Priče i tišine zagrebačke queer povijesti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Priče i tišine zagrebačke queer povijesti

Realiziran u formi turističkog vodstva, Usmeni spomenik dijelom je nedomišljen, ali i vrlo plodan projekt koji reaktivira povijest lokacija bitnih za LGBT populaciju Zagreba.

Piše: Ana Fazekaš

FOTO: Silvija Dogan / Facebook

Kao ne zanima me šta 'ko radi u spavaćoj sobi. Ne zanima me šta 'ko radi u spavaćoj sobi, ali da ja tebi sad uskratim da ti možeš u bilo kom momentu sa svojim partnerom iskazati naklonost, ti bi tek onda znala šta znači biti bez toga.

(r. 1973.)

 

"Čini se da Zagreb nije grad za zaljubljene", kaže u svojstvu vodiča Adrian Pezdirc pored lokotom zatvorena Mosta zaljubljenih na prvoj postaji projekta Usmeni spomenik. Najavljeno kao happening, ovo je umjetničko događanje možda više podsjetnik nego spomenik, crpeći inspiraciju i informacije iz monografije Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, koja je ovih dana navršila jedanaest godina. U knjizi dvadeset petero sudionika i sudionica, rođenih između četrdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, iznosi iskustva i razmišljanja navezana na svoj LGB identitet u heteroseksističkom društvu. Elemente iz knjige dramaturški je oblikovala Jelena Kovačić, dok režiju potpisuje Anica Tomić, u projektu koji raznorodnim umjetničkim fragmentima na stvarnim lokacijama ponovno oživljava ne-tako-davnu povijest margine. Doduše, this is a Domino project, i to u znatno većoj mjeri, čini se, nego projekt tandema Tomić/Kovačić – tematika, materijal i istraživanje pripadaju bazi projekta koji provodi Domino, dok ozbiljniji autorski input autorica naizgled izostaje. Čitavi se creative response oslanja na zaigrane postupke u jednostavnom prijenosu priča i motiva iz knjige u kratke i efektne skečeve te se ne čini da projekt ima ambicioznijih umjetničkih pretenzija, kao ni težnji k teorijskom i političkom produbljivanju ili osuvremenjivanju tematike. Izvedbu nosi posvećeni i naizgled opušteni, lijepo povezani ansambl, čineći događanje istovremeno ugodnim i odmjereno neugodnim, zabavnim, dinamičnim i mjestimice potresnim.

Puno predugo sam ja sistematski radio na ubijanju svog identiteta, jer to nije samo seksualni identitet… To je identitet. (Krešimir, r. 1954.)

Trebalo mi je dugo, dugo da tu traumu prebolim, taj strah. I još dan-danas pognem glavu na ulici, misleći bolje šuti, pogni glavu, nego da ti se opet dogodi što ti se dogodilo. (r. 1972.) 

Projekt ima formu turističkog vodstva po lokacijama u blizini Glavnog kolodvora, službeno mapiranog među najopasnijim područjima za LGBT zajednicu zbog čestog nasilja. Inicijalna ideja bila je započeti turu kod Botaničkog vrta, no uslijed nevoljkosti nadležnih da se ulaz omogući bez naplate, događanje je krenulo u istraživanje mjesta za cruising u adrenalinskom parku iza Esplanade. Potom je ljubaznošću gospođe koja čuva blagajnu publika zavirila u privatni javni WC Glavnog kolodvora, da bi potom nastavila pored Esplanade, u kojoj su diskretnu uslugu u najcrnjim danima za gay ljubav mogli dobiti oni koji su si to mogli priuštiti. Sljedeća stanica bila je Bacchus, ljubljeni jazz club i jedna od rijetkih preživjelih birtija u gradu koje nisu hipsterizirane, no vlasnik Bacchusa, koji je isprva pristao da lokal bude dijelom događanja, povukao se nakon generalne probe, kojoj nije doduše prisustvovao. Uz nesuvisle je prijetnje rezolutno otklonio raniji dogovor i navodno se upro negirati neupitni značaj ovoga lokala kao gay okupljališta, značaj koji seže daleko u osamdesete.

