Promjenjiva narav konteksta | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Promjenjiva narav konteksta

Glazbena monodrama Siješ za budućnost autorice i izvođačice Maje Ujević, u režiji Irene Čurik, preuzima aktualne društvene predodžbe o osobama sa psihičkim smetnjama.

Piše: Martina Jurišić

FOTO: Facebook/AKC Attack

  • A
  • +
  • -

Iako se u novije vrijeme teži stvaranju drugačijih umjetničkih praksi, većina ih se i dalje oslanja na preslikavanje realnosti zbog čega su često, kao i sama zbilja, podložne individualnoj percepciji pojedinca. Publika proizvodi dodatna značenja kako bi tuđi smisao približila vlastitom, jer, kako piše Clifford Geertz,"(...) nikada ne možemo shvatiti do kraja imaginaciju drugih ljudi ili drugog razdoblja kao da je naše vlastito", pa i umjetničko djelo možemo "(...) shvatiti samo dovoljno dobro, barem onoliko dobro koliko shvaćamo sve ono što nije baš naše (...)". Glazbena monodrama Siješ za budućnost autorice i izvođačice Maje Ujević, u režiji Irene Čurik, govori upravo o promjenjivoj naravi konteksta. Izvedba je proizvodna - dakle, "proizvod" predodžbe o osobama sa psihičkim smetnjama i procesu njihova liječenja - ali i namjerno proizvedena jer preuzima aktualne društvene predodžbe i stereotipe.

Počelo je uz tugaljive zvukove harmonike, video projekciju Mjeseca u pozadini, izvođačicu na pijedestalu i recitaciju pjesme Ta ljubav Jacquesa Preverta. Predstava tematizira stvarni događaj - osam hospitalizacija na psihijatrijskom odjelu bolnice Vrapče - zbog čega se podjednaka važnost pridaje dokumentarističkim, kao i fiktivnim elementima koji su ponekad toliko međusobno isprepleteni da je teško razlučiti stvarnost od fikcije sve dok izvođačica sama ne objasni što je "realnost", a što "plod mašte". Umjetničkom obradom hospitalizacije u psihijatrijskoj bolnici, monodrama upućuje na društvenu i institucionalnu stigmatizaciju i marginalizaciju osoba s psihičkim poteškoćama kroz priču Anastazije Široli, alter-ega Maje Ujević. 

Anastazija predstavlja drugost u dva konteksta: kao osoba sa psihičkim smetnjama i kao lezbijka. Obje su kategorije društveno marginalizirane i stigmatizirane što protagonistici onemogućuje normalnu socijalizaciju i dovodi je do psihotičnih epizoda. Kako bi kompenzirala nedostatak ljudskosti, Anastazija živi u izmaštanom svijetu, alkoholizira se, proučava horoskop i zaljubljuje. Njene hospitalizacije u monodrami predstavljaju uzrok neuroze i odraz institucionalne moći i represije - umjesto da ju socijaliziraju, one je dodatno udaljavaju od predodžbe funkcionalnog ljudskog pojedinca, svodeći njezino bivanje na niz poremećaja i dijagnoza koje kroz predstavu izvođačica iščitava iz otpusnih pisama naglašavajući gramatičke pogreške i objašnjavajući nerazumljivi diskurs citiranjem definicija Bratoljuba Klaića. 

U scenama posjeta oboljele osobe psihijatru - gdje Maja Ujević savršeno utjelovljuje oba lika, a jedini je razlikovni element klaunski nos koji izvođačica koristi kada glumi Anastaziju - publika ostaje zbunjena njihovim odnosom i ulogama, to jest pitanjem tko je u tom dvojcu zapravo bolesnik? Je li to Anastazija sa svojim iracionalnim svijetom ili psihijatrica koja čitavu seansu izvodi baletne pokrete, daje savjete iz dnevnoga horoskopa i predlaže pacijentici da promatra raspelo projicirano na platnu, a što je odraz njene vlastite neuroze uzrokovane religijskom represijom roditelja u djetinjstvu? Čini se da je jedina razlika u društvenoj percepciji koja je Anastaziji postavila dijagnozu, a psihijatrici daje dimenziju ljudskosti koja oboljeloj nedostaje. 

