Prepustiti se situaciji | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Prepustiti se situaciji

Razgovarali smo s Đurom Gavranom o nagrađenom filmu Veliki dan, o snimanju dokumentarnih filmova i o njegovim budućim projektima koji se protežu sve do Zapadne Sahare.

Razgovarao: Luka Ostojić

Đuro Gavran (1982.) filmski je redatelj, diplomirani grafički dizajner i jedan od osnivača producentske kuće Pipser i udruge Priroda i društvo. Snimio je eksperimentalni film Glassballetdancer (2005.), te dokumentarne filmove Bojan (2010.), Kelti (2011.), Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi (2011.), Veliki dan (2012.) i Presuda (2013.) Film Veliki dan nagrađen je na Danima hrvatskog filma, a osvojio je i Grand Prix za najbolji dokumentarni film na nedavno održanoj Filmskoj reviji kazališne umjetnosti (FRKA).

 

KP: U filmu Veliki dan pratiš proces organizacije vjenčanja, uz ironičnu usporedbu priče iz bajke i realnog događaja. Današnje vjenčanje u Hrvatskoj je, čini se, spektakl nespojiv s bajkom, ali i s realnom okolinom, što najbolje dočarava prizor nezgrapne bijele limuzine na seoskoj cesti. Festivalski žiriji odlično su primili film, a jesi li dobio neke zanimljive reakcije od publike? Je li netko razvrgnuo zaruke zbog tvog filma?

Đ.G.: Nisam čuo da je nekoga film potaknuo na takav potez. Film je veliki mozaik likova, anegdota, bizarnih situacija, smiješnih detalja, tako da je publika drugačije reagirala na svakoj projekciji, ali uvijek sa smijehom. Nakon projekcije svakom je nešto drugo ostalo u glavi kao najsmješnije ili najbizarnije i gotovo je svatko s kim sam razgovarao nakon filma imao potrebu pričati o vlastitom iskustvu sa neke svadbe.

KP: Prikazi apsurdnih detalja vjenčanja podsjećaju na prizore iz reality showova kao što je, najdoslovnije, My Big Fat Gipsy Wedding. Koliko su takvi suvremeni reality showovi utjecali na nastanak tvog filma? I koje je tvoje mišljenje o takvom tipu emisija?

Đ.G.: Ne bih rekao da su direktno utjecali, ne gledam ih, ali čini mi se da mediji i sadržaj koji plasiraju utječu na to da ceremonije vjenčanja izgledaju ovako kako izgledaju. Ljudi žele biti junaci s televizijskih ekrana u stvarnom svijetu, barem na jedan dan. Vjenčanje je odlična prilika za ispuniti si tu želju. Zanimljivo je čuti koliki su budžeti svadbi, ili to da je danas trend u modernom pristupu snimanja vjenčanja napraviti film koji izgleda kao visokoproducirani glazbeni spot ili scena iz holivudskog filma. Mladenci doslovno igraju uloge i postaju filmski junaci. Čak se radi i coming soon, svojevrstan trailer koji najavljuje skorašnji završetak izrade svadbenog filma.

KP: Veliki dan je prilično zabavan i humorističan film. Je li taj humor proizašao iz teme kojom si se bavio ili je on dio tvog autorskog pristupa? Ili oboje?

Đ.G.: Mislim da su te dvije stvari dosta povezane. Način na koji doživljavam neku društvenu pojavu, neku osobu ili neki događaj sigurno će utjecati i na način na koji ću ispričati neku priču. Mislim da je tema ta koja je u startu zacrtala smjer ovog filma. Priče koje sam slušao i one koje sam sâm doživio na svadbama uvijek su mi bile ili smiješne ili bizarne. Kada je to polazišna točka iz koje kreneš u istraživanje i razvijanje filma, na neki način si poprilično usmjeren. Tako naprimjer i Kelti imaju neku humorističnu crtu u sebi, dok Bojan i Presuda baš i nemaju.

