Probudimo ravnodušne | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Probudimo ravnodušne

Seks-umetnost-komunizam ispituje nasljeđe dvadesetostoljetnih revolucija i podsjeća da to nasljeđe može ostati naše samo ako nastavimo borbu prethodnih generacija.

Piše: Diana Meheik

FOTO: Dalibor Urukalović / Queer Zagreb Sezona

  • A
  • +
  • -

U vremenu u kojem migranti bez putovnica i osobnih dokumenata putuju s mobitelima u džepovima, možemo li očekivati da će nam ta ista tehnologija ponuditi više od ponavljanja uvijek istog, potvrđujući ono što znamo, kao i ono što ne znamo? Slično tržišnoj logici u kojoj je mušterija uvijek u pravu jer je to isplativo za trgovca, tako i gledatelj/korisnik s druge strane ekrana može biti siguran da će dobiti upravo onaj sadržaj koji traži. Iste vijesti: Sirija je još u ratu, Jemen je još uvijek u nemjerljivoj humanitarnoj krizi, Kurdi i dalje žive pod represijom, Palestina još nije oslobođena, ali nove Nike tenisice su upravo na akciji. Dakle uvijek isto, usprkos tome što je svijet u ožujku 2020. stao zbog globalne pandemije. Ili samo mislimo da je stao. Kakav je to svijet za koji čekamo da se vrati u normalno stanje, a još važnije, što je u tom svijetu bilo normalno?

U takvom ozračju nastajala je predstava Bitef teatra Seks-umetnost-komunizam redatelja Bojana Đorđeva, koja je u Zagrebu gostovala u sklopu Queer Zagreb Sezone. Probe su počele u Beogradu tjedan dana prije službenog proglašenja epidemije i trajale su godinu dana s povremenim prekidima. U godini koja je na drastičan način zaustavila svaku mogućnost kolektivne organizacije te prepustila javni prostor brižnicima o higijeni i sigurnosti nacije, kada su granice zatvarane ili otvarane ovisno o procjeni ili potrebi državnog aparata, u godini u kojoj su najbogatiji postali još bogatiji, usprkos optimističnim najavama da gledamo kraj kapitalizma, autori predstave su odlučili otići dalje u prošlost: u 20. stoljeće. Kroz prizmu seksualne revolucije, umjetničke avangarde i komunističke borbe ispituju nasljeđe prošloga stoljeća u domenama današnjeg diskursa o seksu, odnosno žudnji, umjetničkom djelovanju, te klasnoj i ekonomskoj nejednakosti. Govoriti o revolucijama koje su radikalno raskinule sa starim poretkom da bi stvorile nove i pravednije uvjete, u suvremenom društvu koje je postalo, kako autori napominju u najavnom tekstu predstave, duboko reakcionarno, apsolutno je nužno. 

Uz Bojana Đorđeva, suautorice teksta Tamara AntonijevićTanja Šljivar odabrale su troje umjetnika prošloga stoljeća, Marguerite Duras, Oskara Davičoa i Piera Paola Pasolinija kao nositelje revolucionarnih ideja o seksualnoj, umjetničkoj i komunističkoj emancipaciji čovjeka. Njihov umjetnički rad i javno djelovanje čine okosnicu izvedbenog teksta predstave. Amalgam njihovih tekstova i intervjua s tekstovima Borisa Postnikova i Ingrid Šafranek, intervjuom Vojina Bakića i političkim pjesmama Jazra Khaleeda čini jedno kompleksno tekstualno tkivo koje sjedinjuje motive ljubavnika, ženskoga tijela, majčinstva, samoubojstva, siromaštva, klasne borbe, žudnje za pisanjem i pisanjem o žudnji. Glumci Vladislava Đorđević u ulozi Duras, Slaven Došlo kao Davičo i Miloš Timotijević kao Pasolini prenose moćne količine teksta s lakoćom i dubokim razumijevanjem, što nesumnjivo olakšava slušanje i procesuiranje višeslojnih i heterogenih narativa koji nemaju linearan niti vremenski određeni slijed, nemaju ni početak ni kraj, ali su povezani pobunjeničkim stiskom njihovih riječi. Kao bljeskovi iz njihovih života i tekstova (jer u ovom slučaju nemoguće je odvojiti autore od djela) nižu se pitanja i provokacije koji gledatelju naglašavaju pasivnost i reakcionizam zapadnog društva. 

