Promiješati i čekati da zavrije | kulturpunkt

Promiješati i čekati da zavrije

Što u stvari o samom kazalištu i njegovom programu govori reklamna kampanja HNK-a povodom 150. obljetnice?

Piše: Jasna Žmak

Priznajem, kada sam prvi put vidjela novi plakat vodeće nacionalne kazališne kuće kojom ista reklamira 150. obljetnicu svog postojanja pomislila sam da se radi o reklami za – redizajniranu Vegetu. Plakatom, naime, dominira velika žlica i još veće lice dobro poznatih pulena hrvatskog glumišta koje prati tekst "Gladni?". Tek podrobnijim pregledom plakata, kada sam mu došla koji korak bliže, ugledala sam puni tekst te upitne rečenice koja, sada mi je jasno, glasi "Gladni kazališta?" te je, očito, dio reklamne kampanje kulturne, a ne prehrambene industrije.

Slično je bilo i pri mojem prvom susretu sa reklamnim spotom koji je zagrebački HNK kreirao povodom svojeg 150. rođendana. Ugodno zavaljena u stolici boje purpura, u prvom redu balkona, pri nedavnoj reprizi jedne od ovogodišnjih HNK-ovih uspješnica, pred sobom sam na velikom platnu ugledala prvo vatru kako se elegantno pali na vrlo dizajniranom štednjaku, te zatim i ruke kako na taj isti štednjak prinose lonac od, pretpostavljam, vrlo kvalitetnog inoxa. A sve uz pratnju vrlo dramatične glazbe. Tek nakon nekoliko rečenica shvatila sam, ponovo, da se ne radi o reklami za novu liniju talijanskih kuhinja već o dijelu nove HNK-ove reklamne strategije… koju, usput budi rečeno, potpisuju Bruketa, Žinić i Luminus, agencije koje u svojim portfolijima već imaju velikane poput Cedevite, Ožujskog, Plive, Hoto grupe, Sunčanog Hvara... Hrvatsko narodno kazalište tako će postati još jedan u nizu hiper dizajniranih domaćih brandova koji će se, uz pomoć spomenutih nagrađivanih kreativnih umova, pretvoriti u ponos i diku lijepe naše te će i sam, nagađam, uskoro utržiti pokoju inozemnu nagradu za vizualni identitet. Kad mu već sa nagradama za umjetničke dosege ne ide. Barem onim inozemnim. 

I dok su Bruketa i Žinić bili zaduženi za dizajn nove, anđeoske, kazališne suvenirnice, studio Luminus potpisao je gore spomenuti plakat i video. Prema "priznanju" Renata Grgića, jednog od kreativnih direktora Luminusa, broj kreativaca angažiranih pri izradi jednog i drugog sredstva oglašavanja premašuje brojku – trideset. Trideset. Da, trideset. Dobro ste čuli – trideset. Ponavljam – trideset. Navedenu brojku ističem zato što je, iako uobičajena za reklamnu industriju, za kulturnu industriju paradoksalna iz više aspekata i zato što neodoljivo podsjeća na paradoksalnost broja zaposlenih u zagrebačkom HNK koji doseže brojku petsto. Petsto. Ponavljam – petsto.

Paradoks broj jedan: na izradi jednominutnog reklamnog spota za HNK bilo je angažirano više ljudi nego što ih sudjeluje u stvaranju većine predstava ostalih repertoarnih kazališta. Kako i ostala repertoarna kazališta imaju određen broj stalno zaposlenih, iako nezanemarivo manji od HNK-a, broj ljudi uključenih u pojedinu predstavu možda i doseže navedenih trideset, ali u svakom slučaju, tamo se radi o stvaranju barem jednosatnih predstava, što je obično barem jedno-, a često i više-mjesečni proces za razliku od jednominutnih reklama na kojima je proces rada nezanemarivo kraći. Ako istu usporedbu povučemo sa projektima koji nastaju na nezavisnoj sceni – teško ćemo naći primjer iza kojeg stoji toliko ljudi. Paradoks broj dva: bolji poznavatelji domaćih kulturnih prilika upoznati su i sa nesrazmjerom sredstava koja se godišnje iz državne i gradske riznice ulažu u nacionalnu kazališnu kuću br. 1, u odnosu na ostatak domaće produkcije, kako zavisne, tako i nezavisne. Nadalje, iako nisam upoznata sa točnim ciframa pa mogu samo spekulirati – budžet za izradu jednominutne reklame vjerojatno je bio blizu budžeta prosječne predstave nastale na nezavisnoj sceni. Još je više vjerojatno da je budžet većine njih i premašio za koju nulu gore. Krunski paradoks: i oni slabije upoznati s umjetničkim dosezima jednih i drugih, HNK-a, zavisnih i nezavisnih, kao i s odnosima njihove (ne)posjećenosti i međunarodne relevantnosti znaju da je HNK daleko od pozicije koja bi opravdala tolika ulaganja.

