Privatni prostori, javna infrastruktura | kulturpunkt

Privatni prostori, javna infrastruktura

Najavljeno zatvaranje Kulturnog centra Mesnička još jednom podrcrtava problem ovisnosti zagrebačke glazbene scene o komercijalnim prostorima.

Piše: Lujo Parežanin

Foto: Kulturni centar Mesnička / Facebook

  • A
  • +
  • -

Prije svega, jedan disclaimer: s Kulturnim centrom Mesnička, barom i klupskim prostorom koji je tijekom četiri godine svojeg postojanja udomljavao bitan dio zagrebačke muzičke, prije svega nove jazz scene, povezan sam na nekoliko više ili manje konkretnih načina, uključujući i period sviranja s jednim od njegovih voditelja. S jedne strane, to bez sumnje ograničava moj pristup pisanju o KCM-u i ublažava moje viđenje dijela problema – a nije ih bilo malo – vezanih za njegovo djelovanje, no isto tako možda omogućuje neposredan uvid iz perspektive glazbene zajednice, kojoj je on predstavljao neobično vrijedan resurs.

Premda KCM još uvijek radi, pišem u perfektu zbog toga što je prije nekoliko dana na njegovom Facebook profilu objavljeno da je zatvaranje kluba pitanje dana ili, u najboljem slučaju, tjedana. Za one koji su bili donekle upoznati s njegovim funkcioniranjem, riječ je zapravo o odavno očekivanoj vijesti – u najmanju ruku, otkako je sredinom prošle godine bila pokrenuta crowdfunding kampanja da se klub održi na životu. Prva bi pomisao, dakako, bila da je privatni ugostiteljski objekt koji treba spašavati crowdfundingom očito promašeni poslovni projekt. No interesantnije je možda zapitati se kakav je to privatni prostor čije spašavanje, usprkos relativno kratkotrajnom postojanju, može mobilizirati jednu nemalu zajednicu njegovih korisnika i korisnica – koju funkciju on obnaša u životu te zajednice, ili, preciznije, koju funkciju on nadomješta?

Zasigurno ne samo omiljenog mjesta za izlaske. Zbog njegove specifične uloge, koja je na različite načine predstavljala susret privatnog interesa i potreba jedne specifične javnosti (što je ambicija koja se odražavala u, za neke spornom, nazivu "kulturni centar"), sudbina KCM-a nam posredno govori o stanju s kulturnom, odnosno glazbenom infrastrukturom u Zagrebu. Pritom mi namjera nije baviti se odnosom Grada prema KCM-u, tematiziranom u konfuznom "oproštajnom" priopćenju iz kojeg je jedino moguće razabrati da voditelji kluba smatraju da gradske službe nisu učinile mnogo da im olakšaju rad i održavanje programa – štoviše, da su im navedeno često otežavale. Takvo što bi lako moglo biti istina, no isto tako je u najmanju ruku upitno što bi Grad dugoročno mogao učiniti da održi na životu jedan privatni, komercijalni prostor neprofitabilnog programa. Ono što mi je u ovom slučaju interesantnije je implikacija da je Zagreb grad tolike nebrige za kulturnu infrastrukturu da je moguće da jedna bujajuća, za njegov kulturni život neobično važna scena izgubi toliko mnogo gašenjem jednog privatnog kluba. Odnosno, neizbježno zatvaranje KCM-a podsjeća nas da ne postoje nikakvi specifično alocirani gradski resursi na koje se ta scena može osloniti kako ne bi ovisila o komercijalnim prostorima, s kojima se neprekidno ponavlja isti, duži ili kraći ciklus poput ovoga.

Što je to, u konačnici, KCM omogućavao glazbenoj sceni? Zvučat će dozlaboga banalno, ali: otvoreni, gotovo uvijek dostupni prostor za susret i rad, kakav je praktički nemoguće pronaći u komercijalnim klubovima – ne samo u obliku muzici uvelike podređenog programa koncerata, sessiona, pa i javno financiranih događanja poput Sine Linee, nego i, primjerice, besplatnog pristupa klupskim prostorijama i resursima za probe i snimanja. KCM je nedvojbeno živio zahvaljujući (i) krajnje potplaćenom radu muzičara i muzičarki, ali je to rad kojim je ta zajednica u dobroj mjeri solidarno "subvencionirala" njegovo preživljavanje, uvelike i zato što je imala nasušnu potrebu za takvim mjestom. Opseg u kojem je to "subvencioniranje" stvar prisile po mojem je sudu ponajprije uvjetovan širim kontekstom kulturne politike, a ne nekim suštinski eksploatatorskim odnosom prema glazbenicima – na što ukazuje i količina angažmana korisnika na očuvanju KCM-a, premda treba istaknuti i razumljivu činjenicu da nisu svi glazbenici pristali na takvo žrtvovanje honorara.

