Prepreke u obrazovanju | kulturpunkt

Prepreke u obrazovanju

Iskustvo ranjivih skupina otkriva probleme inherentne obrazovnom sustavu, ali pokazuje i njihovu ulogu u mehanizmima kojima se reproducira društvena nejednakost i segregacija.

Piše: Matko Vlahović

Foto: Knjižnica FFZG/Facebook

  • A
  • +
  • -

Obrazovanje je javno dobro dostupno svima bez obzira na društveno porijeklo – ili bi barem trebalo biti. U mnogim je suvremenim društvima postalo očito da populacija koja završava fakultete ne odražava različitosti šireg društva, što ukazuje na niz nezamijećenih strukturnih prepreka s kojima određene društvene grupe suočavaju. Prepoznavanje tih prepreka je izuzetno važno jer kada su iskustva marginaliziranih skupina u sustavu visokog obrazovanja nevidljiva, onda ono dodatno okoštava društvene nejednakosti, umjesto da ih reducira. Zbog toga smo ususret novoj akademskoj godini istražili različite probleme u dostupnosti visokog obrazovanja za ranjive skupine. 

Institut za društvena istraživanja u srpnju je izdao opsežnu publikaciju o iskustvu studiranja marginaliziranih grupa pod naslovom O podzastupljenim i ranjivim skupinama studenata – prilozi unaprjeđivanju socijalne dimenzije visokog obrazovanja. Istraživačice/i Branislava Baranović, Saša Puzić, Nikola Baketa, Margareta Gregurović, Teo Matković, Mirta Mornar, Iva OdakJosip Šabić pregledali su recentne znanstvene članke, analizirali postojeće politike i strateške dokumente te proveli kvalitativno ispitivanje putem fokus grupa i intervjua. Pritom doduše nije zastupljeno svih 18 ranjivih skupina koje su prepoznate u Nacionalnom planu za unaprjeđenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u RH, već su se autori/ce koncentrirali na one dosad manje istražene – studente izbjeglice i tražitelje azila, studente pripadnike romske manjine, LGBTQ+ studente, studente iz alternativne skrbi, studentice u tehničkom području, studente u humanističkom području te studente djecu hrvatskih branitelja. Studija prema tome pruža obuhvatan pregled dostupnih znanstvenih uvida u iskustvo studiranja podzastupljenih skupina, ali i nedostataka sustava visokog obrazovanja općenito.

Problemi ranjivih skupina za institucije su nerijetko nevidljivi. Autori/ce studije istaknule su kako "adresiranje prepreka s kojima se susreću studenti iz ranjivih skupina implicira da se jednakost šansi u visokom obrazovanju ne može svesti isključivo na formalno omogućavanje pristupa visokom obrazovanju, već da ono zahtijeva jasnu artikulaciju 'stvarnih opcija' kojima raspolažu različite skupine studenata i o kojima, u konačnici, ovisi njihov obrazovni uspjeh". Stvarne opcije i jednakost šansi u obrazovanju u značajnoj su mjeri uvjetovani materijalnim mogućnostima – u prvom redu socioekonomskim statusom studenata i njihovih obitelji. Međutim, za ranjive skupine poput Roma ili azilanata materijalni su problemi dodatno potencirani strukturnom diskriminacijom i tromom birokracijom. 

Dobar pokazatelj prekarne pozicije cjelokupne studentske populacije je raširenost redovitog studentskog rada. Prema istraživanju Eurostudent VI iz 2016. godine, dvije trećine studenata u prethodnoj je godini obavljalo neki plaćen posao. Od njih je 16 posto radilo povremeno, dok je čak 70 posto redovno zaposlenih radilo preko 20 sati tjedno. Oni redovno zaposleni su se većinom samoidentificirali kao zaposlenici, a tek potom kao studenti. Studentski rad uglavnom nije rezultat interesa, već nužde – tri četvrtine studenata je radilo kako bi pomoglo pokriti životne troškove, a 44 posto ih ne bi moglo priuštiti studiranje bez tog izvora prihoda. Osim pokrivanja troškova, važno im je bilo i radno iskustvo, ali je tek za 27 posto studenata posao bio usko povezan s budućom strukom. 

