Prostor je tu i kultura je naša | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Prostor je tu i kultura je naša

Pitanje sudjelovanja u kulturnim aktivnostima stvar je pravedne distribucije javnih sredstava i jačanja kulturne infrastrukture namijenjene zajedničkom korištenju.

Piše: Ana Abramović

Kino Zvezda, 2014, FOTO: Facebook

"Mi smo ovde i bioskop je naš", poručili su prije mjesec dana Beograđani okupljeni u inicijativu za zauzimanje kina Zvezda u samom centru grada. Nakon akcije čišćenja kina, organizirali su projekcije domaćih filmova na 35-milimetarskom projektoru. U starom gradskom kinu nisu se gužvali samo "gledatelji", već svi oni koji svojim dolaskom žele potaknuti promjene na kulturnoj mapi grada. 

Ako ste ikad promatrali fotografije publike koja čeka početak filma ili predstave, možda se možete prisjetiti energije kojom zrače te fotografije i koja vam omogućava da procijenite da li se tu odvio neki zaista poseban događaj, premijera ili tek "protokolarna priredba". Fotografije publikom ispunjene Zvezde potvrđuju "bojazni" uskogrudnih elitista: publika nije tu samo radi gledanja filma. Publika ima namjeru ovdje i ostati. Iza proglasa neformalne skupine zaslužne za okupaciju kina Zvezda stoje svi građani nezadovoljni činjenicom da u Beogradu danas ne postoji niti jedna gradska kino dvorana. Čak 14 njih zatvoreno je još 2007. godine. Kino Zvezda je sada "njihovo", primijetio je s distancom prema cijelom događaju novinar srpskog portala koji se možda ne slaže s idejom da bi se javnost trebala više angažirati oko pitanja kulture. Beograd u kojem se zatvaraju kina, muzeji i biblioteke, "oni" ne smatraju gradom u kakvom bi zaista htjeli živjeti. Kino Zvezda svakako ne pripada samo grupi aktivista jer je njegova daljnja sudbina otvorena i prepuštena razvoju događaja, a o njoj se raspravlja na organiziranim tribinama. Na jednoj od njih bilo je riječi i o privatizaciji Beograd filma u čijem je vlasništvu 1970. godine bilo čak 47 kino dvorana. Situacija je neizvjesna s obzirom na rješavanje vlasničkih zavrzlama, ali i zbog upitnih mogućnosti financiranja jednog javnog kina u situaciji u kojoj kultura sve nevidljivije ponavlja "banalnosti i poneke incidente", kako kažu organizatori inicijative. Cilj ovakve zajedničke akcije je dovoljno općenit da zainteresira širu javnost, njezini razlozi su prije svega društveni i pokazuju da kino vrijedi suočavanja s partikularnim poteškoćama, a da građani nisu toliko indiferentni i nezainteresirani kada je riječ o kulturnoj ponudi u gradu u kojem žive. 

Mogućnost ovakvog "incidenta" ne tjera samo na razmišljanje o tome što znači sudjelovati u kulturi. To je i povod da se preispita značenje "nesudjelovanja" građana u nekim drugim tipovima kulturnih aktivnosti, kao što su odlasci u kazalište ili muzeje i slično. Ponavljati da se radi o nezainteresiranosti i nerazumijevanju ponekad znači i zatvaranje očiju pred puno većim problemima. Iako su sfere kulture i umjetnosti unaprijed definirane kao važne i ugodne jer čine život vrijednim življenja, jer omogućuju da živimo ekspresivne živote i tako dalje, upravo nepercipiranje nijansi u pogledu vrijednosti koje kultura ima za različite građane, dopušta da značajan dio zajedničkog financiranja umjetnosti služi reprodukciji elitnih i zatvorenih krugova čiji se jedini društveni učinak može svesti na pridavanje ekskluzivne dimenzije kulturnim sadržajima. Po svojoj prilici, većina bi se složila s tvrdnjom da se kulturne potrebe mogu namiriti odlaskom u kino ili čitanjem knjige. Naravno, u ovom tipu "mainstream" kulturnih aktivnosti redovito ne sudjeluje razmjerno velik broj građana, sve i kad je riječ o europskom kontinentu. Uostalom, istraživanja donose brojke, a brojke pokazuju što? Jednom će to biti, na prvi pogled, zavidna "cifra" od 90% građana koji sudjeluju u kulturnim aktivnostima u zemlji kao što je Škotska (prema istraživanju Škotskog vijeća za umjetnost iz 2008. godine). Taj postotak, doduše, opravdaju oni koji barem jednom godišnje sudjeluju u nekoj kulturnoj aktivnosti. Drugi puta će se čuti neka slabašnija "numera" zajedno sa žalopojkom da publiku treba graditi, jačati i da je pitanje participacije u kulturi jedno od gorućih pitanja europskih kulturnih politika te preduvjet stvaranja demokratskog društva. 

