Prenijeti sjever na jug | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Prenijeti sjever na jug

Stvaralaštvo Dane Komljena prikazano na 25 FPS-u težak je, ali iznimno primamljiv i u konačnici ukusan zalogaj za interpretacijske napore koji će ga pokušati "probaviti".

Piše: Dinko Štimac

Dane Komljen, Svi sjeverni gradovi, 2016

Održan u Studentskom centru u Zagrebu od 29. rujna do 2. listopada i u Art-kinu Croatia u Rijeci od 6. do 7. listopada 2016, ovogodišnji je dvanaesti Festival eksperimentalnog filma i videa 25 FPS kroz nekoliko dana na lokacijama svojeg izvođenja uspostavio avangardni procjep u tkanju grada iz kojeg kuljaju užarene, bijesne, rječite, a ponekad i nemušte invazije na "normalni" način razmišljanja i nude nešto snovito, hipotetski buduće, eventualno nadolazeće, međutim uvijek unekoliko – novo. Festival ovo bogatstvo sadržaja uobličava strukturom programskog okvira i institucijom nagrađivanja najboljih: Nagrada žirija kritike (Nered, Peter Burr, 2016), tri jednakovrijedna Grand prixa (Dnevnik starog psa, Shumone Goel i Shai Heredije, 2015; Nered; Kako izvana tako i iznutra, Manuela De Laborde, 2016), posebno priznanje (Grad Maja, Andrés Padilla Domene, 2016), Nagrada Green DCP (Pokretni elementi, Marko Tadić, 2016) i Nagrada publike (E, Helena Ungaretti, Miguel Antunes Ramos, Alexandre Wahrhaftig, 2014) u tom smislu nastoje uspostaviti nekakav "red" među prikazana djela. Međutim, ovaj strukturni pokušaj nije sveprožimajuć i itekako ostavlja dovoljno prostora za kontingenciju, pa već i samom činjenicom da se radi o filmskom festivalu koji svoje gledateljstvo izlaže uvijek sve hrabrijim istraživanjima postojećeg, pružajući pritom onu kulturnu širinu koja je našem društvu bez ikakve sumnje nasušno potrebna.

Filmovi člana Velikog žirija festivala, Dane Komljena, Sve, još uvijek, u orbiti (Dane Komljen, James Lattimer, 2016) i Svi sjeverni gradovi (2016) koji su prikazani izvan konkurencije pružili su dva pokušaja da se pitanja strukturnog i kontingentnog zadovoljavajuće razriješe u okviru filmskog izričajnog sredstva. Prvi od njih, Sve, još uvijek, u orbiti, projiciran u okviru programa Refleksi: Hrvatski film 2016, povezuje snoviđenje buduće Brasilije talijanskog sveca Don Bosca s povijesnim događajem potapljanja improviziranog radničkog naselja podignutog nedaleko od gradilišta novoga administrativnog središta Brazila. Ovaj kratki film, međutim, ne uspijeva uspješno razraditi problemske cjeline kojih se dotiče i to ponajprije zato što izostaje kontekstualni okvir koji bi, pa barem i ovlaš, identificirao polazišne točke. Zato, kratka diskusija s Komljenom netom nakon projekcije, filmu služi tek kao štaka koja u osnovi posve hermetičan film naknadnom intervencijom "objašnjavanja poante" nastoji spasiti od zaborava irelevantnosti. Komljen u tom postupku na festivalu na žalost nije bio usamljen, pa smo mogli vidjeti i čuti još takvih izlaganja kojima su autori post festum nastojali "rastumačiti" svoja filmska djela. Dobar (ili loš) primjer je i u osnovi posve uspješno zaokružen Prvi udah Mirande Herceg prikazan u istom programskom bloku s Komljenovim filmom, a kojem je zadan smrtni udarac suvišnim dociranjem: "Dakle, posljednji kadar filma poručuje sljedeće..."

Gledatelja to ne zanima! Ukoliko se ne radi o svojevrsnom intermedijalnom pokušaju da se revitalizira japanska benshi tradicija gdje projekciju nijemoga filma prati uvježbani interpretator i komentator – tj. ukoliko se ne radi o nastojanju da se audiovizualno filmsko djelo spoji s medijem usmenog izlaganja – autorski je, u ovome smislu tobože autoritativni komentar, promišljenom i dobro snimljenom filmu izlišan.

Pravu razliku između filmskog djela nakon čije je projekcije autor prinuđen preuzeti ulogu "tumača" – od djela koje unekoliko "govori samo za sebe" – Dane Komljen pokazao je svojim dugometražnim filmom Svi sjeverni gradovi, projiciranom u sklopu programa Žiri predstavlja. Svi sjeverni gradovi utjelovljenje su pune moći Komljenovog umjetničkog aparata. U skladu s time, Komljenovi odgovori i opaske nakon intimne projekcije filma u MM centru nastoje tek istaknuti pojedine detalje vezane uz produkcijski napor, ali bez dubljih ulaženja u samu značenjsku strukturu djela, tj. nisu prisutni nikakvi improvizirani pokušaji da se djelo "razjasni" kao što je to bio slučaj nakon projekcije prethodnog Komljenovog filma.  

