Prema novim oblicima komunalnosti | kulturpunkt

Prema novim oblicima komunalnosti

Istraživanje u sklopu projekta Autonomija plesu 007 – 017 govori o kontinuiranoj i sustavnoj nebrizi države i ključnih institucija u kulturi za preživljavanje suvremenog plesa.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Slučaj ZPC: Autonomija plesu / Keep dance autonomous / Facebook

Čak i u kontekstu financijski i infrastrukturno poharanog polja nezavisne kulture i umjetnosti položaj suvremenog plesa doima se osobito teškim. Nepodnošljivo niske javne potpore, izostanak mehanizama socijalne sigurnosti, neizvjesno uređenje statusa samostalnih umjetnica i umjetnika, "oduzimanje" Zagrebačkog plesnog centra zajednici – sve navedeno tek je dio obeshrabrujuće slike ovdašnje plesne umjetnosti koja usprkos svim problemima svoj rad uspijeva održati društveno i umjetnički relevantnim.

U takvim se okolnostima kao anomalija izdvaja osnivanje Odsjeka plesa i pokretanje Studija iz područja plesnih umjetnosti na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, koji su s djelovanjem započeli u jesen 2013. godine. Međutim, taj je nesporno pozitivan pomak – čiji su rezultati u obliku niza sjajnih umjetnica i umjetnika koje Odsjek proizvodi više nego očiti – odličan primjer šokantno nepromišljenog sistemskog odnosa prema plesu. Jer akademska bi institucionalizacija trebala biti popraćena kulturnom i socijalnom politikom koja će osigurati barem minimalne uvjete za rad po napuštanju studija, barem osnovne preduvjete za koliko-toliko prihvatljivo umjetničko i elementarno preživljavanje. Kako stvari stoje, instance poput Ministarstva kulture i gradskih vlasti, osobito onih zagrebačkih, prije kao da s užitkom čekaju podmetnuti nogu vrijednim studenticama i studentima koji napuštaju zgradu Akademije ne znajući nužno u kojoj ih je točno mjeri kulturni sustav prevario i prepustio vjetrometini.

U trenutku u kojem kao da je sama plesna zajednica (očekivano) izmorena udaranjem u zid problema ZPC-a, kao i svakodnevnim egzistencijalnim pritiscima, Udruga plesnih umjetnika Hrvatske odlučila je podvući crtu i napraviti bilancu zadnjih desetak godina u plesu kroz istraživačko-publicistički projekt Autonomija plesu 007 – 017.  Kako je navedeno na njegovoj službenoj stranici, projektom se nastoji sagledati "suvremenu plesnu umjetnost protekle dekade kroz prizmu povijesti odozdo, s jedne, i komparativne analize stanja i sistemskih uvjeta za rad s druge strane". Uredničko-autorski tim projekta čine Selma Banich i Iva Nerina Sibila kao autorice uvodnog teksta i urednice vremenske linije na kojoj su predstavljeni zapisi plesnih umjetnica i umjetnika, Sandra Banić Naumovski koja je provela analizu upitnika slanog subjektima u plesnoj zajednici i Ana Kreitmeyer kao koordinatorica. Autor internetske stranice projekta je Marko Gutić Mižimakov.

Analiza provedena u okviru Autonomije plesu nadovezuje se na istraživanje koje je UPUH proveo 2008. godine s ciljem preciznijeg uvida u stanje na plesnoj sceni, ali i izrade zagovaračke Brošure na koju se plesna zajednica mogla pozvati u političkoj borbi za bolji status svoje umjetnosti. Usporedba rezultata tih dvaju projekata svjedoči o kontinuiranoj i sustavnoj nebrizi države i ključnih institucija u kulturi za preživljavanje suvremenog plesa u Hrvatskoj. O posljedicama dugotrajnog iscrpljivanja plesne zajednice možda najbolje govori vremenska lenta za koju su plesne umjetnice i umjetnici osobno slali zapise o 5 do 15 najznačajnijih događaja u svojim plesnim karijerama. Budući da su zapisi vođeni osobnim procjenama onih koji su se pozivu odazvali, bez uredničkog diktata o tipu relevantne građe ili načinu njihova uobličavanja, lenta koju tvore "dehijerarhizirani" je trag pamćenja plesne zajednice, atomizirana građa koja svojom otvorenom montažnom logikom (lenta je trajno otvorena za nove priloge) potencijalno nudi najavljenu "povijest odozdo" plesne zajednice. U tom bi smislu ona mogla biti zanimljiv nagovještaj trenutne razine kolektivne aktivacije plesne zajednice – da je uistinu riječ o potencijalnoj povijesti odozdo govori podatak da se pozivu odazvalo tek 30-ak plesnih umjetnica i umjetnika, što usprkos brojci od oko 200 unosa lentu čini za sada nedorečenim, ali svakako simptomatičnim dokumentom stanja u plesu.

Iz te se perspektive težište predstavljenih rezultata Autonomije plesu unekoliko premješta na analizu ankete kojom su se prikupljali podaci o "ljudskim, produkcijskim i materijalnim resursima kojima raspolažu umjetnici/ce i organizacije koji su gradili hrvatsku plesnu scenu protekle dekade". U anketi su sudjelovala 34 subjekta plesne zajednice, uključujući umjetničke organizacije, samostalne plesne umjetnice i umjetnike, udruge građana te članice i članove plesnih strukovnih udruga. Sudionici u anketi odgovarali su na 18 glavnih tematskih pitanja i niza potpitanja koja su zahvaćala u teme poput radnih odnosa, strukture financiranja, prostora i drugih elemenata koji tvore sliku sistemskih uvjeta rada u plesu.

