Prema radikalnoj jednakosti | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Prema radikalnoj jednakosti

Migrantska kriza u Europi ukazala je i na krizu sekularizma kao jednog od temelja liberalne demokracije, čije su vrijednosti dodatno potkopane populističkim politikama.

Piše: Nebojša Zelić

FOTO: thierry llansades / Flickr

Migrantske krize s kojima se Europa svako toliko suočava prvenstveno su krize humanitarizma i pravednosti. Drugim riječima, to su krize naših humanitarnih dužnosti i naših dužnosti pravednosti. Iako se neće svi teoretičari složiti s ovom podjelom, generalno jest prihvaćeno da su dužnosti pravednosti snažnije od humanitarnih i da ih je moguće zakonom nametnuti. Humanitarne dužnosti nam govore što bi bilo moralno dobro da učinimo, ali nitko nas nema pravo prisiliti na takvo djelovanje, dok nam dužnosti pravednosti govore što trebamo učiniti i treća strana nas smije prisiliti da to učinimo. Dobar primjer te razlike je doniranje u dobrotvorne svrhe i plaćanje poreza. Prvo je humanitarna dužnost, a drugo dužnost pravednosti. Također, humanitarna dužnost jest i ona koju dugujemo ljudima kao takvima bez obzira na (ne)postojanje ikakve veze među nama dok pravednost traži određeni oblik povezanosti među ljudima. Zbog kolonijalne prošlosti, suvremene globalne povezanosti, pravila u trgovini prirodnim resursima, političkih i ekonomskih veza s raznim režimima u Africi i na Bliskom istoku, migrantska kriza nije, dakle, samo kriza humanitarizma već i kriza pravednosti europskih zemalja. Podižući bodljikave žice i razne druge prepreke koje migranti plaćaju životima, europske se zemlje ponašaju nepravedno i čine loše, a ne samo nedovoljno dobro. 

Izbjegavanje dominacije jedne religije

No, migrantske su krize također pokazale i krizu poimanja važne značajke europskih liberalnih demokracija, a to je sekularizam. Sekularizam nije jednoznačan pojam i može se referirati na različite stvari. Sekularizam možemo shvatiti kao normativnu ili etičku doktrinu koja govori da smisao i svrha života mogu biti biti lišeni transcendentnog, odnosno, da čovjek može živjeti ispunjen i smislen jedan jedini život na jednom jedinom svijetu, neovisno od Boga, bogova i bilo kakvih drugih svjetova. Ovako shvaćen, sekularizam je, u stvari, samo jedna od koncepcija dobrog života koja postoji u pluralnom društvu zajedno s religijskim koncepcijama dobrog života. Međutim, kada govorimo o sekularnoj državi onda ne govorimo o ovako shvaćenom sekularizmu, već o sekularizmu kao političkom načelu. Politički sekularizam ne pretpostavlja niti ne implicira etički sekularizam. U temeljima političkog sekularizma je ideja neutralne države i načelo jednakog tretmana svih građana, neovisno od njihovih partikularnih koncepcija dobrog života kojima su odani.

Cilj političkog sekularizma je osigurati politički poredak slobodan od dominacije religije, međureligijsku jednakost, jednakost između vjernika i nevjernika te određeni vid zajedničke pripadnosti jednoj političkoj zajednici koja je šira od moralnih zajednica u koje ulaze osobe na temelju zajedničkih uvjerenja o dobrom životu. Pozivajući se na krilaticu iz 1789. godine, politički sekularizam za cilj ima osigurati jednakost, slobodu i bratstvo. Jednakost je realizirana u tome da se zakon primjenjuje jednako na sve i zato mora imati prednost nad pravilima pojedinih religija koje postoje u društvu; sloboda je realizirana tako da se nitko ne nalazi u odnosu (religijske) dominacije; dok je bratstvo realizirano kroz to da su svi pripadnici jedne zajednice koja se nalazi u prostoru izvan raznih partikularnih identiteta, a u toj političkoj zajednici svi su prije svega – građani. Politički sekularizam nije ništa više antireligijski nego što je antiateistički. Sekularna se država, u stvari, izbjegava svrstati na stranu bilo teizma bilo ateizma. Možda je i istina da je ateistima lakše izbjegavati referiranje na Boga nego religioznim građanima, ali tu se asimetriju ne može izbjeći i ne smije ju se shvatiti kao približavanje sekularizma ateizmu. Povijesno gledano, sekularizam nije toliko dugo opstao i postao glavna odlika velike većine demokratskih zemalja zato što je odgovarao ateistima, koji su u velikoj većini sekularnih država uvijek činili manjinu. Naprotiv, sekularizam je prvenstveno odgovarao vjernicima jer je omogućavao da država bude neutralna prema svim religijama i tako izbjegne sukobe i dominaciju jedne religije nad drugom. 