Pitanje sudjelovanja u kulturnim aktivnostima stvar je pravedne distribucije javnih sredstava i jačanja kulturne infrastrukture namijenjene zajedničkom korištenju, a to otvara temu kulturnih institucija i njihovog nasljeđa danas. Javna Čitališta mitski su primjer iz Bugarske. Riječ je o ustanovama s prosvjetiteljskim ciljem opismenjavanja naroda osnovanim sredinom 19. stoljeća diljem te zemlje. Čitava infrastruktura Čitališta s vremenom se razvila u multifunkcionalne društvene centre gdje su ljudi dolazili radi plesova, koncerata, kazališnih predstava ili raznih tečajeva, pa je njihova uloga u modernizaciji zemlje neosporna. Devedesetih je, s obzirom na ekonomske i društvene promjene, njihova uloga preispitivana, a kritizirani su dotadašnji modeli upravljanja i javnog financiranja da bi, nakon desetak godina borbe mnogih aktivista, čitalištima danas upravljale organizacije civilnog društva. Cijela stvar je ponovno zaživjela zahvaljujući projekatima bugarskog Ministarstva kulture koje je nakon 2000-ih uspjelo osigurati dovoljno novaca za reaktivaciju infrastrukture u nekoliko faza. Sve to kako bi se zaštitila lokalna i amaterska kulturno-umjetnička produkcija. Neke zgrade bivših Čitališta su danas lokalna kina ili pak poprišta različitih javnih događanja. Mrežu čitališta danas čine čak 3600 organizacija civilnog društva.

I kod nas su sedamdesetih godina prošlog stoljeća mahom otvarani lokalni centri za kulturu. Preuzeti su prema francuskom modelu prosvijećene socijalne politike zajedno s motom "kulture dostupne svima" francuskog ministra kulture Andrea Malrauxa, koji je u domaćoj varijanti ponekad glasio i "kultura na tanjure". Samo u gradu Zagrebu danas djeluje trinaest takvih centara za kulturu koji svojim programima uglavnom okupljaju djecu i mlade te umirovljenike, što je i najveća razlika u usporedbi s nekadašnjom orijentacijom na radno stanovništvo bivših zagrebačkih tvorničkih pogona. Njihova primarna funkcija i dalje je lokalno djelovanje, no upravo uvidom u njihovo povezivanje i međusobnu suradnju dolazimo do indikativnih razlika između situacije nekad i danas. 

Suočavajući se s nedostacima u programskoj ponudi, koji su se pojavili 1990-ih otkad zagrebački kulturni centri jedva uspijevaju održati normalan rad hladnog pogona, šest gradskih centara 2012. godine okupilo se u zajedničku mrežu KvARTura. U sklopu KvARTure svaki centar kreira projekt koji provodi i u ostalim centrima, članovima KvaARTure, s ciljem međusobnog upoznavanja i povezivanja, i u konačnici osnaživanja. Prije nije bilo potrebe za međusobnim umrežavanjem jer je orijentacija bila na jačanju suradnje s lokalnim zajednicama i tvorničkim pogonima, kako tvrdi ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka Ljiljana Perišić. Uz Hrvatsku zajednicu pučkih otvorenih učilišta, CEKATE je jedina domaća institucija - članica Europske mreže kulturnih centara (ENCC). Nedostatak umrežavanja na nacionalnoj sredini rezultat je današnjeg nedostatka kapaciteta lokalnih jedinica. No, u nekadašnjoj državi pitanje povezivanja nadilazilo je okvire domova kulture. Ono je bilo "riješeno" na državnoj razini zahvaljujući kulturno-prosvjetnoj politici od 1947. godine kada su donijeti prvi propisi o sustavnom obrazovanju odraslih i kada započinje širok spektar djelovanja usmjerenog na "prosvjećivanje" naroda što podrazumijeva osnivanje čitalačkih grupa, knjižnica, muzeja, kina, kao i tečajeva domaćinstva ili higijene koje je i u lokalnim sredinama koordinirala Narodna fronta Hrvatske. O živosti kulturnog života svjedoče brojni časopisi za društvena i kulturna pitanja, ali i rad Saveza kulturno-prosvjetnih društava koji se beskonačno umrežavao na svim razinama, okupljajući radnička kulturno-prosvjetna društva, organizacije i ustanove, od prosvjetnih domova, radničkih škola i klubova do amaterskih kazališta i raznovrsnih KUD-ova i skupina čiji je broj neprestano rastao. Godine 1957. u Hrvatskoj postoji 766 KUD-ova s 80 500 članova, kao što pokazuje istraživanje Marijane Jukić objavljeno 2009. godine u Arhivskom vjesniku.