Čak i ako navedeni argument zanemarimo – jer riječ je ipak o nacionalnoj kući, jer ukusi se razlikuju, jer o umjetničkoj kvaliteti ne može se suditi objektivno – bazična neravnoteža koja postoji između jednog aktera s jedne i svih drugih, s druge strane, neosporiva je i – naprosto nezdrava. Čak i vaga, taj vječni simbol pravednosti, načinjena od najjačeg inoxa, željeza, čelika, neminovno bi se slomila pod tolikim dizbalansom. Jasno je da umjesto jednažbe sa znakom jednakosti, kada je riječ o domaćoj kazališnoj sceni, postoji samo niz nejednadžbi u kojoj HNK stoji s jedne strane, ostatak domaće produkcije s druge, a između njih je – provalija.

Ali to sve znamo, reći će neki, Na Trgu M. Tita ništa novo, reći će drugi, i ja ću se složiti i s jednima i s drugima, ali istovremeno i podsjetiti na novi moment apsurda (kojeg HNK, nažalost, više nego na svojim daskama ima u svojim uredima) u kojem bezumni paradoksi financijske nejednakosti opstoje i kada se, umjesto umjetničke produkcije, s ostatkom scene usporedi reklmna produkcija HNK-a. HNK, drugim riječima, ostaje ekonomski neisplativa investicija. Mastodontna mašinerija kakve pamtimo iz nekih drugih vremena.

No, vratimo se sada na reklame s kojima smo i počeli, s obzirom na to da one predstavljaju rijetko viđeni iskorak ka novome u tom kazalištu s preko petsto zaposlenih i s obzirom na to da one o njemu govore mnogo, iako možda ne na način na koji su htjele. Doduše, novina (ili novost) o kojoj pričamo nova je zapravo samo za HNK koji je, eto, baš u sferi PR-a odlučio testirati granice vlastite konzervativnosti, dok vlastitu umjetnost i dalje drži daleko, na sigurnom, od bilo kakvih doticaja s novim. I dok je prije redizajna vlastitih korica postojao relativni sklad između onoga što HNK jest i onoga što tvrdi da je, sada su se proizvod i omot našli u velikom raskoraku jer omot se sjaji i obećava – doduše ne obećava ništa zbilja novo jednom kada se pređu granice HNK, dok proizvod i dalje – hibernira na suhom i hladnom, dobro čuvanom, mjestu. Paradoksalna je to situacija za koju svakako ne treba kriviti marketinške magnate kojima je u opisu posla oduvijek i bilo stvaranje dodatne vrijednosti proizvoda, vrijednosti koja mu dakle nije svojstvena.

"Dašak slobode, salve smijeha, pramen vatre, žlicu mašte, mnogo ljubavi i sjaja, naribati snove, iscijediti hrabrost, umiješati otrova, zrnca sumnje i sjeme razdora i koju suzu, promiješati i pričekati dok ne zavrije." Tako, od riječi do riječi, glasi recept koji puteni glas Olge Pakalović čita, dok nečije (njene?) ruke sve navedeno, metaforički, ubacuju u lonac od već spomenutog inoxa. I dok u videu vidimo i pripremnu fazu kreativne kuhinje HNK, na plakatu vidimo samo rezultat – jelo koje je spremno za konzumaciju – članove ansambla baleta, drame i opere, u pripadajućim im kostimima, kako stoje u žlici, tik pred usnama Olge Pakalović i Luke Dragića, također članova spomenutog ansambla, spremnim da ih progutaju. Neka asocijacije počnu!

Za početak, dovoljo je možda uočiti hranjivost teatra koju ove reklame impliciraju – kazalište koje nastaje u loncu i jede se na žlicu analogija je dobro poznate izreke o daskama koje život znače. No već i sasvim površni pogled na hrvatsku realnost dat će nam do znanja da su jedine daske koje u Hrvatskoj nešto znače one koje se postavljaju u kompleksima kao što je Sunčani Hvar ili pak Hoto Centar, dok je istovremeno većina stanovništva gladna ne igara nego – kruha. Tako se HNK uvaljao u još jedan paradoks u kojem umjesto da bude crvena lampica stanja u kojem se "brdoviti Balkan" nalazi, postaje još jednim simptomom njegova propadanja u nizu jer novac poreznih obveznika bezumno troši opetovano betonirajući vlastiti elitistički status, u potpunom neskladu i daleko od jave koja ga okružuje.

Vratimo se sada na tren sastojcima koji se, navodno, nalaze u kuhinji HNK (nije ovdje na odmet spomenuti da je HNK vjerojatno jedino kazalište u Hrvatskoj koje posjeduje i vlastitu internu kuhinju!) – sloboda, smijeh, vatra, mašta, ljubav, sjaj, snovi, hrabrost, otrov, sumnja, razdor, suze. Temeljac ovog recepta je pak strast koja, kako tvrdi reklamni logline, u HNK-u stanuje već 150 godina. Iako je HNK, očito, sve navedeno pobrojao impliciravši njegovo postojanje u vlastitoj umjetničkoj sferi, puno je intrigantnija analiza navedenih sastojaka u političkom, posebno povijesnom, pregledu djelovanja HNK. Za podrobnu analizu te vrste ovdje neće biti mjesta, ali zavirimo barem malo u tajne tog samoprozvanog majstora kuhinje. 