Privatizacija religijskog identiteta

Važan aspekt sekularizma je prihvaćanje da postoji politički prostor u kojem se nalazimo jedni s drugima u svojstvu građana koji imaju prava, dužnosti i odgovornost za zajedničke političke institucije te prema tome i odgovornost za druge građane. Takav prostor zahtijeva da bude lišen dominacije bilo kojeg identiteta koji nije zajednički i ne može biti zajednički u pluralnom društvu. U kontekstu sekularizma, naravno, govorimo o religijskim identitetima. Poanta privatizacije religijskog identiteta, termina koji je dospio na loš glas i kod progresivnih teologa, i kod multikulturalista, jednako kao i kod konzervativnih tradicionalista, upravo jest u tome da religijski identitet smjesti u privatnu sferu s kojom pojedinci mogu u potpunosti ulaziti u širi društveni prostor, ali ne mogu tražiti da političke institucije budu oblikovane na temelju tog identiteta.

S građanskog gledišta, osoba može mijenjati identitete koliko god hoće, a da to nikako ne utječe na njezin politički status. Religijski identitet jest u jednom aspektu drugačiji od nekih drugih identiteta jer vrlo često podrazumijeva odanost transcendentnom i transcendentni poredak postavlja iznad zemaljskog ili političkog. Sekularizam dopušta vjernicima da žive u zajednici, a da nisu podređeni tuđem shvaćanju transcendentnog, ali jednako tako ne dopušta nametanje svog viđenja transcendentnog drugima. Shvaćanje religije koja legitimnost političkog uređenja uvjetuje slaganjem sa svojim teološkim postavkama teško može u potpunosti biti dio sekularnog pluralnog društva. Cilj sekularizma nije da prihvaća sve načine religijskog života – neka jednostavno ne može, neka mora sumnjičavo držati na oku cijelo vrijeme, a neka ima pravo i zabraniti ili na različite načine pravno regulirati. 

Europski umjereni sekularizam?

Naravno, jedna je stvar opisivati sekularizam kao dio političke teorije, a druga je stvar njegovo funkcioniranje u političkoj praksi. Europski sekularizam nikada nije u potpunosti zaživio u skladu sa svojim teorijskim postavkama. U raznim oblicima europske su države uvijek privilegirale kršćanstvo u odnosu na druge religije i, iako nekršćanski građani imaju zagarantirana prava i slobode, nisu uspjele postići temeljnu postavku sekularizma, a to je odsutnost međureligijske dominacije. Neke države koje su po svojim politikama sekularne imaju državne crkve (na primjer Velika Britanija gdje u Domu lordova sjede biskupi Anglikanske crkve); velikim dijelom države financiraju kršćanske škole, a ne islamske; državni praznici su ujedno i kršćanski blagdani; radno vrijeme je prilagođeno kršćanskim blagdanima i običajima; u nekim državama (i regijama kao, na primjer, u Elzas-Lotaringija u Francuskoj) kršćanski kler plaća država, a političke institucije postavljaju biskupe. Nedavni masovni priljevi migranata, koji su većinom muslimani, nanovo su bacili svjetlo na ove činjenice o europskom umjerenom sekularizmu. 

Odgovor na religijski pluralizam, koji je puno dublji od onog različitih kršćanskih denominacija, često je zahtjev da muslimani prihvate sekularizam i vrijednosti koje stoje u temelju tog političkog načela. No, taj je odgovor problematičan. Naime, budući da europske države direktno ili indirektno podržavaju kršćanske vjerske institucije, djeluje nepravično zahtijevati od muslimana da doprinesu održavanju idealne sekularne države ako je ona samo mit, a ne realnost. To je oblik status quo sekularizma, koji je kombinacija apstraktnih vrijednosti i neosjetljivosti na realnost političke prakse. Muslimani bi, dakle, trebali prihvatiti one ideale odvojenosti države i religije koje sama ta država ne poštuje u odnosu prema kršćanima. 

