Prema drukčijem, umjetničkom znanju | kulturpunkt

Prema drukčijem, umjetničkom znanju

Nova knjiga Jasne Jasne Žmak nudi definiciju žanra izvedbenog predavanja i promatra njegove poveznice s akademskim okvirom, kao i sa suvremenim sustavom proizvodnje i prijenosa znanja uopće.

Piše: Hana Sirovica

Marko Gutić Mižimakov: Slučaj naselja Istrana i invalida i umjetnika. Foto: Damir Žižić / BLOK

Termin lecture performance već je neko vrijeme vrlo prisutan u umjetničkim praksama i teorijskim refleksijama, a da ne postoji ni približan konsenzus oko toga o čemu je točno riječ. Tim se kišobranskim terminom neselektivno obuhvaćaju raznolike prakse koje na neki način izvedbeno koriste elemente predavanja, kao i predavačke prakse koje na bilo koji način iskaču iz uobičajenog predavačkog formata. U domaćem kontekstu pak ne postoji ni konsenzus oko prijevoda, pa se tako pojavljuju razne varijante: predavanje performans, performans predavanje, performativno predavanje ili izvedbeno predavanje. Drugim riječima, ovaj vrlo prisutan pojam i prakse prati poprilična terminološka i značenjska pomutnja.

Nova knjiga Jasne Jasne Žmak, Predavanje kao izvedba, izvedba kao predavanje: O proizvodnji znanja u umjetnosti predstavlja u našem kontekstu prvi sustavan pokušaj da se ta pomutnja razriješi, kao i prvu opsežniju publikaciju posvećenu fenomenu za koji autorica predlaže prijevod "izvedbeno predavanje". U situaciji u kojoj se mnoge izvedbe ili predavanja "često isuviše olako kvalificiraju kao izvedbena predavanja", Žmak posebnu pažnju posvećuje tomu da odredi izvedbeno predavanje kao žanr i jasnije ga razgraniči od drugih oblika koji kombiniraju predavanje i izvedbu poput predavačkog performansa, teorijskog performansa, razgovora s umjetnikom (eng. artist talk) i sl.  Upravo se subverzija akademskog formata predavanja (a ne nekih drugih predavačkih oblika) pokazuje tijekom knjige kao glavna odrednica koja izvedbeno predavanje razlikuje od ostalih izvedbi ili predavanja, povezujući ga pritom sa širim okvirima proizvodnje i prijenosa znanja kao i sustavom znanosti te znanstvenim autoritetom uopće. 

U određivanju žanra Žmak polazi od pristupa retoričkih žanrovskih studija koji žanrovske kategorije ne promatraju u puko formalnom ključu, već kao dinamične i društvene oblike koji nastaju u odnosu na konkretne okolnosti, a jednako tako u njima i sudjeluju. Prema tom pristupu, žanrovi se razvijaju kroz konkretne situacije, nastaju u okvirima određene (interesne) skupine, a odlikuje ih motivacija koja je u vezi sa širim društvenim kontekstom. U prvom dijelu Predavanja kao izvedbe autorica detaljno razrađuje temeljne kategorije skupine, motiva i situacije kako bi ponudila uže određenje i objasnila kako i zašto se izvedbeno predavanje pojavljuje kao relevantan oblik suvremenih izvedbenih umjetnosti, dok u drugom dijelu kroz analizu pojedinih izvedbi opisuje temeljne strategije i preokupacije izvedbenog predavanja.

U slučaju izvedbenog predavanja, skupinu koja stvara i formira žanr čini umjetnička zajednica pripadnika/ca nezavisne zapadnoeuropske scene 1990-ih koja reagira na nepovoljnost i nesigurnost društvenog položaja umjetnosti u odnosu na znanost. Konkretniju motivaciju ove skupine, pa tako i žanra, Žmak povezuje s "obrazovnim obratom" u umjetnosti koji je nastupio devedesetih, a u vezi je s rastućim pritiscima na umjetnost da se pokaže kao koristan obrazovni alat. Razjašnjavajući tu poveznicu, Žmak navodi kako je "za obrazovni obrat karakteristična upravo konkretna aproprijacija obrazovnih modela – predavanja, škole, laboratorija, istraživanja, akademije, diskusije, simpozija, konferencije – i njihova rekontekstualizacija unutar umjetničkog diskursa i to s ciljem njihova radikalnog preoblikovanja s obzirom na izmještanje iz obrazovnog u umjetničko polje". Dok obrazovni sustav upravo u istom tom periodu prolazi kroz preobrazbe koje ga tržišno orijentiraju, odnosno u sve većoj mjeri podliježe imperativima korisnosti i mjerljivosti znanja, umjetnost se u vlastitim okvirima s istim imperativima nosi kroz češći fokus upravo na prijenos znanja. U tom smislu izvedbeno predavanje kako ga određuje Žmak, javlja se kao odjek obrazovnog obrata u umjetnosti, ali i šire; kao umjetnička reakcija na nove poretke znanosti i znanja te ulogu umjetnosti u tom sustavu. Izvedbeno predavanje kao oblik na razne načine teži propitati akademski okvir i/li afirmirati umjetnost kao sustav koji ima sposobnost pružiti drukčiji tip spoznaja od onih znanstvenih. 