Kad je riječ o ranjivim skupinama studentski je rad nužan uvjet za studiranje. Primjerice, gotovo svi azilanti studij financiraju radom jer nemaju pristup stipendijama ili pomoć obitelji. Azilant koji je sudjelovao u fokus grupi sažeo je prepreke koje stvara studentski rad: "Svakako bih želio više slobodnog vremena da mogu više učiti. Bez rada ne možeš živjeti i istovremeno ne možeš učiti uz rad, tako da ako radiš pet dana i za vikend moraš učiti za tjedan, a za vikend imaš i druge stvari, imaš svoj život, dakle, vrijeme je stvarno najvažnije, nema ga dovoljno da se sve napravi."

Samo malobrojni studenti mogu posvetiti puno vrijeme studiranju. Štoviše, riječ je o obliku privilegiranosti – na što ukazuje i činjenica kako su studenti čiji roditelji nisu visokoobrazovani stalno zaposleni u 54 posto slučajeva, za razliku od njih tek 22 posto s visokoobrazovanim roditeljima. Kako su autorice/i studije istaknuli, razina obrazovanja u pozitivnoj je korelaciji s visinom prihoda, a osim povoljnijeg socioekonomskog položaja, privilegirana skupina studenata ima i bolji pristup kulturnom kapitalu. Istraživanje iz 2014. godine pokazalo je kako prisutnost materijalnog kulturnog kapitala, poput knjiga i drugog edukativnog materijala, povezana s boljim ocjenama. To su samo neki od primjera koji sugeriraju kako uspjeh u obrazovanju itekako ovisi o socioekonomskim faktorima. Međutim, posljedica društvene nejednakosti nije jednostavno prednost privilegiranih, ona istovremeno otežava pristup obrazovanju ranjivim skupinama – ako ga već potpuno ne sprječava.

Tri fokus grupe provedene 2015. godine s učenicima koji žive u obiteljima koje primaju zajamčenu minimalnu naknadu pokazale su da učenici obrazovanje doživljavaju kao potencijalni način izlaska iz siromaštva. Istovremeno je njihov pristup obrazovanju bio određen siromaštvom. Nedostatak financijskih sredstava nerijetko je bio odlučujući faktor u odabiru škole ili fakulteta – na primjer, umjesto odabira obrazovnih programa po interesu, siromašnim je učenicima važnija bila prostorna dostupnost. Siromaštvo može dovesti i do izostanka podrške unutar obitelji, kako je to istaknula romska studentica koja je sudjelovala u istraživanju: "Uglavnom je financijska stvar bila problem i onda sam ja njima obećala da ću se zadovoljiti sa stipendijom. Moju mamu je bilo strah, odakle njoj para da meni da za džeparac ili bilo što, kad je vidjela da imam pravo na stipendiju i na besplatan smještaj, opet je bilo odakle meni da ti dam za put ili bilo što."

Dok je prekarna egzistencijalna situacija životna činjenica za značajni dio studentske populacije, ranjive se skupine nalaze u posebno nepovoljnom položaju zbog pojave intersekcionalnosti – tj. preklapanja i intenziviranja raznih aspekata društvene marginalizacije čime se, između ostalog, proizvode nepremostive prepreke jednakopravnom pristupu obrazovanju. Spomenuti Nacionalni plan kao podzastupljene skupine razlikuje studente čiji roditelji imaju nižu razinu obrazovanja, studente iz obitelji slabijeg socioekonomskog status, studente iz manjih sredina itd. No kad je riječ o podzastupljenosti pripadnika romske manjine, problemi prethodnih skupina dodatno su potencirani historijskom i institucionalnom diskriminacijom. Zanemarivanje efekta intersekcionalnosti značilo bi previdjeti konkretnu strukturnu segregaciju i opresiju ranjivih skupina.

Strukturno filtriranje pristupa visokom obrazovanju korijenje vuče iz institucionalnog zanemarivanja interesa učenika određenih srednjoškolskih programa. Učenici trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih škola koji žele upisati fakultet nalaze se u znatno nepovoljnijoj poziciji od gimnazijalaca – primjerice, za strukovnjake se upisivanje fakulteta ne podrazumijeva, dok je to u gimnazijama samorazumljivo. Sama ta činjenica može izbrisati aspiraciju učenika i dovesti do niže razine informiranosti o uvjetima i procedurama upisa, što se potom reflektira u rezultatima državnih ispita. Analize rezultata državne mature pokazuju da se udio učenika strukovnih škola koji su maturu uspješno položili na ljetnom roku smanjuje, dok je onaj gimnazijalaca znatno viši i stabilan. 

