Produktivna i kreativna konfrontacija | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Produktivna i kreativna konfrontacija

"Ideja je na mapu europskog zeleno-lijevog dijaloga staviti našu regiju i pokazati da se na nas može računati". O protekloj Zelenoj Akademiji razgovarali smo s Vedranom Horvatom.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Fotografije: Mirela Šavrljuga

Od 23 do 30. kolovoza na Visu se po četvrti put održala Zelena Akademija 2020 u organizaciji Heinrich Böll Stiftunga, Europske Zelene Fondacije i Fondacije Otvoreno društvoU jednotjednom intenzivnom programu gotovo dvije stotine sudionika iz preko 15 zemalja raspravljalo je o alternativnim scenarijima razvoja koji vezu između ekološke modernizacije i novih modela upravljanja zajedničkim dobrima vide kao centralno mjesto novog društvenog ugovora. Posebna pažnja ove je godine bila posvećena odnosu između političkih stranaka i društvenih pokreta, s naglaskom na zemlje Jugoistočne Europe, Srednje Europe i tzv. Europskog Juga.

Moduli Nature (voditelji Vedran Horvat i Jagoda Munić), Economy (Tomislav Tomašević i Jovica Lončar) i Society (Paul Stubbs) podijelili su sudionike i polaznike u tri grupe koje su posljednjeg dana predstavile temeljna načela novih modela oko kojih su se složile te osnovna neslaganja proizašla iz trodnevnih radionica. Svaki su dan organizirani raznovrsni paneli prilagođeni svakom modulu, dani su započinjali predavanjima Jože Mencingera, Ralfa Fuecksa, Tima Jacksona, Reinharda Bütikofera i Natalie Bennet, a završavali debatama o društvenim pokretima i novim političkim strankama, mjerama štednje, trgovinskim ugovorima između EU i SAD-a te kontradikcijama zelenih politika. S Vedranom Horvatom, voditeljem zagrebačkog ureda Heinrich Böll Stiftunga i jednim od organizatora Akademije, razgovarali smo po završetku programa.

 

KP: Kakav je tvoj osobni dojam uspješnosti ovogodišnje Akademije s obzirom na zadanu problematiku?

V.H.: Na osnovi povratnih dojmova i reakcija, mozemo biti jako zadovoljni ovogodisnjim izdanjem Akademije. Postavljena tema je bila ambiciozna i u tih nekoliko dana, otvoreni su samo neki, ključni aspekti sistemske promjene koju smo imenovali kao "ecommonise". Sam proces i koncept treba dakako razvijati dalje, pogotovo kroz prakse, a tu mislim na daljnje zaokruživanje i pokretanje novih saveza, programa i praksi koja pitanja klasnih razlika, radničkih prava ili ekonomske demokracije ne stavljaju ispred smanjenja pritiska na okoliš i upozoravanja na granice rasta u sadašnjem ekonomskom sustavu. I obrnuto, naravno. U tom smislu, postalo je jasno da za taj poduhvat nije dovoljno ni tjedan, pa ni mjesec dana, kao ni skoro dvjestotinjak sudionika. U tom smislu na Visu se uvijek susrećemo s predimenzioniranim očekivanjima, potrebno je daleko više i vremena i resursa i ljudi no zato ovu godinu iz perspektive Akademije gledamo kao neki okidač, kao pokretanje poluge za tu promjenu u ovoj regiji, a na sve nas kao multiplikatore te ideje. U tom smislu mislimo da možemo biti zadovoljni jer se Akademija tu pozicionira kao referentna točka za razvoj zelene političke misli i praksi, zelene shvaćeno dakako prošireno od onog na što je ona svedena u Hrvatskoj danas te naspram ili u suradnji s onim što se želi subjektivirati kao Nova Ljevica. 

KP: S obzirom na predložena "rješenja", čini li ti se da je Akademija uspjela u svojoj temeljnoj misiji?

V.H.: Što se tiče rješenja, iluzorno bi bilo misliti da se u tjedan dana mogu u konačnici proizvesti rješenja za izlazak iz krize ili za ukidanje nejednakosti, ako to nije moguće godinama uz nevjerovatne resurse koje vlastodršci imaju na raspolaganju. Ono što jesmo učinili je da smo prikazali neka rješenja koja već postoje, koja se već pokušavaju pokrenuti i da smo ih povezali sa drugim konceptima i idejama koje postoje u široj zelenoj zajednici u regijji. Ipak, ono što je najbitnije je da smo stvorili prostor za kvalitetniju i kompetentniju diskusiju, a jedino iz nje, pored osobne kreativnosti, može doći do proizvodnje rješenja. Ono što me više brine jest to da se u nekim krugovima ne gleda blagonaklono na rješenja i na sve ono što nudi neku alternativnu opciju koja može smanjiti krizu, čak suprotno, kao da se očekuje daljnje propadanje i urušavanje koje bi potom netko politički kapitalizirao. Utoliko je na Akademiji uvijek prisutna svojevrsna napetost između onih koji zagovaraju postepeni prijelaz i transformaciju i onih koji zagovaraju nagli rez, revoluciju, potpuno propadanje sadašnjeg nepravednog ekonomskog sustava. Tu napetost je potrebno osjetiti i s njom raditi na način da ona bude produktivna. Možda popravak sadašnjeg stanja može voditi k jednakosti i utoliko biti revolucionaran. Nije li revolucionarno što se čak 91% proizvodnje električne energije u Njemačkoj sada nalazi ponovno u rukama građana? O takvim revolucijama nitko ne govori, jer imaju transformativni karakter. 

