Pri stvaranju ne postoji ništa van sadašnjeg vremena | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Pri stvaranju ne postoji ništa van sadašnjeg vremena

S dobitnikom Grand Prixa ovogodišnjih Erste fragmenata Nikolom Pjevačevićem razgovarali smo o njegovom radu, recentnim uspjesima i djelovanju u pandemijskom kontekstu.

Pripremio: Kulturpunkt.hr
  • A
  • +
  • -

Mladi slikar Nikola Pjevačević dobitnik je Grand Prixa ovogodišnjih Erste fragmenata za rad Crna zemlja. Uspjeh je to koji dolazi nakon izuzetno produktivnih godinu dana, tijekom kojih je Pjevačević održao prve dvije samostalne izložbe – Mirovanje u listopadu prošle godine u Galeriji SC u Zagrebu i Smiraj u veljači u splitskom Salonu Galić – i sudjelovao u grupnoj izložbi Erste fragmenti 16. Tim smo povodom s Pjevačevićem razgovarali o njegovom radu, recentnim uspjesima i djelovanju u pandemijskom kontekstu.

KP: Dobitnik ste Grand Prixa Erste fragmenata za rad Crna zemlja. Možete li nam ga predstaviti?

Rad Crna zemlja nastao je tijekom rada na recentnom ciklusu slika, a naziv je nastao prema odjeljku putopisa Matka Peića na koji sam naišao prije nekoliko mjeseci. Radi se o seriji pejzaža u ugljenu, tehnici kojoj sam uvijek bio privržen zbog njene plemenitosti. Ubrzo sam shvatio da zbog količine ugljena koji koristim moram započeti s proizvodnjom, pa sam se upustio u procese bazične kemije. Drvo, kao i svaka druga materija, ima svoju memoriju o prostoru, pa tako i vrba iz podneblja Baranje. Crna zemlja je kao najfigurativniji rad bio poveznica između ostalih radova, koji iz perspektive promatrača mogu djelovati apstraktno. Meni osobno djeluje najkomercijalnije, pa je kao takav ispunio svoju svrhu na ovom natječaju.

KP: Koje biste utjecaje izdvojili kao presudne za svoju umjetničku praksu?

Nisam nikad fokusiran isključivo na jednu stvar. Posljednjih godina većina sadržaja koji svjesno primam stimulira me na neverbalan način. Radi se o drugačijoj vrsti fascinacije prema vizualnim i auditivnim podražajima. Glazba je jedan od oblika koji koristim kao alat uz literaturu, ali ne bih rekao da je presudan. Tijekom rada tišina mi je često prirodno okruženje, no ponekad razmišljam o glazbi kao mediju koji nadilazi bilo koji drugi oblik umjetnosti. Izravno ima utjecaja na nekog tko s pozornošću sluša određenu skladbu, pa je jedno od pitanja koje se nametnulo u kojoj mjeri je moguće to postići sa statičnim predmetom u prostoru.

KP: Usprkos teškoj situaciji, proteklih godinu dana bilo je za recepciju vašeg rada iznimno uspješno –  izlagali ste na grupnoj izložbi Erste fragmenti 16 i vaš je rad bio otkupljen. U  listopadu prošle godine u Galeriji SC u Zagrebu održala se vaša prva samostalna izložba Mirovanje, da bi potom u veljači došao i Smiraj u splitskom Salonu Galić, a sada i Grand Prix Erste fragmenata. Što vam je donio, a možda i razotkrio u odnosu na vlastiti rad, taj prvi val javne pozornosti?

Prošla godina mi je donijela više od očekivanog, iako očekivanja uvijek držim na minimumu. Bez obzira na to što se po nekoj opservaciji mogu predvidjeti određeni procesi, u iskustvu je nedostajao emotivni aspekt pri izlaganju vlastitog rada. Prva samostalna izložba, održana netom nakon prošlogodišnjih fragmenata u Galeriji SC, prošla je energetski vrlo pozitivno u smislu reakcija publike i samih slika unutar izložbenog prostora, a potrebno je napomenuti da je ujedno ostala u ugodnom sjećanju zahvaljujući srdačnosti i posvećenosti SC-ove Ksenije Baronice svom pozivu. Isti osjećaj je bio i u Splitu. Nakon tih prvih izlaganja stvorio se osjećaj odgovornosti prema tome što radim i na koji način izlažem, no kasnije je prerastao i u svrhu.

KP: Nazivi vaših izložbi i radova, introvertiranost, pa i stoicizam koji se u nekim interpretacijama za njih vezuju, neizbježno asociraju na pandemijski kontekst. Vidite li u toj poveznici neku vrstu aktualnosti svojeg rada, i je li vam takva aktualnost uopće važna, u ovom slučaju i općenito?

S ovim ciklusom sam krenuo krajem 2018. godine što je bilo daleko prije pandemije. U radu se nazire izoliranost što bi se moglo shvatiti kao direktna referenca na aktualno stanje, ali poveznica nije bila namjerna nego se jednostavno dogodila. Po svojoj prirodi uživam u samoći, čak ju smatram potrebnom za izražavanje i stvaranje. Situacija s pandemijom je samo intenzivirala već započeti proces. Atelje u kojem sam radio, inače lociran u prometnom dijelu grada, za vrijeme pandemije postao je vrlo spokojno mjesto. Dok su s jedne strane socijalne strukture doživljavale propadanje, s druge su se prirodne obnavljale. Bio je nadrealan osjećaj svjedočiti tome. Nisam u tim trenutcima obraćao pažnju na aktualnosti, ali bih rekao da ne postoji ništa van sadašnjeg vremena kada se radi o stvaranju­­. 

KP: Uočavate li promjene i u praksi svojih kolegica i kolega u kontekstu krize koja je nastupila s pandemijom? Kako je pandemija utjecala na njihov i vaš rad i odluke o profesionalnom putu?

Svi koje osobno znam i mogu ih nazvati svojim prijateljima i kolegama nastavili su s radom, a vjerujem da su neki radili još intenzivnije. Pristup i odluke u radu su vrlo individualne. Neki su pronašli put u primijenjenoj umjetnosti, neki su svoj kreativni nagon usmjerili u dizajn i otvaranje vlastitih obrta za vizualne identitete ili eksperimentiranje s digitalnim medijima, dok su ostali, među kojima sam i ja, nastavili raditi neovisno o pandemijskoj situaciji u "klasičnom", izlagačkom smjeru. 

Tekst je dijelom suradničkog temata Erste fragmenata i Kulturpunkta o temama umjetničke edukacije, umjetničkog tržišta i aktualnim gibanjima u svijetu digitalne umjetnosti i NFT-a.


Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 07.10.2021