U Bacchusu su Srđan Sandić i Miran Kurspahić trebali uprizoriti razgovor o važnosti podrške LGBT zajednici iz pozicije poznatih javnih ličnosti, dok će par stanica dalje razgovor nastaviti u Hot Potu, ovoga puta o iskustvima na temu fantomskog gay lobija. Izbor ovog dua čini se donekle nasumičnim, tim više što su od svih sudionika Sandić i Kurspahić jedini koji dobivaju prostor govoriti o iskustvima i razmišljanjima iz svoje vrlo osobne pozicije. Pritom je Kurspahićevo mjesto u događanju, sudeći po onome što je rečeno, motivirano prije svega činjenicom da mnogi za njega pogrešno pretpostavljaju da je gay jer je sklon modnim egzibicijama, što je isto načelno u redu, ali teško je prihvatiti da je njegova, ma koliko bombastična ličnost, najadekvatnija danom kontekstu. Središnji dio izvedbe zauzeo je dolazak u sami ured udruge Domino, u kojemu se pušta snimka dvokanalnog videorada/plesnog performansa East Side Story (Igor Grubić, 2008.), u kojemu se jukstaponiraju prizori prvih Gay Pride parada u Zagrebu i Beogradu te plesnih interpretacija tih prizora na autentičnim lokacijama. Nemoguće je naviknuti se na prizore mržnje i nasilja, koji su se odigrali na našim ulicama prije svega sedamnaest-osamnaest godina, koliko god puta vidjeli snimke. Kada u jednom od sljedećih prizora publika dobiva zadatak odigrati prizor verbalnog nasilja skupine Bad Blue Boysa nad drugom osobom, riječi bole i žare još neusporedivo snažnije.

Pa doživljavala sam i nasilje. I nasilje… i fizičko nasilje sam doživljavala, da, doživljavala sam i fizičko nasilje. Ali to ne od bliskih ljudi, nego na jednom mjestu gdje sam… gdje sam stanovala… gdje sam stanovala prije petnaestak godina. (r. 1963.) 

Ono što bih najviše voljela jest da nas poštuju kao par, da nisam stara cura za sve oko sebe nego da me poštuju kao što poštuju moje kolegice u uredu, s obzirom da imaju muža, dijete…  (r. 1972.) 

Usmeni spomenik projekt je koji ponovno oživljava povijest koju je suviše lako zaboraviti, a čiji neki segmenti prijete povratkom u aktualnoj klimi rastućeg konzervativizma i sve beskrupuloznijeg desničarenja. No vrijedan je i kao pokazatelj slijepih polja naše kulturne scene, koja još uvijek ne zastupa ni približno dovoljno sadržaja koji predstavljaju alternativu heteronormativnim narativima. U knjizi su manje-više podjednako zastupljena u mnogočemu vrlo različita iskustva (cis gay i bi) muškaraca i žena, dok predgovor najavljuje da voditelji projekta, nažalost, nisu pronašli transrodne osobe voljne sudjelovati u stvaranju monografije, što ponešto suzuje željeni raspon tema i iskustava. Budući da je događanje koncipirano kao turističko vodstvo po centru Zagreba, markirajući poznata mjesta za cruising te tzv. gay ili gay-friendly lokale, fokus je skliznuo prema gay muškarcima, koji dominiraju diskursom izvedbe. Lezbijke su pak zastupljene samo u likovima dviju bezimenih djevojaka koje se ljube u pozadini na nekoliko lokacija (u izvedbi Nike Korenjak i Rajne Racz). Ako jedina dva ženska queer lika figuriraju kao dio scenografije, to možemo najbenevolentnije shvatiti kao (auto)ironični komentar o percepciji lezbijske zajednice u širem javnom kontekstu, kao možda tradicionalno manje vidljivu ili lakše prihvaćenu praksu, ali i svakako kao izazov za prijeko potrebno ispunjavanje ove bučne praznine u diskursu.

Knjiga pripovijeda, a izvedbeni rad je u tome prati, da su muškarci ove povijesti bili prisutniji u javnim prostorima, često u sjenama, i izloženi jezivom nasilju; da su čak i pred zakonom koji je kriminalizirao "neprirodni blud" – na snazi od četrdesetih sve do nedavne 1977. godine – muškarci bili na udaru, dok su žene i pred zakonom bile gotovo nevidljive, odnosno o njihovom bludu nije bilo spomena. Legitiman je odabir ovog ili nekog drugog fokusa unutar kompleksne teme, međutim, ipak je problematično da Usmeni spomenik odgovara na pitanje gdje su žene u ovom segmentu patrijarhalne povijest poručujući po prilici: tu su negdje, ljube se u pozadini, gdje ih nitko ne dira jer je patrijarhatu više do voajerizma i fetišizacije lezbijske ljubavi, nego do konfrontacije, koja bi potencijalno zahtijevala da se ljubav između dviju žena doživi kao nešto što postoji i kad straight muškarac ne bulji u njih.

Ovaj postupak isključuje iskustva u knjizi intervjuiranih žena, koje svjedoče da su dugo godina svoje ljubavi i žudnje držale skrivenima, da su trpjele verbalno, emocionalno i ino nasilje, prijetnje i podcjenjivanja. Jest da se nedostatak ženskih glasova donekle nastoji kompenzirati na posljednjoj stanici ture, u kultnom Kolažu, kada se puštaju snimke dijela intervjua, no taj trenutak, osim što je nedostatan, relativno je i nezahvalan, budući da na samome kraju šetnje promrzla publika više razmišlja o tome čime će se ugrijati na šanku, nego što sluša izjave žena o načinima na koje su bile marginalizirane i stigmatizirane u tijeku svojega života. Zanimljivo je zamijetiti da u kontekstu svjedočanstava u knjizi nije sasvim primjereno govoriti o LGBT zajednici, jer iako je ideja zajedništva među queer ljudima i identitetima na neki način oduvijek prisutna, kao javna politička gesta i identitetski kišobran relativno je novijeg datuma, a u iskustvu većine svjedoka iz Povijesti homoseksualnosti te mnogih ljudi čak i danas, postoji kompartmentalizacija, tenzija, pa i isključivanje, nadmetanje, neprijateljstvo, fobije unutar i među zajednicama ove zajednice. 