No, da se vratim na evidentan rizik, oni koji i dalje radije zagovaraju kolaps ovog sustava pokazuju da nemaju puno što izgubiti. Taj put, koji možda jest legitiman, u ovom mi se trenutku čini izuzetno riskantnim jer ne smijemo zanemariti one autoritarne snage u društvu koje neće dugo oklijevati sa kapitalizacijom takvog stanja. A te snage nisu bile s nama na Akademiji.  

KP: Na što ti se čini da će se organizacija Akademije u budućnosti morati koncentrirati?

V.H.: U svakom slučaju nakon ove Akademije bit će potrebno ozbiljnije razmisliti o daljnjoj metodologiji rada budući da i interesom i proporcijama Akademija prerasta u pravu školu. U tom smislu, barem je nekoliko različitih grupa sa bitno drugačijim očekivanjima te ćemo u tom smislu kroz prilagodbu formata, s programskim odborom i partnerima i dalje raditi na oblikovanju programa. Mlađi polaznici koji se prijavljuju na programe imaju jednu vrstu očekivanja, drugu vrstu imaju politički angažirane grupe i pojedinci, treću vrstu očekivanja imaju eksperti iz različitih područja. Njih sve treba nastaviti povezivati no istovremeno i odgovarati na njihova specifična očekivanja. 

KP: Kao organizatori, jeste li zadovoljni pozvanim predavačima i izlagačima te čini li ti se da je tijekom sedam dana postavljen neki temelj za daljnju, širu europsku suradnju?

V.H.: Što se tiče odabira predavača, za nas nije bilo iznenađenja tokom ukupnog programa. Uspješno se ostvarilo da su pojedina predavanja ili rasprave ispunile svoju svrhu, bilo da se radi o plenarnoj diskusiji na kojoj se došlo do vrhunca debata koje smo pojedinačno gradili kroz module, bilo da se govorilo o davanju nekog završnog tona. U tom smislu uvodna rasprava je mislim dala odličnu podlogu, a kulminaciju Akademije proizvela je široka debata o kontradikcijima zelene revolucije te predavanja Tima Jacksona i Ralfa Fuecksa. Završno predavanje Natalie Bennet odlično je integriralo neke od sumnji koje i dvojbi koje internalizira zeleni pokret danas, kao i neke prijedloga kako izaći iz tih zamki. Giovanni Allegreti i Mikel Lezamiz dali su odličan prikaz praksi koje već postoje i koje mogu i politički i ekonomski osnažiti ovu transformaciju. Pored toga još nevjerovatna količina kvalitetnih predavača koji su nas uveli u pojedine aspekte koje smo htjeli naglasiti kao bitne za daljnje bavljenje na političkom, policy ili aktivističkom planu. 

Mislim da profiliranje razlike između stranih predavača i domaćih polaznika više nije realistično, i da se razlika sada definira neovisno o geografskim težištima centra i periferije, između onih koji definiraju pozicije Zelenih kroz tehnološki optimizam i rast u suradnji s prirodom naspram onih koji ograničavaju rast i daljnju financijalizaciju Prirode. Ta konfrontacija, ako je produktivna može biti izuzetno korisna, no s druge strane moramo znati da se taj kontrast nalazi samo u ekstremima, u kojima se transformacija u biti i ne događa. Akademija je od samog početka profilirala svoj rad s jakim međunarodnim imenima, od Philippea Schmittera, Vladimira Gligorova, Davida Bolliera, Saki Bailey, Tariqa Alija, Michaela Hardta pa smo tako nastavili i ove godine. No ideja nije da Akademija ovisi od intervencija stranih gostiju, čak suprotno, ideja je da na mapu europskog zeleno-lijevog dijaloga stavimo našu regiju i pokažemo da se na nas može računati, sa nama, našim ljudima i iskustvima.

 

KP: Unatoč dobroj volji i suradnji lokalnih institucija, razmišlja li Akademija o nekom prostoru u Visu u kojem bi bila koncentrirana njena događanja, pogotovo s obzirom na natječaj DUUDI-ja za korištenje nekretnina u državnom vlasništvu?

V.H.: Zadovoljni smo što s Višanima imamo dobar suradnički odnos i mislim da je to izuzetno bitno za daljnje profiliranje Akademije. Na kraju, želimo da nakon nekog vremena boravka i druženja na Visu, i sam otok i njegovi stanovnici mogu imati neke dugoročne koristi, onkraj one koja produžuje sezonu za još tjedan i popravlja turistički budget zbog noćenja ili potrošnje. Ideja o takvom prostoru je svakako atraktivna, kao i prilika da se neki prostori koji propadaju koriste na održivi način, i za neposredne korisnike, i za zajednicu. Objektivne pretpostavke dakle postoje, no potrebno je još izaći na kraj s preprekama političkog ili ekonomskog karaktera. U svakom slučaju, nama je primarni cilj razvijati program, a paralelno s tim raditi na drugim rješenjima.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 06.09.2014