Velika prijetnja sekularizmu, čak i status quo sekularizmu, dolazi od populističkih pokreta koji sekularizam zloupotrebljavaju za opravdanje otvorenih antiislamskih stavova ili su čak otvoreno antisekularni. Mađarski premijer Viktor Orban tako je branio bodljikavu žicu pozivajući se na kršćanski identitet, zahvaljujući pritom i pravoslavnoj braći u Srbiji na sprječavanju prolaska izbjeglica; njemačka stranka Alternative für Deutschland (AfD) otvoreno se brendirala kao antiislamska stranka, tvrdeći da je Njemačka kršćansko-sekularna država; francuska političarka Marine Le Pen u isto vrijeme traži diskriminaciju islamske zajednice i tvrdi da je jedina braniteljica sekularizma; u Hrvatskoj populistički pokreti govore o razlikama u prirodi između muslimana i katolika (iako su oni otvoreno i antisekularni). Jezik sekularizma je u populističkom diskursu dobio jasnu antiislamsku notu i u potpunosti izgubio bilo kakvo utemeljenje u vrijednostima na kojima je zasnovan. No, to nije jedino mjesto na kojem se njišu njegovi temelji – tome pridonosi i nedostatak njegove provedbe kroz zakone i politike, kao što je slučaj sa status quo sekularizmom.

Posebno je ovdje interesantan primjer Le Penine Nacionalne fronte (od ožujka 2018. službeno Nacionalno okupljanje), stranke koja je dvadeset godina otvoreno zastupala katolički tradicionalizam i nacionalni katolicizam te napadala same postavke sekularizma u francuskoj republikanskoj tradiciji, da bi sada preuzela pojam sekularizma i koristila ga da isključi određenu zajednicu iz republike. Iako status quo sekularizam nije uspješan u stvaranju međureligijske jednakosti i integraciji pripadnika raznih religija u jednu zajedničku građansku zajednicu u kojoj ne postoji sustavna dominacija, populistički pokreti koriste sekularizam za jasno isključenje onih skupina, najčešće muslimana, koje im se ne uklapaju u njihovo viđenje nacionalnog identiteta. Tako da možemo govoriti o stvaranju otvoreno antisekularnog sekularizma. Iako zvuči paradoksalno, to je nešto što treba očekivati kada populisti počinju koristiti pojam sekularizma.

Antisekularni sekularizam

Kao što ističe Jan Werner Müller, glavna odlika populizma nije demagogija i neodgovorno podilaženje biračima (to u nekoj mjeri karakterizira sve političke stranke) već jasni antipluralizam i zahtjev za moralnim predstavljanjem naroda. Ujedno, populistički pokreti oblikuju jedinstven i pojednostavljen identitet tog naroda koji je predstavljen kao homogen i iznad svega moralan. Ostali koji se ne uklapaju u tu sliku su neprijatelji naroda i moralno defektni. Populisti mogu otvoreno isključivati druge zajednice zato što oni predstavljaju volju naroda i imaju moralno pravo braniti narod i njegovu državu od neprijatelja. Također, populizam voli jasan poredak. Zato je važno da kolektivna pripadnost bude jasno određena – etnička, vjerska, rodna. Pluralnost individualnih identiteta remeti jasnu sliku naroda kojeg se moralno predstavlja. Populisti temelje svoje politike na onome što je Amartya Sen nazvao dvjema iluzijama o identitetu – prva je da je identitet singularan, a ne pluralan, i druga je da se on otkriva, a ne konstruira.

Pojedinci, dakle, trebaju otkriti svoj pravi identitet koji je određen kolektivnom pripadnošću i kojega onda populisti imaju moralno pravo predstavljati u političkoj domeni i oblikovati državne institucije u skladu s njim. Kako je istaknula Regina Ammicht-Quinn, posebno se to odnosi na ženska tijela koja su metafora države koja stvara novo potomstvo i zato njih posebno treba kontrolirati. Od zakona protiv pobačaja, otežavanja razvoda pa do zabrana pokrivala za glavu za muslimanke, populističke su politike uvijek posebno sklone kontrolirati ono što se događa sa ženskim tijelom. No, populizam jest perverzna sjena liberalne demokracije i zato se često služi njezinim jezikom pervertirajući pravo značenje pojmova koje koristi. Tako će pojam demokracije spajati sa slobodom savjesti da bi drugima pukom većinom nametnuo svoja vjerska stajališta i zanemario slobodu savjesti drugih; pojam pluralizma će koristiti da bi dao legitimnost svojim političkim ciljevima koji upravo streme ograničenju pluralizma, a pojam sekularizma će koristiti da bi isključio one vjerske zajednice koje ne vidi kao dio naroda. 