Ono što bi svatko donekle upoznat s plesnom scenom intuitivno pretpostavio potvrđuje se i u podacima koje je podastrla anketa: porast broja plesnih umjetnica i umjetnika, umjetničkih organizacija i plesnih programa tijekom zadnjih deset godina, potenciran akademskom institucionalizacijom, praćen je stagnacijom ukupnih javnih potpora za ples, a time i uočljivim padom prosječnih sredstava za realizaciju programa. U tom smislu iznimno važan akademski pogon praktički funkcionira kao opterećenje za sustav, potencirajući stare nesrazmjere – što se u općem sljepilu onih koji kulturnim sustavom rukovode i koji su stoga dužni osigurati uvjete za buduće profesionalne plesne umjetnike izdvaja kao posebno sramotna činjenica. Izraženo brojkama, u odnosu na 2007. godinu, navode autorice, broj umjetnica i umjetnika povećao se za minimalno 271,65% – u prijevodu, otprilike se učetverostručio, a da ukupni iznosi javnih potpora nisu ni izbliza popratili taj porast.

Kako se upozorava u analizi ankete, posljedično traženje dodatnih izvora financiranja poput europskih fondova "vrtoglavo povećava" opseg administrativnih poslova, opterećujući umjetnice i umjetnike, ionako pritisnute poduzetničkim aspektom svoje "samostalnosti", birokratskim radom nauštrb umjetničkog. Uzevši u obzir pad prosječnih potpora i administrativnu zagušenost, uvjerljivom se čini ocjena iznesena u analizi da je "uspjeh plesnih subjekata u opstanku u lokalnom, nacionalnom i europskom umjetničkom okruženju na samoj granici u kojoj on, a ne potencijal umjetnika, negativno utječe na kvalitetu proizvodnje".

Uistinu, nesigurnost opstanka je u temelju svakog aspekta rada u plesu. Pitanje prostora, najdramatičnije postavljeno kao pitanje ZPC-a, ne djeluje bolje ni u ostalim slučajevima. Tako tek nešto više od trećine ispitanih subjekata ima "riješeno pitanje prostora za probe i izvedbe", no čak su i ti odnosi "nestabilni i nesigurni, kakvi su bili i u dekadi koja je prethodila, a karakter odnosa i dalje podstanarski, u pravilu bez sporazuma o suradnji koji bar srednjoročno omogućava sigurnost u razvoju i razmjeni praksi".

Sigurnost tradicionalnog zaposlenja, ionako ezoterična ideja u nezavisnoj kulturi, u području suvremenog plesa postaje nalik Čudovištu iz Loch Nessa – svi su čuli za nju, ali nitko nije vidio da uistinu postoji. Točnije, nitko osim sedmero ljudi koliko ih je danas zaposleno u svim organizacijama obuhvaćenima analizom. Obeshrabrujuće djeluje i da je taj broj 2016. godine bio gotovo dvostruko veći – "čak" 13 osoba bilo je tada zaposleno u navedenim organizacijama, što također govori i o ograničavajućoj strukturi ionako nedostatnog financiranja, i to upravo u godinama kada su prve generacije diplomirale na Odsjeku plesa!

Već temeljem ovog vrlo selektivnog prikaza rezultata istraživanja jasno je koliko je težak specifičan položaj plesnih umjetnica i umjetnika u kulturi. Da on nagriza plesnu zajednicu potvrđuju i autorice istraživanja koje uspoređujući proces rada na Autonomiji plesa 007 – 017 s procesom rada na spomenutoj Brošuri iz 2008. godine zabrinuto upozoravaju: "Za razliku od entuzijazma koji je bio prisutan u njezinoj pripremi, ovog je puta sudeći po odazivu zajednice na poziv za ispunjavanje upitnika isti izostao ili je donekle komodificiran. Upravo se osjećaj pripadnosti (zajednici) odnosno djelomični izostanak njegova iskazivanja ističe kao suštinska razlika u dekadi koju zahvaćamo ovim projektom." Navodi ih to postavljanje temeljnog pitanja za plesnu zajednicu: "Postoji li i dalje želja za zajednicom ili možemo li i trebamo li nastaviti kao niz individua?" Umjesto kao bilježenje rasapa tog izuzetno vrijednog polja, njihov istraživački trud ipak treba shvatiti kao "iskorak prema novim oblicima komunalnosti, solidarnosti i pripadnosti zajednici", koji će dati novi poticaj njezinim pripadnicama i pripadnicima za borbu za uvjete primjerene kvaliteti i relevantnosti njihovog rada.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 25.01.2019

VEZANE VIJESTI

Novo tijelo, stara priča

Piše: Lujo Parežanin

Unatoč osnivanju Radne skupine za ples, rezultati Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za kazališnu i plesnu djelatnost ne ukazuju na bolji odnos Grada prema plesnoj sceni.

Depolitizirana kulturna politika

Piše: Lujo Parežanin
Okrugli stol u Kinu Tuškanac na temu Zagrebačkog plesnog centra okupio je kandidatkinje za gradonačelnicu Grada Zagreba i njihove predstavnice.

Sustavno zanemarivanje plesa

Piše: Lujo Parežanin
Akcije plesne zajednice usmjerene su na zagovaranje transparentnog upravljanja Zagrebačkim plesnim centrom, kao i na opću promjenu kulturne politike i načina upravljanja javnim dobrima.