Bacchus kad je bio, ne? To su već osamdesete, ne? Kraj već, ovak' nešto ili devedesete… vraga: devedesete već, ne? Isto Bacchus cijeli rat, cijeli rat je bio Bacchus, ono, very in. Tamo je dolazilo brdo tih nekih stranih izvjestitelja, gay ljudi, kužiš? … Vlasnik je uvijek nekaj brijao, ne? Tamo su počele možda i prve nekakave, kao neorganizirane, sjedeljke, nešto se događalo. (Toni, r. 1945.)

Ja sam bila sa tom svojom tadašnjom curom. Mi smo se, ono, bez beda ljubile na faksu (Filozofski fakultet u Zagrebu), držale za ruke i sve, ko tzv. Normalni, heteroparovi i nismo tamo nikad naišle na bilo kakvo, ono, šikaniranje, sve je to bilo O.K. (Mima, r. 1976.)

Možda najvrjedniji aspekt ovoga dogašanja leži u činjenici da nas ostavlja akutno željnima daljnjeg rada, perspektiva, modusa pristupa ne samo rodnim problematikama, nego i ne-problematikama, odnosno narativima u kojima politički angažman ne natkriljuje intimna i uvijek posebna iskustva ljubavi, prijateljstava i lake svakodnevnice koja ne nosi nužno uvijek i svugdje težinu stigme i ugroze. Vrijedilo bi i preispitati govor o LGBTQIA+ problematici budući da je jedini problem u opresiji dominantnog sustava, te bi možda bilo primjerenije govoriti o heteronormativnoj problematici, ili homofobnoj i transfobnoj problematici. No projekte poput Usmenog spomenika možda bi bilo najsvrsishodnije usmjeriti straight umovima; bilo bi sjajno da ovakva angažirana i živahna tura po lokacijama bude poput urbane škole u prirodi za školarce ili čak za saborske zastupnike u sklopu nekakvog Sabor u prirodi pilot-projekta, koji bi podsjetio gospodu da se demografija o kojoj bulazne prevodi u stvarne ljude i stvarna tijela u stvarnom prostoru (a i šetnja bi im vjerojatno godila). Nadalje, kad bi Botanički vrt malo popustio s nerazumnim ciframa za održavanje dijela projekta u svome vanjskom prostoru, bila bi to još ljepša šetnja te višestruko edukativno iskustvo! 

Iako svakako ima dojmljivu kvalitetu da se poigrava stereotipima te balansira između lake zabave i mučne ozbiljnosti koju tema zahtijeva, neki se bitni segmenti rada čine nedomišljenima, zbog čega bi bilo sjajno da se na izvedbi nastavi raditi, da možda zaživi više varijacija kreativnih odgovora te da se po mogućnosti i koja queer žena uključi u projekt. No iskorak na ulice pokazao se višestruko plodnim postupkom, koji je materijalizirao višeznačnu vezu između sadašnjosti i prošlosti, mlađih i starijih generacija, umjetnosti i javnosti te različitih javnosti međusobno, izgradio istovremene osjećaje snage zajedništva i neporecive ranjivosti, te raskrinkao prijetnju na mjestima na kojima smo možda navikli osjećati se sigurno. Usmeni spomenik uspijeva promijeniti naboj određenih prostora, kojima svakodnevno koračamo, natjerati nas da drugačije doživljavamo pojedine punktove svojega grada – na kojima se netko skrivao, netko tražio seks ili ljubav, netko se borio, netko umirao pod tuđim šakama, a netko odlučio dati sve od sebe da se takvo što više nikada ne ponovi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 26.12.2018

VEZANE VIJESTI

Slojevita duhovitost draga

Piše: Hana Sirovica

Četvrti Dragram pokazao je da su domaće izvođačice iz House of Flamingo razradile i usavršile svoj nastup te da publika sve više uvažava drag kao izvedbeni oblik.

Mjesto izražavanja različitih queer identiteta

Piše: Martina Domladovac
Drag queens i Vogue performeri dio su queer kulture koja teži povratku zajednici, klupskim nastupima i društveno relevantnim izvedbama, zbog čega sve popularniji postaju i u Hrvatskoj.

Sloboda kao misao vodilja

Razgovarala: Martina Domladovac

U Rijeci je održan prvi regionalni queer feministički festival Smoqua. O festivalu te queer kulturi i aktivizmu pričali smo s njegovim organizatoricama iz udruge LORI.