Proizvodnja prekarnosti | kulturpunkt

Proizvodnja prekarnosti

Iako je petina radne snage prekarno zaposlena, nestandardni oblici rada nesrazmjerno pogađaju ranjive i podzastupljene skupine – posebno mlade.

Piše: Matko Vlahović
  • A
  • +
  • -

Nedavno je u Hrvatskoj osnovan Sindikat radnika digitalnih platformi (SRDP) koji će se baviti pravima zaposlenika/ica servisa kao što su Wolt, Bolt, Uber i drugi. Pokretanje sindikata prati događanja iz ostatka Europe, gdje su digitalne platforme redovan uzrok kolektivnog organiziranja i česta meta tužbi. Unatoč tome što se prezentiraju kao inovativne tehnološke kompanije, poslovni modeli digitalnih servisa parazitiraju na višedesetljetnom trendu fleksibilizacije poslovanja i radnog zakonodavstva – drugim riječima, nedostatak regulacije koriste kao prigodu da rizik poslovanja prebace na svoje "samozaposlene partnere". Međutim, svakodnevna prisutnost platformi je osigurala da eksploatacija ipak ne ostane nevidljiva. Borba za prava koja se posljednjih godina organizira oko platformskog rada stavila je nesigurne i nestandardne oblike zaposlenosti u fokus javnosti te je pritom promijenila vokabular kojim pristupamo sferi rada.

Osim spomenutog platformskog, nestandardni oblici zaposlenja uključuju rad na određeno, honorarni rad, samozaposlenost i sl. Prema podacima HZMO-a, 2020. godine je 22 posto ukupnog broja zaposlenih radilo preko ugovora na određeno, po čemu je Hrvatska prva u Europi. No iako se radi o petini zaposlenih, nestandardni oblici rada nisu ravnomjerno raspoređeni i nesrazmjerno pogađaju ranjive i podzastupljene skupine – posebno mlade i migrante. Kako je pisao Faktograf.hr, 2019. godine čak je 90 posto novozaposlenih potpisalo ugovor na određeno, što dodatno ukazuje na izuzetno visok stupanj prekarnog rada kod mladih. Raširenost navedenih problema podcrtava važnost da se pojmove kojima ih sve učestalije opisujemo – prekarnost, prekarni rad, prekarijat – podvrgne kritičkoj analizi.

Transformacije rada

Novi doprinos kritičkoj raspravi o prekarnosti dobili smo u vidu zbornika Transformacija rada: narativi, prakse, režimi, koji je nedavno predstavljen u zagrebačkoj Booksi. Riječ je o izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku nastalom u okviru četverogodišnjeg istraživačkog projekta Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Trinaest znanstvenih studija grupiranih u nekoliko tematskih cjelina pruža korisne i originalne uvide u područje rada u kontekstu postsocijalističkih društava iz sociološke, antropološke, historijske i epistemološke perspektive. Kako su urednici Ozren Biti i Reana Senjković istaknuli, zbornik je finaliziran baš u vrijeme kada su se u RH počeli bilježiti prvi slučajevi aktualne pandemije pa je nažalost propušteno istraživanje naknadnih turbulencija. Ali to ne treba shvatiti kao preveliku manu – štoviše, promjene ubrzane pandemijom svoje repove ionako vuku iz dugoročnih trendova koje su autori istraživali.

Kako je riječ o zborniku koji pokriva širok spektar perspektiva, knjiga je nezahvalna za sažimanje, ali sadrži nekoliko tematskih linija koje mogu poslužiti kao nit vodilja za predstavljanje problematike. Svojevrstan lajtmotiv zbornika je upravo kritičko istraživanje pojma i fenomena prekarnosti u posttranzicijskim zemljamanpa ćemo umjesto prezentiranja svih radova nešto više pažnje posvetiti nekolicini koji koncept prekarnosti istražuju iz perspektive produkcije znanja.

Tako Mislav Žitko u tekstu Prekarni život: od političke do moralne ekonomije daje pregled socioloških rasprava o prekarnosti i pritom pokušava uvesti jasnije određena konceptualna razgraničenja. Unatoč tome što se rašireno koriste, ni fenomen ni stručni vokabular prekarnosti nisu precizno definirani. Na primjer, dok koncept prekarnog rada implicira kako je riječ o učinku "pojedinih javnih politika pri čemu je onda riječ o fenomenu koji je privremen i neposredno ovisan o lokalnom institucionalnom poretku unutar kojeg je proizveden", koncept prekarijata pak daje naslutiti kako je riječ o nečemu stalnom, o novoj društvenoj klasi koja se po nečemu razlikuje od radničke klase. Prekarijat je doduše moguće shvatiti kao klasu, ali, kako Žitko pojašnjava, time nije dobiven neki značajan uvid koji bi izostao u tradicionalnoj klasnoj analizi. Narativ o novoj klasi zato nije dostatan da se objasni prijemčivost termina prekarnosti u stručnom i javnom diskursu.

