Promišljanje kritike iznutra | kulturpunkt

Vijesti Mediji

<

Promišljanje kritike iznutra

Kolokvij o kritici dotaknuo je pitanja transformacije tradicionalnih medija, interdisciplinarnosti kritike i promijenjene uloge kritičara u njenim novim okvirima.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Vatroslav Miloš/Kulturpunkt.hr

Nakon regionalnog edukacijskog projekta Criticize This, simpozija o kritici The Art of Criticism, te serije različitih predavanja i razgovora na temu kritike, koje kroz nekoliko godina organiziraju i provode udruge Kulturtreger i Kurziv, održan je i prvi Kolokvij o kritici. Tijekom dva dana (5. i 6. studenog) održana su četiri razgovora podijeljena u dvije tematske cjeline. Njima se nastojalo otvoriti razgovor o kritici sa samim kritičarima koji se praktično bave ovom formom i promišljaju je iznutra iz različitih perspektiva, te urednika medija koji svojim radom pokušavaju doprinijeti očuvanju i razvoju ove forme. 

Tema panela koji su se odvili prvog dana doticala se perspektive transformacije tradicionalnih medija, kao i perspektive promijenjenih uvjeta i pristupa umjetničkoj produkciji. Prvu raspravu Što je kritika danas? otvorila je Marina Vives Cabre, glavna urednica Nezavisnog instituta za kritiku i suvremenu umjetnost A*DESK iz Barcelone. Ova digitalna platforma nastala je 2002. godine s ciljem kritičkog promišljanja umjetnosti i umjetničkih ostvarenja, a njeni suradnici, vezani najčešće uz lokalni umjetnički kontekst, trude se unutar njega baviti i internacionalnom umjetnošću. Tijekom panela Vives Cabre je otvorila nekoliko pitanja s kojima se susreće suvremena kritika, prvenstveno sve uobičajenije fuzije kritike i kustoskih koncepata, odnosno umjetnika/kustosa koji je istovremeno i kritičar. U žustroj raspravi koja je uslijedila, zaključeno je kako kritičnost umjetnosti ne znači da kritika kao takva ne treba postojati, već se treba otvoriti diskusiji. Pošto je hrvatska kulturna scena mala, odnos umjetnika i kritičara prvenstveno je suradnja, no ako djelo ne predstavlja ono što tvrdi, važno je to istaknuti. Također, ne treba bježati od subjektivnosti. Osim toga, dotaknuto je i pitanje korištenja hermetičnog jezika neprivlačnog širokoj publici te zaključeno kako publiku prije svega treba educirati, koristiti otvoreniji jezik, ali ne trivijalizirati.

Tema drugog razgovora problematizirala je interdisciplinarnost u kritici, a raspravu je moderirala Una Bauer, teatrologinja i kazališna kritičarka. Kratkim uvodnim izlaganjem predstavila je problem sustava kulturne kritike kojim se potiče disciplinarnost. Naime, kritičari mogu biti članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i na taj način koristiti pogodnosti socijalnog sustava, no kako bi postali članovi, prvo je potrebno biti članom strukovne udruge, što podrazumijeva određen broj objavljenih tekstova u određenom vremenskom periodu u striktno određenoj disciplini. Iako tako postavljen sustav ima svoje razloge, inzistiranje na disciplinarnosti je ograničavajuće za razumijevanje radova u svoj njihovoj slojevitosti. Sudionici kolokvija složili su se kako je interdisciplinarnost u pristupu gotovo svim umjetničkim disciplinama neophodna pošto je i njihova produkcija danas diversificirana, a upravo je rad ono što kritičaru treba dati inspiraciju. Tijekom diskusije istaknut je i aspekt stručnosti čije značenje interdisciplinarni pristup nekoj temi neizbježno mijenja. Pritom je disciplinaran strukovni instrumentarij zasigurno bitno određenje kritike, no kritici, kako bi ostala relevantna u kontekstu suvremene produkcije, nužan je izlazak iz okvira same struke. Tu se također nameće i pitanje smjene generacija te doprinos koji daje novi pogled na umjetnost, odnosno ogromnu vrijednost interpretacije koju nudi netko neopterećen prethodnim iskustvom poznavanja umjetničkog, odnosno autorskog opusa.