Religijski identitet za populiste je posebno važan jer religija nije samo stvar pripadnosti kao što je etnička pripadnost, već ujedno predstavlja i skup moralnih pravila, odanost krajnjem trajnom poretku koji je iznad političkog poretka. Biti narod u moralnom smislu, a ne samo u opisnom, mora sadržavati neke moralne karakteristike identiteta tog naroda. Religija savršeno ispunjava tu funkciju. Zato je potrebno i ostale značajke liberalne demokracije, kojih se populisti ne žele odreći, spojiti s tim moralnim aspektom. Jednako tako i sekularizam. Kršćanski je sekularizam u terminima populista (ako nisu potpuno otvoreno antisekularni) onaj jedini moralno vrijedan sekularizam, on ima svoje postavke u našoj kršćanskoj tradiciji. No, vjera je ujedno i dio našeg kulturnog identiteta te po potrebi može biti lišena svog metafizičkog aspekta. Kada populisti, na primjer, traže da se stave raspela u javne institucije, kao nedavno u Bavarskoj, onda tu politiku brane tvrdeći da to nije simbol vjere koja kao jedina istinita isključuje druge vjere, već samo simbol kulturnog identiteta koji kao takav nije prepreka integraciji i pluralizmu. Nešto kao jezik ili narodna nošnja. Vjera za populiste može mijenjati svoje uloge, od temeljne moralne norme pa do puke kulturne značajke. No, u svim aspektima ima jedan te isti cilj – pokazati tko ne pripada narodu i tko ne dijeli identitet naroda. 

Koliko god populisti koristili jezik sekularizma, njihovo inzistiranje na definiranju identiteta naroda kojeg trebaju oslikavati državne institucije jasno ide protiv temeljnih postavki sekularizma. Jednakost među građanima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, ne postoji jer građanin treba biti određen svojim vjerskim identitetom. Sloboda je u značajnom smislu ograničena jer je jasna dominacija određenog vjerskog identiteta, dok drugi ovise o dobroj volji većine. Bratstvo je ozbiljno narušeno jer ono prvenstveno postoji samo među onima koji dijele identitet, a ne na razini cijele političke zajednice. Dakle, sve tri vrijednosti na kojima počiva sekularizam potkopane su populističkim politikama. 

Prema kritičkom sekularizmu

Jednako kao što liberalne demokracije moraju kritički propitati i mijenjati svoje ekonomske i demokratske institucije da bi opstale i suprotstavile se populizmu, tako je nužno da se kritički propita i mijenja status quo sekularizam. Puke zabrane poput zabrane pokrivanja tijela kod žena ili čak odbijanje davanja prava građanstva pokrivenoj muslimanki zbog toga što jasno pokazuje "radikalno vjersko stajalište" kao što se to događa u Francuskoj, moraju se propitati upravo iz aspekta glavne značajke sekularizma, a to je privatizacija religije. Cécile Laborde tako za Francusku predlaže "fundamentalistički katolički test" prema kojemu sekularna država ne može negirati građanstvo ženi koja nosi burku i time "predstavlja radikalni oblik svoje vjere" ako jednako tako neće zabraniti građanstvo katoličkoj redovnici na istim osnovama.

Potreban nam je kritički sekularizam koji može dosadašnje prakse privilegija ili ukinuti ili zbog jednakosti, slobode i bratstva sve vjerske zajednice u političkoj praksi podići na nivo većinskih kršćanskih zajednica jednakim financiranjem škola, klera i ostalim zakonskim regulativama. No, ono što se ne smije smetnuti s uma je da u osnovi svih politika treba biti pojedinac, a ne grupa. Grupni identitet ne može pred političkim institucijama nadjačati voljno izabran identitet pojedinca. Stremljenje ka međureligijskoj jednakosti ne može ići na štetu zaštite pojedinca unutar same religijske grupe. Sekularna država je ona koja ima jurisdikciju odrediti granicu privatnog i javnog i jednako tako ima pravo odrediti razinu autonomije pojedine religijske grupe. Odvojenost države od religije može biti shvaćena na različite načine, a jedan od načina je javno prihvaćanje određene religijske skupine, određeno zakonsko prilagođavanje njenim praksama i pružanje određene zaštite od većinske religije.