Pomoću niza evaluacija empirijskih podataka i socioloških teorija prekarnosti, Žitko pokazuje kako raširenost prekarnog rada ovisi o zakonodavnom okviru, a ne o nezaustavljivim procesima globalizacije ili tehnološkog determinizma – "tržište rada je stvoreno i osigurano od strane države". Zbog toga napominje kako se prekarnost rada "obično pojavljuje u specifičnim džepovima ekonomskog poretka u kojima ne funkcionira sindikalna i drugo organiziranje radnika, pa su stoga mladi radnici ili migrantski radnici oni s najvećim izgledima da završe u nekom obliku prekarne zaposlenosti."

Prekarnost iz pozicije ranjivih skupina nije ograničena samo na sferu rada već ovisi o strukturnim preprekama koje ih stavljaju u poziciju u kojoj je nesiguran i potplaćeni rad jedina opcija. Nedavno smo na Kulturpunktu pisali o ulozi nezaposlenosti u egzistencijalnoj prekarnosti koja obilježava mlade kao podzastupljenu društvenu skupinu. Strukturna nezaposlenost, nedostatak radnog iskustva i institucionalno zanemarivanje prisiljavaju mlade osobe da pristanu na "što god se nudi", dok nesigurnost nestandardnih oblika zaposlenja znači da jednom kad i dobiju posao, ne mogu biti sigurni hoće li to potrajati, što za sobom povlači niz problema. U takvim je uvjetima gotovo nemoguće stvarati neke dugoročnije planove – podizati kredit, kupiti nekretninu, razvijati karijeru, zasnovati obitelj itd. A budući da su prekarni ugovori o radu poslodavcima privlačni upravo za poslove koji ne zahtijevaju kompleksne vještine ili ulaganja u obrazovanje radnika, iskustvo koje stječu ne čini ih "atraktivnijima" na tržištu, što dovodi do svojevrsnog začaranog kruga. 

Upravo zato što podcrtava značaj nagomilanih sistemskih prepreka, prekarnost postaje privlačan pojam za opisivanje društvene pozicije ranjivih skupina kao što su mladi, migranti i siromašni. U zaključku svog teksta Žitko predlaže da prekarnosti pristupimo iz rakursa moralne ekonomije pa piše: "Moralna ekonomija diskurs je invokacije: ona počiva na zazivanju prava, na pozivanju na izvanekonomske norme i običaje, na uvođenju javnog interesa u raspravu u svrhu suprotstavljanja ekonomskoj logici. Moralna ekonomija postaje učinkovita onda kada je javno mnijenje o društvenoj pravednosti, društvenim vrijednostima i zaslugama dovoljno snažno da potisne ili spriječi najgrublje učinke tržišne utakmice."

Moralna ekonomija je prema Žitku u mnogočemu nastavak rasprave o državi blagostanja. Predodžbe o dostojanstvenom radu, zajedničkom dobru i raznim vrijednostima u državi blagostanja su imale institucionalnu validaciju, čiji izostanak stvara prostor onome što zahvaćamo u terminu prekarnosti. Međutim, moralna ekonomija može potaknuti i konzervativne pojave. Primjerice, u hrvatskom kontekstu većina je prekarnog rada smještena u privatnom sektoru, dok je javni sektor relativno dobro sindikalno organiziran, što znači da se zahtjevi za društvenom pravednošću nerijetko pojavljuju kao zahtjevi za "ujednačavanjem prema dolje". 

Proizvodnja znanja/legitimacije

Prekarizacija nije naprosto nova pojava, već je riječ o dugoročnom trendu ili procesu koji se nerijetko povezuje s navodno srodnim procesom deindustrijalizacije i prelaskom na postfordistički ekonomski model – na način proizvodnje u kojem nauštrb manualnog rada naglasak stavlja na kognitivni rad, inovativnost i sl. Takvim pristupom se zapravo implicitno podrazumijeva kako je fleksibilizacija zaposlenja nužna strukturna posljedica nove ekonomije koja traži fleksibilnu radnu snagu, a ne rezultat političkih odluka. U kontekstu nekadašnjeg socijalističkog društva, taj se proces odvijao paralelno s restauracijom kapitalizma. Stoga u tekstu Transformacija rada, proizvodnja znanja i klasna borba, Sven Cvek analizira ulogu teorijske produkcije jugoslavenske sociologije u pripremi terena za fleksibilizaciju zakonodavstva u tranziciji. 