KP: Kako pristupaš radu na dokumentarnom filmu? U kojoj mjeri unaprijed planiraš što točno želiš dobiti na snimanju, a u kojoj mjeri na licu mjesta pronalaziš motive za film? I kada planiraš, koliko se ti planovi uopće ostvaruju?

Đ.G.: Pa to je jako zanimljivo pitanje i mislim da se ovdje krije i jedan od glavnih razloga zašto dokumentaristi vole snimati dokumentarne filmove: želja da ispričaš neku priču do koje ti je stalo, a ne znaš baš točno ni kako će završiti. Uvijek u početku imaš plan što bi sve želio, na koji način, gdje i zašto itd. Na papiru sve je jasno, no kad kreneš u snimanje i pokušaš to ostvariti, u većini slučajeva ne uspiješ, dogode se neočekivane situacije kojima se moraš prilagođavati. Bitno je cijelo vrijeme imati u glavi o čemu je točno tvoj film, i kako situaciju koja te zatekla najbolje iskoristiti. Planiranjem si stvoriš neke okvire unutar kojih želiš funkcionirati, a kad kreneš u snimanje bitno je prepustiti se situaciji, a ne držati se strogo planiranog. Naravno da metoda koju koristiš u pristupu dokumentarnom filmu uvelike utječe na omjer planirano i ostvarenog. Tako je, recimo, u dokumentarnom filmskom eseju svaki kadar jako dobro promišljen i izrežiran i ništa nije prepušteno slučaju, kontrola je potpuna, dok se recimo u direktnom filmu uopće ne želi intervenirati u situaciju. Film Veliki dan nije samo mozaik likova, situacija i anegdota već je i mozaik načina na koji se filmska priča izlaže. Za vrijeme snimanja imali smo u nekim situacijama potpuno kontrolirane uvjete kao npr. scena zaruka na Medvedgradu gdje su se svi prilagodili tome da mi budemo zadovoljni snimljenim materijalom, pa sve do situacija gdje smo dobro trebali procijeniti do koje mjere smijemo intervenirati i da li uopće smijemo. Trebali smo poštovati protagoniste i njihov prostor.

KP: U Velikom danu je zanimljivo kako ljudi, čiji rad prikazuješ s kritičkim odmakom, govore veoma otvoreno, ponašaju se opušteno i daju ti slobodu da snimaš što god želiš. Na koji način kao redatelj uspijevaš zadobiti povjerenje tih ljudi i dobiti od njih takvu izvedbu?

Đ.G.: Odnos redatelj-protagonist u dokumentarnom filmu je meni jako zanimljiva tema. Toliko me je zainteresirala da sam odlučio o njoj pisati svoj diplomski rad, i to baš na primjeru Velikog dana. Pokazalo mi se bitnim da postoji dobra namjera redatelja oko toga kako i zašto želi napraviti film. Olakotna okolnost u mom slučaju je bila ta da sam film radio kao studentsku vježbu i neki od protagonista su mi i zbog toga izlazili u susret. Naravno da sam napomenuo da postoji mogućnost da film ide van okvira Akademije ukoliko će biti zadovoljavajuće kvalitete. Također sam im rekao da će svatko od njih dobiti film na uvid prije javne projekcije (ako do nje uopće dođe), te da će imati pravo intervenirati. Kada se u početku otvoreno postave pravila igre, tada mislim da se rađa povjerenje, koje se naravno mora s vremenom održavati i graditi. U filmu ima puno opuštenih situacija zato jer su protagonisti pod pritiskom velikog dana, mladencima je to "once in the lifetime" doživljaj, a profesionalcima posao koji moraju obaviti bez greške i na vrijeme. Koncentrirani su na druge stvari i samim time su opušteniji u ulozi glumca.

