja omogućuje ponovno propitivanje identifikacije i njene društvene funkcije te temeljito preispitavanje mnogostrukih kompliciranih odnosa civilnosti i normalnosti u svrhu pronalaska drugačijih načela njihovog povezivanja. Radi se o povratku starim pitanjima i pokušaju pronalaska drugačijih odgovora. Većinska i manjinska strategija civilnosti predstavljaju nazive za dva, barem logički, suprotna načina političkog djelovanje na distanci od države. Većinska strategija civilnosti razvijala se kao odgovor na poteškoće i isključivosti revolucionarnih emancipacijskih programa. Suvremeni proponenti izgradnje pluralizma odozdo bili bi, primjerice, Ernesto Laclau i Chantal Mouffe. Njihova socijalistička strategija računa na kolektivni aspekt politike i, uzimajući obzir postojanje snažnih grupnih identifikacija koje nastaju oko različitih društvenih osi, teži razne sastavnice artikulirati u privremeni savez koji bi svojom emancipacijom označio emancipaciju svih svojih sastavnica. To nije jedina većinska strategija. Od nastanka tekstova okupljenih u knjizi Nasilje i civilnost prošlo je šesnaest godina tijekom kojih se koncept mnoštva, zahvaljujući ponajprije radovima Hardta i Negrija, ponovno aktualizirao doživljavajući preinake. Mnoštvo kao društveni subjekt čija se konstitucija i djelovanje ne temelje na identitetu ili jedinstvu već na onom što mnoštvo ima zajedničko, predstavlja koncept  podjednako udaljen, ali u različitim prostornim dimenzijama, od laclauovske socijalističke strategije i lenjinističke politike u kojoj ključno mjesto ima partija kao avangarda univerzalne klase proletarijata. Ovo nije mjesto za daljnje mapiranje različitih koncepcija koje bismo možda, u nekom smislu, mogli podvesti pod većinsku strategiju. Bolje je prijeći na kratak opis manjinske strategije. Perspektiva Deleuzea i Guattarija koju se povezuje uz manjinsku strategiju potpuno je suprotna intuitivnom shvaćanju političkog djelovanja zbog čega je teško razmišljati o njenoj političkoj operativnosti. Manjinama Deleuze i Guattari smatraju statične društvne skupine bilo u doslovno geografskom smislu bilo u smislu administrativnih klasifikacija. Pojedincima su dodijeljene spolne, rasne ili patološke uloge s karakteristikama koje one internaliziraju. Postojanja manjinskim omogućila bi radikalnoj dezidentifikaciji da nadiđe identifikaciju i stabilizaciju identiteta koji se uvijek pretvaraju u normu samopercepcije. Razlike između većinske i manjinske perspektive Balibar odlično sažima u vlastitim terminima: "Mogli bismo reći da većinsko gledište stalno vidi opasnost ultraobjektivnog nasilja u 'mikropolitici želje', dok manjinsko gledište stalno vidi opasnost ultrasubjektivnog nasilja (fantazije suverenosti koja se uvijek nanovo vraća) u 'makropolitici emancipacije'."

Pisanje tekstova u ovoj knjizi i njihovo objavljivanje dijeli petnaestak godina tijekom kojih smo bili svjedoci jačanja ultrasubjektivnih i ultraobjektivnih oblika nasilja. U trenutnoj konstelaciji snaga protunasilje se pokazuje kao potpuno nemoguć odgovor na nasilje. Vrijednost ove knjige nije u tome što nudi antinasilje kao prihvatljivu alternativnu politiku u vrijeme kad nenasilje nije opcija. Radi se o dugoročno vrijednoj teorijskoj intervenciji u promišljanju odnosa nasilja i politike. Balibar nas poziva da sumnjamo u vlastite ideje i radimo na njima jer samo na taj način možemo potvrditi njihovu vrijednosti. A to nije isto što i zagovaranje života bez Ideje.

 

Knjiga Nasilje i civilnost Étiennea Balibara u prijevodu Tomislava Medaka izašla je u nakladi beogradskog Centra za medije i komunikacije i zagrebačkog Multimedijalnog instituta.

 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 26.03.2012