S druge strane, da bi bilo što od navedenog bilo moguće, potreban je prije svega rad onih zbog kojih prostor poput KCM-a temeljno funkcionira – konobarica i konobara, tehničkih i ostalih radnica i radnika, kojima muzičari ništa manje ne duguju svoju solidarnost. U isključivo komercijalnom kontekstu, mjesto koje namjerava preživljavati od glazbenog programa poput onog u KCM-u, pretežito usmjerenog na poticanje nekomercijalne i marginalizirane glazbe, u Zagrebu teško da može osigurati adekvatne radne uvjete. Kako onda prekinuti temeljnu ovisnost neprofitabilnih programa o ugostiteljskom tržištu, koju iz nekog razloga kulturna politika neprekidno podrazumijeva kao nepromjenjivu datost? Kao jedino održivo rješenje nameće se pronalaženje hibridnog gradskog prostora s klupskom infrastrukturom i javnim financiranjem programa, koji će biti otvoren za glazbenike na način na koji je to primjerice nastojao – i u velikoj mjeri uspijevao – biti KCM.

Koliko za scenu znači najbanalnija otvorenost jednog gradskog prostora znat će svatko upućen u njen recentni razvoj. Naime, jedan od manje poznatih, ali ključnih katalizatora tog razvoja je bio period sessiona u foajeu kazališta Gavella, koji su se održavali tijekom 2016. i 2017. godine, petkom ili subotom, ponekad sve do jutarnjih sati. U poveći prostor potpuno neopterećen komercijalnim pritiskom mogao je doći bilo tko i provesti tamo čitavu večer, ponijeti instrument i priključiti se ili naprosto slušati a da ne mora platiti ni ulaznicu ni piće. Spontani je razvoj "programa" s vremenom izgradio i vlastitu publiku koja je znala ispuniti čitavu dvoranu, a upravo su se na tim sessionima upoznali i povezali neki od naših danas najproduktivnijih mlađih glazbenika i glazbenica. Govorimo li o nekoj elementarnoj razini života scene, ponekad je rješenje uistinu toliko jednostavno – otvorite ljudima prostore.

Što se KCM-a tiče, on je nažalost odradio svoj očekivani, predvidivi ciklus. Treba biti iskren i reći da niz elemenata KCM-ovog programa neće nedostajati – prije svega, prečesto bizaran diskurzivni program na rubu, a bome i debelo preko ruba znanosti, koji samo ide na štetu inače snažnom argumentu da je riječ o mjestu koje je bilo neka vrsta supstituta za javnu kulturnu infrastrukturu. No daleko više stvari hoće. Nedvojbeno je da glazbena scena njegovim gašenjem gubi mjesto u kojem je rasla i razvijala se, prostor koji joj je po svojoj lokaciji i skromnim, ali neobično podesnim kapacitetima predstavljao jednu vrstu istovremeno nesavršenog i idealnog doma. Do idućeg ciklusa ushita i razočaranja.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 18.08.2022

VEZANE VIJESTI

Dovoljni su osnovni, jednostavni uvjeti

Razgovarao: Lujo Parežanin

S glazbenicima i umjetnicima Jakom Bergerom i Branimirom Štivićem razgovaramo povodom njihove rezidencije u sklopu ovogodišnjeg ZEZ festivala.

Zakonska podrška prekarizaciji

Piše: Lujo Parežanin
Umjesto da kapacitira civilni sektor, Vlada predloženim izmjenama radnog zakonodavstva legalizira neodržive strategije koje su organizacije prisiljene koristiti kako bi preživjele.

Prostor za rad, ali ne i suupravljanje

Piše: Matija Mrakovčić
Iako je zadarska civilna scena dvije godine sudjelovala u procesu osmišljavanja modela upravljanja Centrom za umjetnost, kulturu i mlade, Grad je odlučio samostalno osnovati novu ustanovu.