Počnimo dakle sa – slobodom. Iako bi se, ako uzmemo u obzir široke ruke koje HNK daje vlastitom ansamblu u prihvaćanju poslova kod drugih poslodavaca (pa je tako neke od glumaca moguće češće vidjeti na malih ekranima nego u matičnom kazalištu), moglo zaključiti da je vrlo slobodouman, zavirivanje u listu redateljskih imena i postavljanih naslova daje sasvim drukčiju sliku kazališta za koje je vrijeme, uz pokoju iznimku, stalo, da ne budemo prestrogi, prije milenijskog buga. Slobodu za HNK prije svega predstavlja široka kesa koja mu je na raspolaganju te odabir ziheraških tema i autora kojima nedostaje jedan drugi bitni sastojak koji reklama navodi, a to je hrabrost koja definitivno ne stanuje na kućnom broju pet Trga maršala Tita. Tako slobodi koju daje autorima prethodi izostanak hrabrosti same kuće da izabere hrabre autore koji bi tu slobodu mogli i iskoristiti. Kulinarskom metaforikom rečeno – imaju vola, ali nemaju ražanj.

Nadalje, bacimo li pogled na smijeh i suze, ta dva lica tragedije i komedije, uočit ćemo da je postojanje prvog u HNK-u vrlo, vrlo rijetko, bez obzira na kvalitetnu akustiku zgrade. A i u rijetkim slučajevima kada se smijeh tamo pojavi vjerojatno se radi o nekom od datuma kojih je na repertoaru neki od festivalskih naslova (ili npr. skup Tupperware predstavnika) koje HNK ugošćuje ne bi li još više napunio vlastitu kesu. Za razliku od suza koje često stanuju na licima publike koju je to vjerojatno često sram priznati, jer riječ je ipak o nacionalnoj kući. Iako se radi o sasvim osobnoj pretpostavci, nagađam da je pojava suza naime posljedica tegoba koje se pojavljuju pri probavljanju određenih sadržaja ponuđenih na HNK meniju. Sami pogodite kakvih.

Dalje. Razdor, otrov, sumnja sve su redom sastavni dijelovi HNK-ove prošlosti i sadašnjosti. Ovdje bi još mogli dodati intrige, podmetanja, krađe, prijevare i slične manipulacije i makinacije sve redom proizašle iz veza koje HNK ima s drugim troslovnim akronimima iz političke sfere naše realnosti, a čija puna imena, vjerujem, možete i sami pogoditi. Za kraj, preselimo se malo na jug i spomenimo još samo vatru koja nikada nije zahvatila stvarni zagrebački HNK, ali je pretprošlo Splitsko ljeto zahvatila njegovu maketu u Frljićevim Bakhama. I dok HNK u Bakhama nije bio stvaran, vatra je bila stvarna (nije ovdje na odmet spomenuti da HNK na svojoj platnoj listi ima i nekoliko vatrogasaca!). Iako će neki navedeni redateljski postupak isčitati samo kao reakcionarni potez mladog buntovnika, redateljski status koji je Frljić u međuvremenu stekao u regiji ide u prilog čitanju njegovog postupka kao legitimne reprezentacije stava jedne nove, ne samo redateljske, generacije prema manjkavosti reprezentacijskih modela aktivnih u HNK-u.

Pobrojavši sve navedeno, dakle, možemo ponovo zaključiti kako HNK nije lagao kada je pobrojao svoje sastojke. Razlika je, ipak, možda samo u metodi njihove pripreme, u receptu kojeg će HNK trebati malo prilagoditi želi li se približiti standardu i hranjivosti koje reklamom sugerira. Jer promiješati i čekati da zavrije očito nije dovoljno. Jedina nada koja nam preostaje jest metaforika implicirana na plakatu na kojem, kao što sam već istaknula, mlađi glumci doslovno jednu svoje starije kolege. Ako odagnamo primjedbe cinika koje sugeriraju da se radi o jasnim aluzijama na incestuoznost odnosno zatvorenost navedene institucije, moguće je plakat isčitati i nešto optimističnije, kao suptilnu naznaku novog smjera u kojem HNK planira krenuti, pogotovo ako imamo na umu nedavnu premijeru dva mlada imena, jednog redateljskog i jednog dramatičarskog… ali i uz nužni podsjetnik da mlado nažalost nije uvijek istoznačnica nekonzervativnog i novog.

U svakom slučaju, Olga i Luka – dobar vam tek!

Tekst je prvotno objavljen u emisiji Odeon Trećeg programa Hrvatskog radija.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.12.2010