Principi umjetničkog oblikovanja i ženski rad | kulturpunkt

Principi umjetničkog oblikovanja i ženski rad

Konferencija Anima dramaturgica ukazala je na bitne zajedničke probleme s kojima se suočavaju umjetnice, s posebnim fokusom na ženski rad u okvirima nezavisne scene.

Piše: Hana Sirovica

Foto: Nina Đurđević

U trenutnom društvenom kontekstu kulturni i umjetnički rad ne smatra se "pravim" radom, on prema neoliberalnim kapitalističkim kriterijima nije dovoljno važan i koristan. Zbog toga ga je moguće povezati s također nevidljivim, reproduktivnim odnosno kućanskim radom koji većinom dopada žene. Stoga ne čudi da se u različitim istraživanjima ističe određena strukturna bliskost, paralelizam umjetničkog i ženskog rada: osim što su nevidljivi i ne doživljava ih se kao rad u punom smislu riječi, u oba slučaja nerijetko se radi o emotivnom radu, onome koji se odvija jer se nešto voli, jer nam je do nečega stalo. Uz to, rad u okviru izvedbenih umjetnosti nalazi se u posebno nesigurnom položaju zbog svoga po definiciji privremenog i nematerijalnog karaktera. 

Upravo se ovim poveznicama ženskog i izvedbenog umjetničkog rada bavila nedavno održana Izvedbena konferencija Anima dramaturgica u organizaciji kolektiva Četveroruka. Konferenciju su uz članice Četveroruke Sonju Pregrad i Marinu Petković Liker organizirale Petra Belc i Ljubica Anđelković, a okupila je profesionalne umjetnice i amaterke koje stvaraju u različitim medijima, kao i ostale zainteresirane. Ovogodišnja krovna tema bili su ženski principi i strategije u oblikovanju izvedbe, a kroz dvodnevni tijek konferencije formulirale su se dodirne točke koje prvenstveno zadiru u specifičnosti društvenog položaja umjetnica. Selma Banich i Nina Gojić predstavile su projekt i publikaciju Kako žive umjetnice?, u hrvatskom kontekstu važan doprinos istraživanju ženskog umjetničkog rada. Rezultati istraživanja ukazuju na zabrinjavajuće stanje s kojim se susreću umjernice i kulturne radnice, a koje proizlazi iz njihove dvostruko marginalne pozicije (kao žena i kao radnica u kulturi).

Ostale sudionice konferencije redom su progovarale o stvaralačkim, ali i svakodnevnim taktikama koje proizlaze iz takve dvostruke marginaliziranosti. Pritom su se kroz  predstavljanja istaknuli pojedinačni pristupi, tj. pokušaji umjetnica da se u okviru vlastitih praksi razračunaju s produktivističkim imperativom kroz umjetničke i svakodnevne strategije koje podrivaju ideju završenog, jasno određenog umjetničkog proizvoda kakav se može prezentirati tržištu. Uz to, izlagačice su predstavile različite načine kojima se nose s različitim nametnutim okvirima i krutim kategorijama - od formalnog obrazovanja do okvira pojedinih profesija i klasičnih odnosa moći unutar njih. 

Novosadska glazbenica i plesačica suvremenog plesa Dunja Crnjanski predstavila je Oduzimanje vremena, projekt koji nastaje u suatorstvu s Frosinom Dimovskom. Kroz Oduzimanje vremena dvije umjetnice razvijaju izvođačku metodologiju međusobne podrške u nesigurnom kontekstu nezavisnog kulturnog stvaralaštva u Srbiji. Rad je procesnog karaktera te uključuje otvoren, nedovršen niz izvedbi, a posebno je zanimljiv pojmovnik koji su razvile tijekom procesa. U njemu su umjetnice okupile niz neologizama poput nultitaskinga, podrživosti, minimalnog procesa rada ili naslovnog (od)uzimanja vremena. Pojmovi opisuju principe rada kojima autorice pokušavaju preosmisliti uvjete u kojima stvaraju i nametnute imperative gotovog, završenog rezultata, a to čine prvenstveno tako što usporavaju sam stvaralački proces i pokušavaju u njega uložiti što manju količinu rada.