Prethodna istraživanja su također pokazala da učenice/i gimnazija češće imaju barem jednog roditelja sa završenim visokim obrazovanjem. Osim ranije spomenutih prednosti, visokoobrazovanost podrazumijeva značajniji društveni kapital – dok većina učenika informacije o fakultetima saznaje iz formalnih izvora, učenici s visokoobrazovanim roditeljima imaju znatno veće mogućnosti da o programima, uvjetima i procesima upisa saznaju preko bliske osobe. 

Nedostatak tih i brojnih drugih privilegija, kao i manja institucionalna zainteresiranost za polaznike strukovnih programa, dodatno pojačanih posljedicama diskriminacije Roma u društvu, rezultirali su isključivanjem čitave društvene skupine iz sustava visokog obrazovanja. To potvrđuju i podaci, iako se broj pripadnika romske manjine koji su završili osnovnu i srednju školu znatno povećao u odnosu na prijašnje generacije, u 2017. godini tek je 43 posto mladih Roma pohađalo srednju školu, od čega 39 posto djevojaka i 47 posto mladića. Pritom je 23 posto Roma završilo trogodišnju školu, 4 posto četverogodišnju, a samo 0,6 gimnaziju. Stoga nešto manje od 5 posto Roma uopće ima mogućnost pristupiti državnoj maturi i formalnu šansu za upis na fakultet. 

Institucionalna nebriga može otežati dostupnost obrazovanja čak i kad su zadovoljeni formalni uvjeti. Na primjer, azilantima proces upisa predstavlja veliku birokratsku prepreku. Netransparentnost postupka i neinformiranost službenika dovodi do situacija gdje je potrebno osloniti se na neformalne mreže potpore: "Znate da je uvijek neugodno i zbilja teško tražiti nešto naokolo od ljudi koje poznaješ i moliti da ti pomognu. Bilo bi mnogo lakše i jednostavnije kad bi postojao sustav koji bih mogao pratiti i u koji bih se mogao uključiti. Umjesto moljakanja i navlačenja ljudi za rukav da učine nešto za vas. To bi za mene bilo super." Problem upisa na fakultete je zapravo samo jedan u nizu posljedica neorganizirane integracije. Detaljnije je o nedostatnim satovima hrvatskog jezika, nesređenim informacijama i birokratskim poteškoćama u obrazovanju nedavno za Kulturpunkt izvjestila Petra Sever

U ovom tekstu spomenuti primjeri predstavljaju tek manji dio prepreka univerzalno dostupnom visokom obrazovanju koje su istražene u studiji Instituta za društvena istraživanja. Iskustvo ranjivih skupina otkriva probleme inherentne obrazovnom sustavu, ali i pokazuje ulogu tih prepreka u mehanizmima kojima se reproducira nejednakost i segregacija na razini društva. Uspjeh u obrazovnom sustavu ne smije ovisiti o društvenim privilegijma jer time postaje tek još jedan oblik društvenog isključivanja. Rješavanje problema je stoga jednim dijelom moguće uvođenjem posebnih politika unutar obrazovnog sustava koje će adresirati poteškoće ranjivih skupina, ali također zahtijeva suočavanje sa strukturnom diskriminacijom na razini društva.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 22.08.2021

VEZANE VIJESTI

Integracija počinje učenjem

Piše: Petra Sever
Iako pristup visokom obrazovanju osobama pod međunarodnom zaštitom znatno olakšava uključivanje u zajednicu, hrvatske institucije u tom procesu umjesto podrške predstavljaju prepreku.

Nastava na daljinu bez prostora za manjine

Pripremila: Hana Sirovica
Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne odaziva se na upite inicijativa koje posljednjih tjedana upozoravaju na diskriminaciju prema djeci kojoj hrvatski jezik nije materinji.

Na periferiji znanja

Piše: Martina Domladovac
Dominacijom lijevo-liberalnih, libertarijanskih i klerikalno-konzervativnih struja u raspravi o reformi obrazovanja, zanemaruje se interkulturalnost i potrebe marginaliziranih zajednica.