KP: Ono što mi se čini svojstvenim i za Veliki dan, i za tvoj noviji film Presuda, jest to da se baviš svakodnevnim fenomenima, ali pristupaš im kao autsajder. Naime, iz tvojih drugih intervjua zaključio sam da nikako nisi osoba koja će dati 200.000 kuna za vjenčanje ili koja će napeto iščekivati presudu generalima. Radi li se o slučajnosti ili imaš tendenciju snimati teme koje su tebi osobno strane?

Đ.G.: Mislim da to nije slučajnost, ali nije niti svjesna odluka. Volim taj proces istraživanja teme koju obrađujem, pronalaženja načina na koji ispričati priču, razvijanja odnosa s protagonistima, sve me to beskrajno veseli. To su uglavnom teme koje su sastavni dio mog života, ali su mi neke stvari strane i nešto me žulja da napravim film o tome. Preispitujem svoj odnos prema društvu u kojem živim.

KP: Možeš li iz svog nauka (kako god široko shvatio taj pojam) izdvojiti neka iskustva ili filmove za koje smatraš da su bitno utjecali na tvoj stil i razmišljanje o filmu?

Đ.G.: Ne bih mogao izdvojiti autora ili film za koji bi rekao da je utjecao na moj način razmišljanja o filmu ili na moj stil. Ne znam da li uopće mogu govoriti o nekom jedinstvenom stilu. Svakom filmu pristupan na drugačiji način, tražim najbolje moguće rješenje od projekta do projekta. Ja sam svoj put započeo s fotografijom još u osnovnoj školi, pa preko dizajna, instalacija, grafika i eksperimentalnog filma stigao do dokumentarnog filma. Uvijek sam se nekako igrao sa konceptom rada i vizualnom interpretacijom ideje. Zanimljivo je kako mi nikada nije pala na pamet ideja za igrani film, a za dokumentarni i eksperimentalni me stalno napadaju.

KP: Koje je tvoje mišljenje o suvremenoj hrvatskoj produkciji dokumentarnog filma? Je li produkcija jaka, postoji li neka scena dokumentarnih filmova i što je određuje – akademija, produkcijska kuća ili neki drugi zajednički faktor?

Đ.G.: Mislim da nema zajedničkog faktora, već da se u proteklih nekoliko godina stvorila pozitivna klima oko dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Na Akademiji dramske umjetnosti pokrenut je magistarski smjer Režija dokumentarnog filma, otvoreno je Dokukino, Hrvatski audiovizualni centar je počeo poticati produkciju dokumentarnog filma u etapama, što u konačnici povećava ukupni budžet filma, ali omogućuje i kvalitetniju pripremu projekta. Svake godine imamo nekoliko sjajnih filmova u domaćoj produkciji, ali i koprodukcije, s jako dobrim plasmanom na prestižnim stranim festivalima. Čini mi se da se stvari kreću prema boljem, samo treba ozbiljno i sustavno raditi.

KP: Za kraj, možeš li najaviti neki budući projekt na kojem radiš? Pripremaš li novi film? Ili u sklopu svoje producentske kuće Pipser surađuješ s nekim?

Đ.G.: Upravo smo završili s radom na dokumentarnom filmu Presuda koji sada živi svoj festivalski život i odmah smo se bacili na montažu sljedećeg filma koji ima radni naziv "Glazba zaboravljenog naroda". Film se bavi pitanjem posljednje afričke kolonije Zapadne Sahare i statusa quo koji je tamo na snazi vec više od trideset godina. Kroz priču nekoliko mladića okupljenih u bend, film prati život u tom surovom i beznadnom prostoru. U Pipseru razvijamo još neke ideje za dokumentarne filmove i serijale koje planiramo realizirati u budućnosti i otvoreni smo za mlade ljude sa zanimljivim dokumentarnim idejama i projektima. Kako je Pipser studio za dizajn i filmsku produkciju, želimo se okrenuti prema trasmedijskim formama.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 01.05.2013