Preobražena bakovina | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Preobražena bakovina

Izložbom Scherzo, Vol. 2 Eric del Castillo predstavlja montažu i kolaž kao svoju karakterističnu metodologiju i omiljenu tehniku vizualnog izražavanja.

Piše: Bojan Krištofić
  • A
  • +
  • -

Povijesne avangarde žilava su, te itekako živahna stvorenja za koja nikad ne znamo čekaju li nas još uvijek negdje u zapećku. Za razliku od bića koja se mogu sresti u mračnoj ulici, susreti s avangardama uvijek su radosna prilika za zaključak da suvremeno doba nastavlja sa njima voditi intenzivan, kompleksan dijalog, kor ili razgovor od bezbroj glasova što se, čini se, nepregledno grana iz temelja moderne kulture. Kako stoje stvari, sada već prastara teza o kraju povijesti ostat će floskula dramatičnog prizvuka. Povijest se neprekidno preobražava, biva osvijetljena ili falsificirana, manipulirana ili razotkrivana, ona zajedno s modernitetom traje i u ljudskoj svakodnevnici manifestira se u detaljima, više ili manje intimnima, koji nas podsjećaju tko smo i odakle dolazimo. Povremeno, može se dogoditi sretan susret sa svjetonazorom naizgled „stranim“ i različitim od lokalnog i regionalnog, koji će nam, međutim, vrlo brzo rasvijetliti činjenicu da globalizirani svijet zaista ne poznaje granice – bilo to dobro ili loše. Kada se ova pojava, konkretno, izražava u kreativnoj intervenciji u nešto toliko uobičajeno da je baš zbog toga neobično važno, postajemo svjesni procesa koji teku mimo nas, ne pitajući nas za mišljenje. Zbog toga je, možda, tako važno prikupljati, čuvati i obnavljati sjećanja. Bilo kakvi "vintage" artefakti danas su na cijeni, pri čemu ne možemo misliti samo na predmete. Poslužimo se leksikonom alternativne etimologije – volim o artefaktu misliti kao o faktu koji, posredstvom nadahnuća, postaje umjetnička činjenica.

Nešto blisko tome o čemu govorim događalo se tijekom listopada i studenog u sklopu izložbe Scherzo, Vol. 2 u novom izložbenom prostoru Instituta za suvremenu umjetnost na zagrebačkom Tomislavcu. Eric del Castillo (rođen 1962), meksički vizualni umjetnik širokih interesa, odnedavno sa stalnom splitskom adresom, potaknuo je ova razmišljanja serijom intrigantnih radova koji na dovitljiv način kombiniraju predmete pronađene u njegovom novom životnom prostoru – Splitu – sa senzibilitetom od kojeg nas samo naizgled dijeli ocean. Kako bih izokola ilustrirao lukavost Castillovih intervencija u svakodnevnu materijalnu i mentalnu baštinu, poslužit ću se analizom koju sam nedavno zapodjenuo s prijateljima. Naime, zapitali smo se kako to da na svakom kućnom tulumu velika većina uzvanika na samom početku, dok još postoji dobar odgoj i sigurnosne zone, prirodno gravitira prema kuhinji kao naoko najprijemčivijoj prostoriji u stanu ili kući? Pretpostavljeni odgovor jest – koliko god u nijansama različite, kuhinje su u svakom obitavalištu principijelno iste i posjeduju podjednak temeljni sadržaj – raznovrsnu bijelu tehniku, okruženje za kuhanje i pranje, namirnice, pića i začine, kulinarski pribor, posuđe i beštek, među kojima lonci i tanjuri igraju nekako simbolički najnapregnutije uloge. U čiju god kuhinju i gdjegod došli, barem ćemo se donekle osjećati kao kod kuće i zato su kuhinje dobra mjesta za otpuštanje kočnica. Kad je o bešteku i posuđu riječ, gotovo svaka familija u svojoj bakovini (postoji, je li, djedovina, koja se uglavnom veže za rodno kamenje i zemljišta – pa stoga zašto ne bismo neki drugi djelić obiteljskog nasljeđa zvali bakovina?) ima neki određeni, sasvim specifični i posebno vrijedan komplet koji se uporno prenosi s koljena na koljeno, iako bismo ga se ponekad s radošću riješili. Tako nešto, međutim, najčešće se pokazuje iznimno teškim, i to ne zato što iz takvih tanjura i s tim žlicama, noževima i vilicama svakodnevno jedemo, već zbog toga što njihova visoka simbolička vrijednost predstavlja izravnu vezu s našim precima i počecima kulture u kojoj i dan-danas trudbujemo. Kad netko intervenira u samo to srce svačije sigurnosne zone, pa makar i s najboljom namjerom, veliko iznenađenje je neizbježno.