Nadalje, autorica izdvaja četiri elementa koji su akademskom okviru nužni preduvjeti, a izvedbena ih predavanja kao umjetničke forme propituju. Riječ je o (znanstvenom) autoritetu, istini, racionalnosti i (predavačkom) tijelu. Akademski predavač mora imati autoritet koji ga ovlašćuje za prijenos znanstvenih istina na racionalan način. Pritom je tjelesno prisutan, ali akademski okvir publici diktira da tu prisutnost zanemari jer je fokus na govornom sloju. Ovi aspekti predavačkog okvira prema Žmak su ključni za proizvodnju i prijenos akademske vrste znanja, a upravo kroz pregovore s njima izvedbena predavanja propituju predavački i znanstveni autoritet. Posebno su pritom zanimljivi, a i presudni za žanr, upravo načini na koje izvedbe izvedbenih predavanja iznevjeravaju akademsku formu, kao što su ciljano "neadekvatna publika, neadekvatna lokacija, neadekvatan jezik odnosno neadekvatan diskurs".

Kako funkcioniraju strategije kojima izvedbena predavanja podrivaju navedena četiri elementa, a koji čine srž okvira akademske interakcije, autorica pokazuje navodeći niz domaćih i inozemnih primjera koji progovaraju "o aspektima teorijskog znanja koji unutar okvira znanstvene i akademske proizvodnje znanja ostaju skriveni." Ovo se pregovaranje, pokazuje analiza, odvija različitim načinima, primjerice kroz pretjeranu identifikaciju s predavačkom pozicijom (poput rada I AM 1984 Barbare Matijević i Giuseppea Chica ili raznih radova Coco Fusco), kombinaciju uvriježenih i znanstvenih istina s izmišljenim informacijama koje se predstavljaju kao činjenice (kao u radovima The Movement of Public Edification 1930–1932 Melanie Wilson ili Slučaj naselja Istrana i invalida i umjetnika Marka Gutića Mižimakova), aktivacijom poetskog jezika (How Heavy are my Thoughts Ivane MüllerIs the Museum a Battlefield Hito Steyerl), ili pak ciljanim naglašavanjem izvođačkog tijela i njegova odnosa spram više ili manje akademskog predavačkog okvira (Naked Action Lecture Carole Schneeman i Product of Circumstances Xaviera Le Royja). U tom smislu, kroz umjetničku preradbu elemenata znanstvenog polja, izvedbeno predavanje "zapravo funkcionira kao platforma za testiranje, preispitivanje i raskrinkavanje izazova s kojima se umjetničko polje opetovano susreće u neoliberalnom sustavu", a tom tezom Žmak objašnjava njegovu genezu kao i veliku popularnost u recentnijoj izvedbenoj produkciji.

U kontekstu domaćih izvedbenih studija knjiga Predavanje kao izvedba, izvedba kao predavanje predstavlja svjež pogled na spregu umjetnosti znanja i obrazovanja, kao i afirmaciju medija izvedbe kao oblika komunikacije koji ima sposobnost prenijeti drukčije informacije i iskustva od onih koje se daju unovčiti, izmjeriti i iskoristiti. Drugim riječima, izvedbeno predavanje jest, slijedeći argumentaciju knjige, jedna od formi kojima umjetnost teži i uspijeva ukazati na probleme u znanosti na načine na koje sama znanost to ne bi mogla "i to upravo destabilizacijom ili rekontekstualizacijom pojmova koji se nalaze u samoj srži istraživačkih i izlagačkih protokola prirodnih znanosti", kao i stvoriti drukčiji, specifično umjetnički tip znanja.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 06.09.2019

VEZANE VIJESTI

Niska kulturna participacija odraz je loših politika

Piše: Martina Domladovac
Nedostatak umjetničkog obrazovanja stvara nezainteresiranu publiku i kulturu za elite, a za stvarnu promjenu, umjesto povremenih projekata, potrebna je sustavna intervencija u školstvo.

Sizifovska zadaća umjetnosti

Piše: Anamarija Žugić

Projekt $v€ j€ u ₦ov₵u umjetničkog kolektiva Bacači sjenki svojevrsni je neverending story financijske (ne)pismenosti i opasnih veza između umjetnosti i ekonomije.

Kapitalizam proizvodi nervozne, nesretne ljude

Piše: Martina Domladovac
Politička participacija i drugi oblici društvenog djelovanja i organiziranja mladih u Hrvatskoj sve je manja, kao i aktivno provođenje slobodnog vremena.