Nekad "prosvjetni" programi kulturnih centara, a danas "edukativni", imaju za cilj "stjecanje znanja i vještina potrebnih za život". Sadržaji koji se pojavljuju u njihovoj ponudi i dalje bi na neki način mogli reprezentirati društveno korisno znanje pa osim kompjuterskih tečajeva ili tečajeva stranih jezika, najveću živost institucijama ipak daju radionice za mlađe generacije koje potiču i razvijaju njihovu kreativnost, iako to dovodi do poplave besplatnih sadržaja gdje djeca uče kako izraditi adventski vijenac ili božićne ukrase. Ipak, postoje i zanimljiviji pokušaji bogaćenja "kulturnog programa" poticanjem amaterskog fotografskog i filmskog stvaralaštva i otkrivanjem posebnosti gradske sredine. "Radnika" danas nema, ali ako provodite vrijeme u kvartovskim knjižnicama koje se nalaze u sklopu ovih institucija primijetit ćete da veći broj korisnika dolazi u poslijepodnevnim satima, nakon posla, ali ne primarno radi vlastitih "kulturnih" potreba, već kako bi posudili lektirni naslov za školarca. Unatoč već zahuktalim istraživanjima i edukacijama o tome kako "razvijati" publiku, usmjerenih uglavnom na prepoznavanje pojedinih kategorija korisnika, ostaje nejasno kako "razvoj publike" može riješiti sustavni problem nesudjelovanja "odraslih" koji ne pronalaze interesa, vremena i novaca za redovne kulturne aktivnosti. 

U mnogim manjim zajednicama institucije ovog tipa, takozvani domovi kulture, postaju jedina uporišna točka socijalizacije i edukacije kroz kulturne umjetničke sadržaje. Iako ih često poistovjećuju sa socijalističkim nasljeđem, koncept doma kulture podsjeća na puno ranije pokrete za edukaciju odraslih, rezultat kojih je osnivanje "narodnih škola" u Njemačkoj i Austriji u 19. stoljeću. Cilj domova kulture bio je ukidanje društvenih i kulturnih barijera između stanovništva i "javnih ustanova", a "demokratizacija" se naravno odvijala pod kontrolom vlasti. Kritike na račun birokratizacije javnih institucija su mnoge i u najmanju ruku se mogu svesti na ponovnu proizvodnju nedostupnosti ili otuđenja. Međutim, postoje i legitimni pokušaji da se o institucionalnom ustroju razmišlja na drugačiji način, kad već sile prilika to zahtijevaju. I u najzatvorenije društvene ustanove, kazneno-popravne institucije, moguće je unijeti dozu kreativnosti nužnu kako bi ispunili barem svrhu resocijalizacije zatvorenika kroz veći pristup kulturnim sadržajima. Primjerice, 2012. godine je domaća udruga Skribonaut poslala Pisce u zatvor gdje su zatim održane književne večeri. Ovih dana ponovno traje i akcija prikupljanja knjiga za zatvorenike Remetinca. Slične inicijative podsjećaju da je uloga književnosti, kao i umjetnosti općenito, izrazito društvena.

U kreativnom korištenju nekad zajedničke baštine, vrijednost kulture i umjetnosti moguće je preispitati ovisno o društvenim ciljevima jer njih poznaju nekadašnje tradicije koje su išle za tim da osiguraju kvalitetniji život svim skupinama građana. U provođenju tih ciljeva u posljednjih dvadesetak godina zakazuju institucije od "javnog značaja" pa one u rijetkim slučajevima mogu poslužiti kao primjeri dobrog upravljanja infrastrukturom. Nekadašnja proizvodna i kulturna infrastruktura i danas ima veliki društveni potencijal, kako pokazuje beogradska inicijativa okupacije nekadašnjeg kina. Sam čin kreativnog predlaganja novog rješenja za staro kino već ostavlja društvenu posljedicu, jer većina građana zasigurno priželjkuje promjene, pa tako i moguće nove modele funkcioniranja kulturno-umjetničkih institucija. Podsjetimo, oko mogućih realizacija novih modela društvenih-kulturnih centara (kao što su Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon te Društveni centar Karlo Rojc u Puli) u Hrvatskoj trenutno pregovaraju zainteresirane strane. Novi okviri, novi prostori za rad organizacija civilnog društva koje poznaju drugačije modele djelovanja od tradicionalnih institucija i koji su spremni za mobilizaciju građana oko društvenih ciljeva, suvisla su opozicija zatvaranju u vlastite okvire, a u tom smislu predstavljaju izazov za budućnost. Uostalom, cijeli društveni život u demokraciji trebao bi biti utemeljen na sudjelovanju: građani po svojoj definiciji sudjeluju, oni su tu, prostor je tu, i kultura je njihova. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 22.12.2014