No, ta odvojenost nikako ne znači podređivanje pojedinaca vjerskim grupama. Najveća je zamka određenih multikulturalista inzistiranje na važnosti grupnih identiteta čija se zaštita postiže davanjem potpune autonomije grupi. Ako grupa sadrži prakse koje krše prava pojedinca, sekularna država ima svako pravo te prakse zabraniti neovisno o tome koliko su one značajne za vjerski identitet grupe. Isticanje grupnog identiteta jednako je opasno dolazilo ono od strane lijevih multikulturalista u ime manjinskih skupina, ili od strane desnih populista u ime većinske skupine. Dakle, jedna je stvar, na primjer, osigurati muslimanima pravo da na svoje vjerske blagdane ne rade, da kao zaposlenici javnih ustanova ističu svoje vjerske simbole ako na to imaju pravo većinski kršćani ili pak uskladiti i izjednačiti financiranje škola, a posve je druga stvar dopustiti roditeljima da ne školuju svoju žensku djecu, kažnjavaju apostazu ili homoseksualnost, odriču ženama pravo na vlasništvo, sklapanje dječjih brakova, i tako dalje. Ovu drugu vrstu ponašanja država ima ne samo pravo, nego i dužnost sankcionirati. Također, zbog pružanja jednakih mogućnosti svim građanima nema ništa problematično u određenim praksama integracije, kao što su obavezan građanski odgoj u vjerskim školama ako postoje ili školovanje na većinskom jeziku. Vjerske prakse koje su problematične, kao što je diskriminacija prema LGBT(IQ) populaciji ili ženama bilo u islamu ili u kršćanstvu, može biti opravdana samo na temelju slobode udruživanja – dakle, na temelju toga da su te osobe same pristale biti dio takve zajednice odnosno da imaju mogućnost ne biti članovi takvih religijskih zajednica – ali država se ima pravo pobrinuti, u legitimnim ograničenjima dakako, kroz obaveznu edukaciju da to udruživanje bude, koliko može, slobodno.

Jednako tako, ako postoji diskriminacija, vjerske zajednice su obavezne jasno istaknuti na kojim osnovama diskriminiraju i ta se praksa onda može i treba javno nazivati diskriminacija (mogu naravno pružiti i svoje teološko opravdanje poput katoličke crkve u vezi diskriminacije žena u zaređivanju), a sekularna država ima pravo izraziti neslaganje s tim praksama (iako ih treba tolerirati zbog slobode udruživanja) i građanima pružiti zaštitu ako odluče istupiti iz vjerske zajednice. Vezano uz diskriminaciju, važno je zaštiti jednakost mogućnosti pri zaposlenju u javnim institucijama ako ih organiziraju vjerske zajednice. Na primjer, u školama koje organiziraju vjerske zajednice, može se dopustiti da profesori koji predaju vjerske predmete ne budu članovi LGBT(IQ) populacije ako je jasno istaknuto da ta vjerska zajednica diskriminira građane na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, ali profesori ostalih predmeta ili administrativno osoblje ne smije na temelju toga biti diskriminirano. Kada institucija ulazi u domenu javnosti ili se financira javnim novcem tada moraju za nju vrijediti ista pravila kao i za druge institucije. 

Kritičko propitivanje postojećeg sekularizma moglo bi, dakle, dopustiti neke prakse koje postojeći sekularizam ne prakticira, ali jednako tako postrožiti neke prakse koje se smatraju uobičajenima. No, ne treba od sekularizma tražiti previše. Sekularizam ne može odgovoriti na sva pitanja vezana uz vjerske prakse. Vjerske prakse nisu samo pitanje sekularne države nego i države utemeljene na ravnopravnosti, inkluzivnosti i zaštiti pojedinca. Iako sekularizam može prihvatiti, na primjer, pokrivanje žena, postoje drugi temelji na kojima se ta praksa može ograničiti, kao što su autonomija, ravnopravnost spolova i borba protiv patrijarhata. No, onda se kao razlog treba isticati to, a ne sekularizam. Ne ulazeći ovdje u valjanost takvih argumenata, želim istaknuti da je pozivanje na domaću vjersku tradiciju također podložno propitivanju na temelju tih istih vrijednosti. Određene vjersko-kulturne prakse migranata iz islamskih zemalja koje ističu populisti uistinu mogu biti problematične i ne smije se s njih skretati pogled. Međutim, treba jednako tako širom otvorenih očiju propitivati i vjersko-kulturne prakse lokalnih tradicija na koje se populisti često pozivaju. 

 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 11.11.2018

VEZANE VIJESTI

Laka pješadija globalnog kapitalizma

Piše: Jelena Ostojić
S obzirom na izvjesnu nemogućnost ostvarivanja radnih prava, inozemni radnici posebno su osjetljiva skupina kojoj je sindikalno organiziranje u praktičnom smislu gotovo nemoguće.

Stvaranje društva dobrodošlice

Razgovarala: Antonija Letinić

S Leom Horvat, članicom inicijative Dobrodošli! i Centra za mirovne studije, razgovarali smo o različitim programima namijenjenima uključivanju migranata u naše društvo.

Okle ste došli?

Piše: Mario Kikaš

Gastarbajteri su u projektu osamostaljenja Hrvatske istovremeno postali stvaraoci nove države (kao dio dijaspore) i živi svjedoci "neuspjeha socijalističke ekonomije".