Najupečatljivija takva scena je ona u kojoj Timotijević iznosi KPI mladima, kontraverznu Pasolinijevu poemu koja suosjeća s policajcima tijekom studentskih prosvjeda u Rimu 1968. jer studenti su povlašteni sinovi buržoazije dok su policajci, njihovi vršnjaci, sinovi siromaha koji u zamjenu za niske naknade rade za izrabljivačku vlast koja ih dehumanizira i pretvara u instrument represije. Nakon što smo prošle godine kolektivno svjedočili ubojstvu Georgea Floyda od strane policajaca koji su ga priveli zbog sumnje da je u trgovini, odakle je netom izašao, koristio krivotvorenu novčanicu od 20 dolara, Pasolinijeva obrana policajaca odzvanja dvoranom Pogona Jedinstvo, gdje se predstava izvodila, i s težinom pada na publiku, ili bar na mene, istovremeno izazivajući i protest i slaganje. Jasno (mi) je da je rasizam sistemski i samim tim veći od tih policajaca, jasno (mi) je da bi neprijatelj potlačenih trebao biti i neprijatelj policije, koji su sinovi i kćeri nepriviligiranih, ali isto tako, policija postoji, prvenstveno, da bi oružjem čuvala granice povlaštenih. Dok sjedim zaštićena polumrakom dvorane, uvijek mogu ugušiti jedan od podvojenih glasova u sebi i nastaviti dalje nepokolebana, ali sama mogućnost da to ne učinim ili da svoju odluku odgodim, možda je najbolje što kazalište svom gledatelju može ponuditi.

Dramaturški kontrapunkt trojci su dvoje mladih, djevojka i mladić koji nemaju ime ni cilj, možda tek poneku ideju koju nisu sposobni sprovesti do kraja. Na primjer, mladić se želi ubiti, odlučiti kraj vlastitog života, ali ne može jer ga je sram majke koja će pronaći njegovo mrtvo tijelo. Oni su glasovi 21. stoljeća, pojedinci zatočeni u svojim prosječnim životima u kojima, usprkos raznim proklamacijama o slobodi govora, slobodi izbora, slobodi kretanja, seksualnoj slobodi itd., ne vide labilnost svojeg statusa. Kao likovi, oni nisu jednodimenzionalni; shvaćaju, na primjer, da avokado nije samo (super)voće, nego je i poprište tržišnog nadmetanja, marketinška bomba, uzrok mafijaških obračuna, plod potplaćenog rada, pa je utoliko, bez imalo ironije, promišljanje avokada u monologu djevojke potencijalno promišljanje otpora. Ali usprkos tome, oni su dramaturški najslabiji aspekt predstave, sto plesačici Tamari Pjević i glumcu Đorđu Galiću otežava, a često i onemogućava da se iz pozadine probiju u prvi plan. Na sceni su često u pozadini ili sa strane, njihova uloga je, većinu vremena, da svojom pasivnošću podcrtaju vrlo očitu autorsku namjeru, da publika ponovno spozna ono sto već zna – nasljeđe revolucija 20. stoljeća je naše, jer uživamo prava za koja su se prethodne generacije izborile, ali to nasljeđe je naše samo ako nastavimo borbu. 