Tematski, Svi sjeverni gradovi nastavljaju se na preokupacije poznate iz filma Sve, još uvijek, u orbiti – pa i ovo djelo provodi istraživanje odnosa projektne i strukturne misli prema anarhiji i neplanskom. Protagonisti, dvojica nijemih nomada, stižu u napušteni odmarališni kompleks na granici Crne Gore i Albanije i tamo se privremeno nastane. Njihova je povijesno-ideološko-geografska pozicija kontekstualizirana reminiscencijom na napušteni i prenamijenjeni projekt Međunarodnog trgovinskog sajma u Lagosu. Kao što su afrički nomadi izvršili reaproprijaciju tog napuštenog projekta, ispunjavajući ga živošću i inventivnošću kao kakve "zrake sunca", tako i njihovi postjugoslavenski pandani svojim improviziranim značenjem pune strukturu koju su kontingencija i tok vremena očistili od funkcije. Utoliko, Komljen posjeduje autorski pristup sličan onome Alekseja Germana mlađeg u filmu Pod električnim oblacima (2015) – čiji izgubljeni i demoralizirani junaci također nastoje ustanoviti kako koristiti preostatke prošloga sustava. Međutim, za razliku od Germana, ne čini se da Komljen posjeduje naročitu nostalgiju prema onome što je bilo, već gaji naglašeno utilitaristički pristup. Postsocijalistička i postkomunistička djeca gledaju fizička ozbiljenja prošle ideološke misli i poput kakvih arheologa (vidjeti Grad Maja također prikazan na festivalu) nastoje dešifrirati stare, a onda i dodijeliti nove funkcije divovskim "betonskim spavačima" koje su im zaviještali njihovi predšasnici.

Ono što ushićuje u Komljenovom filmskom postupku trenutak je izdaje makrostrukturne razine: nakon opsežne studije grandioznih utopijskih projekata, Komljen se spušta na mikrorazinu konkretnih i kontingentnih pojedinaca. Iako se u prvi mah može činiti da se radi o stilskoj nesklapnosti ili nedosljednosti, postupak je ustvari vrlo logičan. Ustanovivši na teorijskoj razini inherentne probleme društvenih projekata koji u nametanju svojeg značenja smjeraju biti sveopći i sveprožimajući, Komljen ova saznanja na praktičnoj razini preslikava i na svoj filmski postupak. Iznimno hrabro, napušta razinu ultrakognitivnog pristupa ljudima kao statističkim varijablama i mijenja rakurs ne bi li se posve približio svojim protagonistima, a gledatelju omogućio suživljavanje s njihovim sudbinama. Na osobnoj razini, ovi ljudi nastoje izdati strukturu (bila ona aktualna ili prošla) i pokušavaju plivati i plutati u moru zelenog postojanja i pomirenosti sa svijetom. Ova anarhična opozicija strukturnom, međutim, završava u tragediji, samoubojstvu i proizvoljnom uništenju. Pripovjedački pasaž u offu sugerira srednji put: uzeti betonske strukture urednog, ali hladnog globalnog Sjevera i prenijeti ih na topli Jug, spojivši tako strukturno i slučajno.

Stvaralaštvo Dane Komljena prikazano na 25 FPS-u težak je, ali iznimno primamljiv i u konačnici ukusan zalogaj za interpretacijske napore koji će ga pokušati "probaviti" – a ovo vrijedi i za ostatak filmova prikazanih na festivalu. Radi se o djelima koja udaraju na automatizirane obrasce bavljenja umjetnošću, ideologiziranja ili ponašanja tolikom žestinom da je pune konzekvence tog djelovanja možda i nemoguće u cijelosti racionalno obuhvatiti. Njihovi često tek maglovito naslućeni potencijali – uznemiravaju – zbog nesposobnosti da ih se posve razumije, kontekstualizira, pa onda i uladiči. Komljen je kroz svoja dva filma koja smo imali prilike gledati na festivalu pokazao dva načina nošenja s ovom radikalnom različitošću. Prvi način predstavljen kroz Sve, još uvijek, u orbiti hotimične je ili slučajne šutnje filma pokušao ispuniti autoritarnom bukom autorskog razjašnjavanja, ne bi li jedno učahureno djelo izvukao iz domene samodopadnog i uputio ga u otvoreni komunikacijski proces. Svi sjeverni gradovi, u drugu ruku, ne ovise o vještini interpretacijskih napora svojeg autora – i u tome Komljenovi naknadni usmeni zahvati nastoje tek oslikati produkcijske kuriozitete djela. 

Ono što predstavlja konačno bogatstvo ovoga festivala i prikazanih filmova treća je mogućnost – spoj interpretacijskog i strukturnog s neobjašnjivim i slučajnim. Taj spoj nije toliko fokusiran na vrednovanje koliko na permisivno okupljanje i skupljanje filmski problematičnog i uzbudljivog. Poput podivljale vegetacije, bogatstvo značenja penje se po hladnim betonskim domovima naše aktualnosti i obećava zeleniju budućnost različitosti, a Dane Komljen i 25 FPS u tom su vrtu zasadili prekrasne cvjetove.

Ovaj tekst nastaje u suradnji s Festivalom eksperimentalnog filma i videa 25 FPS.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 20.10.2016

VEZANE VIJESTI

Bilo je teško podnošljivo

Piše: Una Bauer

Festival eksperimentalnog filma i videa 25FPS u sklopu svog ovogodišnjeg izdanja priredio je mini-retrospektivu radova američkog eksperimentalista Brucea McClurea.

Najbolji politički učinak je potaknuti nekoga da misli

Razgovarao: Luka Ostojić
S američkom filmskom umjetnicom Deborom Stratman, članicom žirija ovogodišnjeg izdanja 25FPS-a, razgovarali smo, među ostalim, o neuništivoj političnosti eksperimentalnog filma.

Sklonost besmislici i opiranje logici

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Upravo su intrigantnost i svježina pojmovi koje bismo mogli dodijeliti završnom programu ovogodišnje Barutane, posebice radovima Filipe Bavčević, Marte Krešić i Marka Jovića.