Fokus drugog dana Kolokvija odnosio se na osobu kritičara, odnosno promijenjenu ulogu kritičara u ranije spomenutim okvirima te pitanjima povezanim s tim aspektima, od "identiteta" i rizika s kojima se kritičar danas suočava do odnosa s medijima s kojima surađuje. Prvi razgovor otvorio je likovni kritičar Bojan Krištofić, koji je s prisutnima podijelio svoja iskustva višegodišnjeg pisanja, ali i skepsu prema stvarnom utjecaju kritičara danas, pošto kritika postaje rezervirana za sve uži i elitniji krug ljudi. Ipak, zaključeno je kako čak i u situacijama kada je doseg kritike relativno uzak, svojim radom kritičar utječe na razvoj diskursa i samim time on ne može biti zanemaren. Gotovo svi prisutni imali su se prilike susresti s negativnim povratnim informacijama, no one su najčešće bazirane na samoopravdanju autora radova, što nije poticajno za željeni razvoj polemike i toliko potrebnu kritiku kritike. Osim toga, usuglašeno je kako je za kritičara i proces pisanja iznimno važno imati urednika s kojim se može razgovarati o tekstu, jer je upravo drugo mišljenje, pogotovo ako dolazi od urednika, neophodno za proces nastanka dobrog teksta.

Kolokvij je završen raspravom koju je vodio urednik Zareza i portala Booksa.hr Luka Ostojić, a doticala se možda najvažnijeg pitanja kritike, a to je njena publika. Čitanost tekstova danas je uvelike vezana uz fenomen suvremenih medija, pogotovo ako uzmemo u obzir nestanak kritike iz srednjestrujaških (mainstream) medija i sve veću popularnost njenog objavljivanja na internetskim portalima. Čitanost tekstova u tom se slučaju mjeri količinom "klikova" koje postaje jedino relevantno mjerilo popularnosti teksta. No, važno je imati na umu kako internet funkcionira drugačije od tiskanih medija i unatoč maloj čitanosti nekog teksta, važno je da on postoji jer čak i ako je samo nekoliko ljudi s interesom pročitalo tekst, postoji mogućnost da će se na njega referirati u nekom kasnijem periodu, čime tekst ponovno može biti aktualiziran. Tekstovi se također moraju približiti publici, no to treba raditi s mjerom. Ne treba se bojati koristiti određeni žargon i izbjegavati teoriju, ali on mora komunicirati s nekim, ne može biti potpuno zatvoren. Razgovor je kratko dotaknuo i pitanje važnosti objavljivanja na engleskom jeziku kako bi se doprlo do publike, no istaknuti su i brojni problemi pisanja na stranom jeziku. Osim očekivanih poteškoća kao što je korištenje metafora, potrebe za ulaganjem više truda i vremena, engleski jezik ne može obuhvatiti sve probleme i specifičnosti lokalne kulturne scene. Unatoč tome, potrebno je pisati i prevoditi tekstove na engleski kako bi se lokalna kultura lakše približila međunarodnoj publici.

Na kraju je zaključeno kako je, pored svih spomenutih vrijednosti kritike, upravo arhiviranje jedna od njenih najvažnijih društvenih funkcija, pošto je sve što se piše referenca za buduća istraživanja. Samim time bilježenje umjetničke produkcije najveća je vrijednost nezavisnih medija u historijskom smislu.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 10.11.2015

VEZANE VIJESTI

Brk ovamo, brk tamo

Piše: Igor Ružić

Kompleks Ristić Olivera Frljića kompleksna je predstava, rekvijem koji ostavlja nešto manje razumljiv i time možda teži ili barem dugotrajniji gledateljski refleks.

Neiskorištena veza glazbe i aktivizma

Piše: Ivna Franić

Elevate je jedan od istaknutijih regionalnih festivala temeljenih na sve popularnijoj formi spoja glazbe i predavanja/radionica/diskusija.

Posveta živoj umjetnosti

Piše: Tihana Bertek

Kronotop hrvatskoga performansa Suzane Marjanić prvi je obuhvatni pregled hrvatskog performansa u razdoblju od 1920-ih pa sve do smrti Tomislava Gotovca 2010. godine.