Ipak, to ne znači da se u scenskoj pozadini ništa ne događa. Svi glumci, u trenucima u kojima se ne obraćaju publici ili jedno drugom, na podu oslikavaju veliko platno, publici nevidljivo do samog kraja predstave kada nam napokon pokažu sliku koja je nastajala tijekom dva sata, koliko je otprilike trajala izvedba. Apstrakcija, naslikana u stilu Jacksona Pollocka, izlijevanjem i kapanjem boje na pod, mijenja odnos tijela i platna, čime uvjetuje mehaniku samog slikanja, a time i konačnu sliku, koja je u svakoj izvedbi, pretpostavljam, drugačija. S obzirom da je scenografija (Siniša Ilić) vizualno nenametljiva, kao što je i glazba (Luka Papić) auditivno gotovo utišana, kao da ne prate predstavu nego se odmotavaju svojim vremenskim i prostornim tokom, gledanje tijela organiziranih u zajednički rad, osjećamo kao zasluženi odmor od revolucionarnog zahtjeva koji nam se nameće (i koji ne priznaje odmor). 

S jedne strane, autori ne umanjuju sposobnosti publike, pretpostavljaju inteligentnog gledatelja koji ne mora znati biografske podatke Duras, Davičoa i Pasolinija, da bi mogao misliti zajedno s njima, o njihovom vremenu kao i o vremenu u kojemu živimo. No s druge strane, prije nego što se zajednički oduševimo političkim potencijalom ove predstave, prisjetimo se da duhovi ne osjećaju bol, dok proleteri krvare, i to ne u kazalištu, nego u tvornicama, rudnicima, na gradilištima, ulicama, u moru. Očito je da je i autorska ekipa predstave svjesna te razlike, kad na kraju predstave, potrpani jedni do drugih ili jedni preko drugih, glumci izgovaraju stihove grčkog pjesnika Jazre Khaleeda Gone is Syria, Gone. Iako je već izlizana ta afektivna slika migranata koji preko mrtvih tijela svojih suputnika, supatnika i suboraca kroče na europsko tlo, ona je tu s razlogom. Podsjeća nas da borbu trebamo nastaviti, ne zbog toga da bi duhovi prošlosti nastavili figurativno živjeti, nego zbog toga da bi i najpotlačeniji od nas mogli živjeti. 

Da se, za kraj, vratim na početno pitanje o tehnologiji, njenoj sveprisutnosti i mogućnostima promjene u društvu atomiziranom na pojedince koji ne znaju misliti, pa ni osjećati, izvan uskog kruga kojemu pripadaju. Bojan Đorđev u jednom intervjuu povodom premijere predstave kaže: "Ono čuveno geslo kojim se završava Komunistički manifest da proleteri nemaju šta da izgube osim svojih lanaca danas bi glasilo – proleteri nemaju šta da izgube osim svojih mobilnih telefona." Možda je teško zamisliti povratak analognoj tehnologiji, ali nije teško čuti glasove onih koji prosvjeduju. Dapače, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, danas je to lakše nego ikada. Umjesto da slušamo što moćnici misle o tome kako bi se potlačeni trebali boriti protiv svojih kolonizatora, te iz udobnosti svoje fotelje izjavimo nešto naoko bezazleno poput "uvijek će biti rata na tom Bliskom istoku", poslušajmo glasove onih koji se bore. Čut ćemo glasan zveket njihovih lanaca i zvonjavu njihovih mobitela: tu su da ometaju ravnodušne. 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 10.06.2021

VEZANE VIJESTI

Glasovi s druge strane linije

Piše: Mila Pavićević

Ljudski glas Bojana Đorđeva gledatelja distancira od vlastitog tijela kao objekta žudnje u kazalištu, tjerajući ga da imaginira i proizvodi vlastiti, intimni materijal predstave.

Javnost intime i snaga ranjivosti

Piše: Nika Krajnović

U simpatično-distopičnom tonu Lolipop parodira jednoznačna tumačenja seksualnosti i kritizira paradoks liberalizacije seksa koja i dalje ostavlja brojna neriješena pitanja.

Neuhvatljivost žalovanja

Piše: Anamarija Žugić Borić

U aktualnom trenutku kojim dominira gubitak kontrole, Arterarijev novi projekt podsjeća koliko nas kȏd javnoga žalovanja prisiljava da pronađemo riječi kada za to nismo spremni.