Na sličnom tragu namjerne usporenosti i nedovršenosti radnog procesa,  iranska umjetnica Yalda Pakzad predstavila se radom Pjevam. Video prikazuje Pakzad (inače plesačicu i kuharicu) koja izvodi repetitivne, usporene kretnje dok pjevajući pravi kolač u kuhinji, dakle privatnom i tradicionalno ženskom prostoru. Neposredni kontekst rada, odnosno „privatne“ Pakzadine video-izvedbe kuhanja za zagrebačku publiku odnosi se na položaj plesne umjetnosti u Iranu. Ondje je, naime, suvremeni ples zabranjen i stoga iranska plesna zajednica izvedbe organizira potpuno gerilski, većinom u privatnim prostorima stanova. U tom smislu ples je u Iranu doslovno nevidljiv i nalazi se na samoj margini društva, a Pakzadin video rad ga kamuflira kao kuhanje, odnosno društveno prihvatljivu aktivnost i na taj način predstavlja primjer umjetničke, ali i svakodnevne prakse otpora koji prolazi ispod radara nadzora. Upravo su takve svakodnevne prakse povijesno važno mjesto ženskog otpora, kako je istaknula sudionica konferencije Marija Ott Franolić.

Taktici izmještenosti iz klasičnog izvedbenog prostora iz potpuno je drugog rakursa pribjegla i kazališna redateljica Marina Petković Liker kroz istraživanje u nizu izvedbi Pokušaji i Od terora. Izvedbe procesnog karaktera predstavljaju dugogodišnje istraživanje mogućnosti izlaska iz klasičnih modela kazališne režije, a većinom su se odvijale u podrumskom prostoru. Njezino istraživanje tiče se strategija izlaska iz obrazaca koji podrazumijevaju jasnu hijerarhiju između redatelja/ice i glumaca/ica, a posebnu je pažnju pritom posvetila odgovornosti prema izvođačicama i suradnicama.

O sličnoj odgovornosti, kao i pritisku da se izloži gotov, zaokružen umjetnički "proizvod", progovorila je i multimedijalna umjetnica Sabina Mikelić, ali iz vizure filmske istraživačice. Mikelić je predstavila projekt Beyond the Choir o kojemu smo već pisali, specifičan po tomu što se radi o istraživanju u filmskom mediju koje nema "rezultat" u obliku gotovog, jedinstvenog filma koji se može pokazati. U sklopu istraživanja Mikelić je razvijala metodologiju rada s ljudima, pokušavajući aktivirati drukčije odnose moći sebe kao snimateljice i muškaraca koje je snimala u procesu istraživanja rapskog, otočkog maskuliniteta. Istaknula je autorsku poziciju iza kamere kao sredstvo i mjesto emancipacije, ali i kao mjesto koje je potrebno otvarati novim načinima gledanja i drukčijim oblicima pogleda.

Otvaranje novih prostora izvođačkog rada, izgradnja drukčijih odnosa s publikom, modela pogleda i vremena izvedbe, kao i vremena uloženog u rad na izvedbi neka su od ključnih odnosa koje su sudionice konferencije na različite načine težile propitati. Usprkos određenim nejasnoćama koje proizlaze kako iz hibridnosti forme izvedbene konferencije koja spaja izlagački, izvedbeni i radionički format, tako i iz velike različitosti u polazišnim (osobnim, političkim i profesionalnim) pozicijama izlagačica i sudionica, Anima dramaturgica ukazala je na bitne zajedničke probleme žena koje rade u umjetnosti i kulturi, s posebnim fokusom na izvođački i izvedbeni rad u okvirima nezavisne scene. Doduše, zbog raspršenog formata izostao je sistemskiji uvid u te probleme, pa je rasprava više zastajala na razini (svakako važnih) pojedinačnih iskaza i trenutaka međusobnog razumijevanja, a ne i razvoja kolektivnih strategija, ali u svakom su se slučaju mapirala su se važne početne točke budućih rasprava.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 17.09.2019

VEZANE VIJESTI

Držati glavu iznad vode

Razgovarala: Ivana Pejić

Sa Selmom Banich i Ninom Gojić razgovarale smo o istraživanju Kako žive umjetnice, nedavno pretočenom u istoimenu publikaciju.

Uloga fotografije u artikulaciji ženskog iskustva

Piše: Martina Domladovac

Propitivanje fenomena "ženskog pogleda", seksualnosti i identiteta u digitalno doba sve češća su tema radova mladih fotografkinja, kao i okosnica ovogodišnjeg Organa vida.

Sektorske specifičnosti i sistemske poveznice

Piše: Lujo Parežanin

Seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru ponudio je elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi.