Projekt jednokratnog kazališnog angažmana | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Projekt jednokratnog kazališnog angažmana

Projekt višegodišnjeg nasada jabuka predstava je čija je periferija kvalitetnija od središta, idejno zamućenog i ideološki nedosljednog i evazivnog.

Piše: Igor Ružić

FOTO: Facebook

  • A
  • +
  • -

Da i kazalištarci žive u stvarnom svijetu, ne onom kule bjelokosne svojih ideala i umjetnosti, dakle zaštićeni institucionalnom ogradom s izletima u filmsku navodnu ozbiljnost ili televizijski navodni humor, istina je koja, kako se smjenjuju generacije, a domaće akademije izbacuju sve više topovskog mesa, postaje sve očitija i na pozornici. Iako se, naravno, većina institucionalnog glumišta neće baviti tako prizemnim problemima poput umjetničkog preživljavanja, jer s time ili ne dolazi u kontakt ili to rješava nevidljivim, institucionalnim putem dok ostatku poručuje kako je i svaki konobar u Londonu ili New Yorku zapravo glumac, scenarist ili redatelj "između poslova", problem postoji i želi se, logikom samog posla, izraziti. Jedan od primjera je i predstava Projekt višegodišnjeg nasada jabuka iza koje, uz podršku umjetničke organizacije KUFER stoji entitet nazvan Privremeni kolektiv radnika u kulturi. Čine ga Mia Biondić, Csilla Barath Bastaić, Ivana Krizmanić, Romina Vitasović-Lučić i Silvio Vovk s izvedbene, te Nina Gojić i Bojan Mucko s dramaturške strane. Samoorganiziranje je ovdje i strategija i procedura, pa su "uloge" podijeljene po logici izlaska na scenu ili ostanka iza nje, ali bez režijskog demijurga čijoj velikoj bi sve ostalo trebalo biti podređeno. 

Ipak, postoji ideja kojoj je sve u ovoj predstavi podređeno, a sadržana je u kolokvijalnom nazivu predstave koji joj je dodijeljen i prije premijere, a glasi Kamensko. Naziv je već pomalo postao mitski, jer nekadašnja Kuća europske mode i njezina turbulentna, istodobno slavna i sasvim neslavna nedavna prošlosti, kao i ostaci njezine sadašnjosti, tvore simboliku koja znači i više od onoga što bi mogla, ili trebala značiti u društvu s, čisto statistički gledano, stotinjak sličnih primjera "odrađenih" u proteklih dvadesetak godina. No, Kamensko je brend institucionalnog i legalnog nasilja nad prostorom, industrijom, radom i društvom, najjasnija iako možda ne i najgora priča o naličju tranzicije i navodno žuđenoj dinamičnoj prirodi kapitala. O tom slučaju već je dosta rečeno i napisano, a opet ne dovoljno, jer ukoliko je već podignut na razinu simbola, on zahtijeva i svoju umjetničku obradu, širokog zamaha freske ili specifičnog uvida autorske poetike izgrađene djelomično i na odgovorima, a ne samo pitanjima. Utoliko, ima smisla da se njime bave i izvedbeni umjetnici iz svojeg specifičnog posebnog rakursa, slijedeći logiku kapitala kojem neki ljudi jesu, a neki drugi i nisu potrebni. Pogotovo ukoliko se tom temom bave u svojevrsnoj industriji kulture u stečaju, kako bi se, uz mnoge ograde i dosta naklonosti, moglo nazvati proizvodni pogon Studentskog centra, s Kulturom promjene kao programom koji ga održava na životu, ili bez njega. 

Zagrebački SC upravo je najbolji primjer deindustrijalizacije (i) kulture u tranziciji koja je (i) kulturu komodificirala i pretvorila u kulturnu industriju. Danas, on je i dalje institucija u svakom smislu te riječi od koje kulturna ili vlast općenito diže ruke jer njezin način funkcioniranja nije dovoljno lukrativan, spektakularan, prezentan i/li poslušan. Pritom postoji i nešto simbolično u samom lokacijskom rasporedu njegovih sadržaja, gdje se kulturi prilazi sa stražnje strane, dok fasadu čine upravne zgrade, menza i kino-dvorana koja svojom monumentalnošću također odgovara nekim drugim vremenima ili barem vremenima drugačije masovnosti. Kamensko i SC dijele naznaku slične sudbine, iako potonji nije u stečaju nego tek pod prinudnom tj. sanacijskom upravom, jer upravo kako se kapital zainteresirao za lokaciju na Trgu Franje Tuđmana, tako je svojedobno razmišljao i o trokutu koji čine dvije željezničke i jedna tramvajska trasa u Savskoj. Sličan problem, ali, barem za sada, drugačije rješenje, jer SC je ipak nešto veći zalogaj, ali to ne znači da ga ne čeka sličan sudbina, kako je to, inspiriran naznakama i poučen iskustvom tranzicije, pretpostavio redatelj Miran Kurspahić u predstavi-instalaciji-projektu znakovitog naziva Rasprodaja

Radničkom simbolikom, politikama rada i prostora koji ga omogućuje u humanim okvirima, ali i rasprodajom ljudskih i prostornih resursa, domaće se nezavisno kazalište već bavilo. Jedna od prvih naznaka, s koreografskom fascinacijom mehaniziranog pokreta tek kao bazičnim slojem značenja, bila je Fabrika Natalije Manojlović, nominalno plesna predstava, ali zanimljiva i u ovom okviru zbog političke pozadine i ikonografije. Sličnu, ali i bitno kompleksniju upotrebu estetike rada koristio je i kolektiv BADco. u 1 siromašan i jedna 0, predstavi koja se izravno bavila pretvorbom ljudskog materijala iz vlasnika nad sredstvima proizvodnje u na koncu nepotrebno sredstvo ionako neprofitabilne i zato nepotrebne proizvodnje. Niz ne bi bio potpun bez dokumentarističkog dijela predstave Srce moje kuca za nju kompanije Montažstroj, s ispovijedima radnica otpuštenih ili otjeranih s radnog mjesta. Kruna je ipak, u Hrvatskoj izveden samo u produkciji Dramskog programa nacionalnog radija, tekst Gorana Ferčeca Radnice koji se izravno bavi slučajem Kamensko iz dvostruke, osobne i društvene perspektive, i u tom spajanju uspijeva povezati autorsko i intimno s dokumentarnim. Isto pokušava i Projekt višegodišnjeg nasada jabuka, ali s aproprijacijom i kontekstualizacijom ima gotovo nerješive probleme, s kojima se susreće izravno, na pozornici.

Preuzimanjem simboličke težine slučaja Kamensko, Privremeni kolektiv radnika u kulturi želi istodobno ponoviti činjenice o toj zaista egzemplarnoj operaciji, ali želi i reagirati na prekarni rad u kazalištu i u kulturi uopće. Poveznica jest jasna, donekle i moguća, ali u realizaciji dobiva i namjerno i, treba vjerovati, nenamjerno cinično ruho. Rezultat je to možda i načelno pohvalnog zajedničkog i dehijerarhiziranog rada, od kojeg se u konačnom proizvodu mogu naslutiti načelne smjernice, ali malo prave kohezije. Očito je okvir kazališni, želi se govoriti iz svoje situacije i onda vući paralele, pa predstava počinje neformalnim izlaskom na pozornicu, navlačenjem kombinezona, ugrijavanjem ćaskanjem, razigravanjem atmosfere osvještavanjem izvedbene pozicije… Metapočetak je, naravno, samo uvod, ali koji naznačuje bitno za onaj drugi dio predstave, nakon što se mehaniziranom gestikulacijom i korskom koreografijom ispriča kratki sažetak slučaja Kamensko, sa svim sudionicima, onima koje mediji smiju prozivati i onima koje se ne usude. Od kojekakvih sitnih pomoćnika, drugara za prljave poslove koji ni ne zaslužuju spomen, do velikih igrača poput Pavića, Kutle i Todorića, koji naprotiv zaslužuju da ih se imenuje i za koje se otvoreno kaže da su razlog obustave zaista dubinske istrage očite malverzacije zbog zemljišta. Ali, sve je to više ili manje poznata priča, i nije jedina takva. Ono što je čini zanimljivom je donekle ekskluzivna lokacija, radnička borba i štrajk glađu, činjenica da se sve to događalo u središtu Zagreba, i upravo nevjerojatno maštoviti nazivi projekata ili tvrtki preko kojih se Kamensko preuzimalo. Pored poetičnih vilinskih poljana i ljekovitog kobiljeg mlijeka, u tom nizu je i sasvim običan "projekt višegodišnjeg nasada jabuka", zaista postojeći elaborat koji je jednostavno prisvojen za potrebe još jedne fiktivne tvrtke u toj malverzacijskoj slagalici. 