Subverzivni je lajtmotiv klaunovski nos koji služi identifikaciji Anastazije u plejadi dramskih lica, a upućuje na njezinu izdvojenu osobnost kao osobe sa psihičkim smetnjama i homoseksualke, ali i kao predmet društvenog i institucionalnog ismijavanja. Subverzivnost je vidljiva i u poveznici s astrologijom - sam je naslov monodrame preuzet iz talijanskog horoskopa, a moguća je aluzija na psihijatrijsku/psihološku pomoć kao na pseudoznanstvenu vještinu s institucionalnom i društvenom podrškom za razliku od astrologije, koja počiva gotovo na istim apstraktnim zakonitostima, ali se društveno i institucionalno definira kao šarlatanstvo.

Nasuprot institucionalnoj mašineriji postavljena je ljubav koja, prema autorici i redateljici, rješava problem društvene stigmatizacije i vraća protagonisticu u realnost. S potonjim se objašnjenjem ne bih sasvim složila, budući da umišljena, opsesivna i nerealizirana ljubavna epizoda s redateljicom Filomenom Anastaziju dovodi do ruba samoubojstva i ponovne hospitalizacije. Druga, realizirana ljubavna epizoda s božicom lova, Dijanom - kako Anastazija imenuje Istrijanku talijanskog porijekla, alkoholičarku - također nije odraz društvene predodžbe o ljubavnom odnosu jer je zasnovana na iracionalnim očekivanjima, destruktivnosti i odnosu s udanom ženom. Na kraju, svojevrsno društveno uskrsnuće Anastazija prolazi odustajanjem od terapije i okretanjem vjeri. Ironično, jedan institucionalni mehanizam zamjenjuje drugim, još rigoroznijim. 

Iako središte monodrame čini tekst, jednako je važna uloga dodijeljena i rekvizitima, video projekcijama, glazbi i tijelu. Pokreti tijela, osim što upućuju na promjene lica, upotpunjuju i psihotično stanje glavne protagonistice. Svojim pojavljivanjem i razmještanjem na sceni rekviziti imaju ulogu poopćavanja odnosno konkretizacije Anastazijinih dijagnoza, dok video projekcije, nastale u stanju psihoze, otvaraju dodatnu priču prikazima otpusnih pisama, zagrebačkih ulica, Rorschachova testa ili časnih sestara koje čiste snijeg. Glazba Jure Paunovića Gipsyja nadovezuje se na promjene Anastazijina raspoloženja, atmosfere u odnosima i izmjenu scena. 

Predstava završava uz tugaljive zvukove harmonike, video projekciju časnih sestara koje čiste snijeg i recitiranje pjesme Ta ljubav Jacquesa Preverta. Završetak je povezan s početkom čime je uvedena ničeanska paradigma vječnog ponavljanja, vraćanja istoga. Jer, bez obzira  na Anastazijino djelomično prisvajanje one izgubljene dimenzije ljudskosti, ne isključuje se mogućnost novih psihotičnih scena koje ne ovise samo o pojedincu, već i o stvarima "(...) koje ga okružuju i izlažu ga užasu spoznaje da svijet postoji i bez njegove svijesti, odnosno njegovog cogita".

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 09.12.2015

VEZANE VIJESTI

Tanka granica fikcije i stvarnosti

Subscena za kazalište, izvedbene umjetnosti i ostale hibride predstavlja glazbenu monodramu Siješ za budućnost Maje Ujević u režiji Irene Čurik.

Umjetnost je uzajamni proces davanja i primanja

Razgovarala: Matija Mrakovčić

S umjetnicima i izvođačima projekta Plave priče razgovaramo o marginalizaciji, destigmatizaciji, pravu na umjetnost i kulturi kao alatu emancipacije.

Tko je ovdje zdrav?

Piše: Matija Mrakovčić

Udruge ERGstatus i Duša iz Beograda, Ludruga iz Zagreba i Feniks iz Tuzle pripremaju zagrebačko izdanje regionalnog projekta Plave priče.