Upravo je to učinio Eric del Castillo, i to na duhovit i nepretenciozan način. Riječ je o umjetniku bogate biografije čije je akademsko zaleđe ponajprije filmsko, makar je studirao i slikarstvo, ali je i autor dva dugometražna i pet kratkih filmova, kao i mnogobrojnih televizijskih djela u različitim žanrovima, od dokumentarnih filmova do reklama i video-spotova. Ovo vrijedi istaknuti jer, ne poznajući umjetnikov raniji opus, iz predgovora kustosice Janke Vukmir u deplijanu izložbe saznajem da ključ razumijevanja Castillovog stvaralaštva, bilo likovnog, filmskog ili performativnog, leži u fenomenima (filmske) montaže i kolaža kao umjetničke tehnike, što su dva vrlo povezana načina vizualnog i narativnog mišljenja. Stoga su se povijesne avangarde našle u uvodnom pasusu teksta kao središnje pojave u umjetnosti ranih desetljeća dvadesetog stoljeća, na koje se Castillo svojim preokupacijama višestruko referira, budući da su montaža i kolaž – njegova karakteristična metodologija i njegova omiljena tehnika vizualnog izražavanja – u neraskidivoj vezi upravo s avangardama u čijem su se provokativnom okruženju po prvi put pojavili. Naravno, uz pratnju strelovitog razvoja tehnologije i konsolidacije globalizirane kulture kakvu danas poznajemo. Ako nastavimo razvijati argumentaciju s tuluma, onda i nije čudno da je Castillo u procesu izvornog upoznavanja svog novog obitavališta posegnuo za prikupljanjem ničeg drugog doli tanjura, tacni i sličnog, razbacanih po splitskim buvljacima, skupljajući uspomene materijalizirane u predmetima s kojima su neki ljudi, nekad, bili u najbližem svakodnevnom tjelesnom i duhovnom kontaktu. Ti metalni i keramički komadići lokalne kulture umjetniku su poslužili za identifikaciju sa njegovom sadašnjošću, no prije nego što se u njoj u potpunosti udomaćio, odlučio je svoju kolekciju odbačenih tanjura izmijeniti pomoću još jednog sjećanja pronađenog u Splitu – čitavo stoljeće starog kućnog medicinskog priručnika s mnogobrojnim, za to vrijeme konfekcijskim ilustracijama.

Kolaž se ponovno javio kao prirodna tehnika artikulacije umjetnikovih vlastitih upliva u individualne mikro-memorije srednjodalmatinskog prostora, dok montaža ovdje također postoji kao modus operandi, podjednako u smislu realizacije pojedinih likovnih prizora i njihovog nenametljivog spajanja u cjelinu koja posjeduje podzemne narativne kvalitete. U suštini, Castillo izrezuje pojedine likove i detalje iz knjige do koje je došao i u formi kolaža aplicira ih na površine tanjura i tacni, prema potrebi dodajući grafitom na keramiku crteže koji doprinose snovitoj atmosferi radova. U prvi mah, referenca koja se prirodno javlja za vrijeme promatranja Castillovih tanjura je znamenita knjiga umjetnika Tjedan nevinosti Maxa Ernsta iz 1934. godine (koja se danas znakovito klasificira i kao crtani, odnosno grafički roman). Veliki nadrealist izrezivao je djeliće klasičnih ilustracija iz viktorijanskih enciklopedija i romana, pa ih je aranžirao i stvarao neobičan, taman svijet koji, logično, nije samo izražavao psihološku nutrinu svoga autora, već je nešto govorio i o podtekstu dominantnih viktorijanskih društvenih vrijednosti. Kolonijalnom ekspanzijom Ujedinjenog Kraljevstva i njegovom rastućom prijeratnom moći, te su vrijednosti u mnogočemu utjecale na razvoj buduće, poslijeratne globalne kulture, pogotovo pedesetih godina. Tako su kolaž i kolažirano pripovijedanje postali modusi Ernstove interpretacije povijesti koja mu kao Nijemcu rođenom prije Prvog svjetskog rata, a nastanjenom u Francuskoj, nije bila urođena. Castillova je misija slična – nazivi njegovih retro-futurističkih kolaža na tanjurima izvorno su dani na španjolskom, engleskom i hrvatskom, a kustosica izložbe nije ih prevodila, dopuštajući da se umjetnikov materinji jezik, dominantni jezik globalne komunikacije i živopisni slavenski jezik kulture u kojoj se zatekao slobodno miješaju u svim slojevima svoje simboličnosti. Castillova pustolovina intervencije u splitski mikro-ambijent tako postaje i velika individualna potraga za novim jezikom, za autentičnim načinom verbalne i vizualne komunikacije.

Pred promatračem tanjura na policama se izmjenjuju nezaboravni prizori – tri osobe s bakterijama umjesto glava slove za Obitelj, dok se jedna druga skupina takvih spodoba naziva Neostvareni projekti. Čovjek koji se igra papirnatim avionom na postamentu neidentificiranog porijekla je Prijatelj, a žena s cijevima u kosi Industrijska Revolucija Gospođica. Zagrljeni par s nepoznatim okruglim objektima na glavama deklarira se kao Breathe as One, a to su samo neki u galeriji bizarnih i fantastičnih bića koja su se bezobrazno ugurala na predmete nekad namijenjene ishrani. Također, važna je stavka da svaki tanjur ima pripadajuću mu vilicu, nadrealno deformiranu u maniri Urija Gellera, koja mu zapravo služi kao samostojeće postolje. Napokon, tu je i originalno pakovanje za svaki tanjur, a svaki je tanjur predmet koji se prodaje. Moment kupoprodaje jedan je od najzanimljivijh na cijeloj izložbi – tanjuri koji su nekada bili najobičniji, čak i jeftini keramički predmeti, ali su i kao takvi imali svoju originalnu cijenu na službenom tržištu, nakon godina i godina razmjene i sive, ulične ekonomije ponovno se vraćaju na tržište, ali ovaj put umjetnina. Marketinškim rječnikom rečeno, zaključak je da životni ciklus proizvoda ponovno počinje, poput neke globalne samsare koja se stalno vrti ukrug, a tržište joj ne dopušta da se prekine. Naivno bi bilo i pomisliti da Castillo nije svjestan te cirkularne prirode kolanja suvremene ekonomije, a s njome i raznih individualnih i kolektivnih kultura koje su, podložne brendiranju, sve više i same tržišne marke i protočna te potrošna roba. Nije li to umjetnik možda naslutio jedan sve prisutniji aspekt tranzicijske sredine u kojoj sada živi?

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.11.2014