Drugi, manje činjenički dio predstave nesumnjivo je zanimljiviji, jer otkriva kako i zašto se ad hoc okupljeni kolektiv poželio baviti upravo tom tematikom, i kako se s njom i njezinim posljedicama nosi. Neprikrivena autoironija pritom je zgodan okidač, pogotovo kad ide "tako daleko" da se gotovo izrijekom pita "Gdje sam/smo/ste bili kad je gorilo?", tj. tko je zapravo išao podržati štrajk glađu radnica Kamenskog ili im na ovaj ili onaj način javno dati potporu. Csilla Barath Bastaić čini to iz osobnog kuta, čitajući svoj dnevni raspored u kojem nema mjesta za kolektivne akcije i podrške, jer je i previše zaposlena održavanjem vlastite glave iznad vode, pritom i pazeći, metaforički rečeno, da se frizura ne smoči. Mia Biondić nešto jednostavnije, u svojoj sceni-performansu, tek pije mlijeko dok joj ne pozlije, gutajući s njim i činjenicu da u slijepom zadovoljavanju potreba lako blijedi šira slika i njezine posljedice. Najzanimljiviji je ipak solo Ivane Krizmanić koja, služeći se svojom najvećim izvedbenim adutom - verbalnom komikom svakodnevnog tipa, ponavlja iskaz radnice o suodnosu radništva i birokracije čak i u vremenima kad se među njima nije trebala vidjeti razlika. Pukotina smisla koja se tu otvara ima dalekosežne posljedice, koje odvode do citiranja Godardovog filma Tout va bien i moralnih dvojbi njegovih protagonista, salonskih ljevičara posustalih u vjeri i smislenosti, čak i opravdanosti, vlastitog angažmana. Čitano iz te matrice, predstava bi mogla prerasti u moralistički flagelantizam, da nema isprike u identifikaciji kroz zaključak da su "glumci postfordistički radnici" čiji je kontekst stalno mijenja pa je zato i štrajk umjetnika, ideja kojom se mjestimično poigravaju, zapravo nemoguća misija.  

Pokret Roberte Milevoj, kostimi Morane Cerovec i oblikovanje svjetla Luke Matića, čine Projekt višegodišnjeg nasada jabuka predstavom čija je periferija kvalitetnija od središta, idejno zamućenog i ideološki, možda i s razlogom koji nije ni naznačen, a nekmoli razrađen, nedosljednog i evazivnog. Izvedbeno postavljanje pitanja vlastite pozicije pohvalno je, ali ostavlja dojam ponavljanja već naučenog i propovijedanja obraćenima. Neprobojan u daljem, širem i dubljem smislu, ovaj projekt je sad već i upitno aktualan dok je zanimljiv jedino zbog određene doze introspekcije, ali ni za nju nema hrabrosti više od automatskog samožrtvovanja svedivog na građansku gestu što ne prelazi granicu, dok nominalno priziva solidarnost koja joj ide na ruku. Sustav opisuje izvana, činjenično, i naizgled ga kritizira dok se na njega navikava jer se bavi fenomenom koji ilustrira pogrešnim akcentima i banalnim paralelizmima. Između jasnog aktivizma i želje za njegovom umjetničkom interpretacijom, čini se kao da je ova predstava tek usputna stanica svakome od članova Privremenog kolektiva radnika u kulturi, jer sve nam se, eto, postfordistički mijenja. Uključujući i interes za društveni angažman.  

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 01.12.2015

VEZANE VIJESTI

Neprijatelj je negdje drugdje

Piše: Mila Pavićević

Hinkemann redatelja Igora Vuka Torbica nastao je prema tekstu njemačkog dramatičara, pjesnika, aktivista i revolucionara Ernsta Tollera.

Brk ovamo, brk tamo

Piše: Igor Ružić

Kompleks Ristić Olivera Frljića kompleksna je predstava, rekvijem koji ostavlja nešto manje razumljiv i time možda teži ili barem dugotrajniji gledateljski refleks.

Napredno čitanje i mišljenje prostora

Piše: Una Bauer

U HKD-u na Sušaku u Rijeci izveden je četverodijelni kazališni događaj Bez subjekta, završna produkcija prve generacije studenata modula ‘Scenografski prostori’ APU-a.