Cvek ističe kako su dramatične društvene promjene u iskustvu industrijskog rada "na vrlo sličan način razumjeli pobornici liberalnih reformi iz redova političke klase i dobar dio jugoslavenskih sociologa. I jedni i drugi suvremena su previranja razumjeli u kontekstu očekivanja 'dolaska postindustrijskoga društva'". Kritičkom reevaluacijom rada Josipa Župana, autor pokazuje kako je u jugoslavenskoj sociologiji esencijalistička teza o radničkom egalitarizmu kao prepreci socioekonomskom razvoju bila izuzetno raširena. Činjenica da su rasprave o "socijalističkom mentalitetu" kao barijeri inovativnosti i kreativnosti prisutne i u suvremenom javnom mnijenju, pokazuje dalekosežni utjecaj takvih teza.

Sven Cvek napominje kako je "u ključnom trenutku u konstituiranju naše postsocijalističke suvremenosti takav opis predstavljao ne samo čin napuštanja radničke klase (posebno one industrijske) od strane njenih dotadašnjih (nominalnih) zastupnika već i konačno odricanje od pokušaja stvaranja socijalističke alternative kapitalizmu". Sociološke rasprave naravno nisu prouzročile restauraciju kapitalizma, ali svjedoče o određenim tendencijama čija samorazumljivost još uvijek služi kao opravdanje za fleksibilizaciju. 

Teorijska produkcija i načini na koji shvaćamo sferu rada ima stvarne posljedice. Kako je to istaknuo Mario Reljanović u tekstu Fleksibilizacija i prekarizacija na tržištu rada, odricanje od alternative proizvelo je situaciju u kojoj je postsocijalističkim zemljama jedini izbor "trka do dna". Reljanović je u svojoj studiji narativ o prekarnosti u postsocijalističkim državama kontekstualizirao analizirajući njegove strukturne ulogu u zemljama kapitalističke periferije. Primjerice, ovisnost o međunarodnim investicijama pruža strukturni pritisak za smanjivanje radničkih prava i poticanje prekarnog rada. Smanjivanje prava dovodi do toga da radnici više ne prihvaćaju eksploataciju, pa iz zemalja periferije iseljavaju u zemlje centra. Reljanović navodi da iz Srbije godišnje odlazi više od sto tisuća radnika koji se potom nadomještaju jeftinijim migrantskim radom. Slična je situacija i u Hrvatskoj. Potreba za novim diskursom prekarnosti javlja se upravo zbog toga što su uvriježeni termini i teorije koristili legitimaciji, a ne kritici neizdrživog egzistencijalnog stanja.

Za kraj valja spomenuti kako se zbornik ne bavi isključivo teorijskim pitanjima, već uključuje i niz studija slučajeva. Reana Senjković primjerice piše o fenomenu postsocijalističke nostalgije radnika, Nina Vodopivec o propasti industrije piše na primjeru tvornice u Murskoj Subotici. Također se mogu pronaći studije o prekarizaciji rada na primjeru automobilske tvornice, željezare, ali i dječjih vrtića. Posebno je zanimljiv članak Romane Pozniak o prekarnosti u humanitarnom sektoru koji se bavi iskustvima radnika/ca koji pomažu izbjeglicama na balkanskoj ruti. Zbornik stoga predstavlja vrijedan i obuhvatan doprinos suvremenim raspravama o sferi rada, a posebno razumijevanju fenomena prekarnosti koji određuje iskustvo ranjivih i podzastupljenih društvenih skupina.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 27.09.2021

VEZANE VIJESTI

Neprestana nesigurnost nezaposlenosti

Piše: Matko Vlahović
Svakodnevno iskustvo nezaposlenosti i ovisnost mladih osoba o neformalnim mrežama potpore u postrecesijskom su desetljeću stvorili plodno tlo za ideološku retradicionalizaciju društva.

Nesigurnost je standard

Piše: Jakov Kolak
Prekarnost je već godinama konstanta velikog djela našeg tržišta rada, a nesigurnošću zaposlenja ponajviše su pogođeni oni koji se već u startu nalaze u ranjivom položaju – mladi.

Iseljeni na tržište

Piše: Maša Borović
Alternativni modeli stanovanja pokušavaju razotkriti nelogičnosti sustava, u kojima gradski i državni prostori zjape prazni, dok sve više mladih ne može osigurati krov nad glavom.