Prostor kao simptom | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Prostor kao simptom

Joanna Newsom otporna je na opasnosti postignutog komercijalnog uspjeha i ima publiku koja je uvijek spremna prihvatiti izazove ili im se bezrezervno predati, ma kako zahtjevni bili.

Piše: Ivna Franić

Pivski magnat Carl Jacobsen, sin osnivača Carlsberga, gajio je poseban interes za antičku i klasičnu umjetnost. (Pri)kupivši s godinama impresivnu privatnu zbirku i željevši je podijeliti s javnošću, 1897. u blizini parka Tivoli u Kopenhagenu otvara muzej koji naziva Ny Carlsberg Glyptotek, po uzoru na minhensku gliptoteku svog idola kralja Ludviga I. Bavarskog. Najstarije krilo Gliptoteke historicistička je zgrada čiju fasadu krase impozantni granitni stupovi, a raskošni zimski vrt s fontanom i palmama spaja je s nešto manje pompoznom neo-klasicističkom zgradom. U njenom se središtu nalazi auditorij, često korišten za aktivnosti kao što su predavanja i manji koncerti.

***

"The cause is Ozymandian", glasi prvi stih singla Sapokanikan koji je najavio album Divers Joanne Newsom, pružajući naklon slavnom sonetu Percyja Bysshea Shelleyja, ali i onom nešto manje "popularnom" Ozymandiasu njegova prijatelja Horacea Smitha. Prolaznost vremena i pokušaj ostavljanja traga u njemu, suprotstavljanje taštine moćnika propadanju simbola njihove moći, pjesnici su ilustrirali na primjeru velikog faraona čiji je spomenik ostao tek ruševina, postavši naknadno i označitelj snage zapadnog muzeja kao njegova vrijedna akvizicija. Vječno aktualnu temu i poneke posuđene motive Newsom obogaćuje brojnim drugim referencama, poput one iz (recentne) povijesti umjetnosti ("Beneath a patch of grass, her / Bones the old Dutch master hid") čija se aluzija na povijesne preprakve ne/sretno poklapa s asocijacijom na postupke istaknutih europskih kolonizatora zaslužnih za "brisanje" indijanskog sela Sapokanikan i njegove populacije u svrhu nanošenja novog kulturno-povijesnog sloja, razvoja vlastitog naselja na području današnjeg Greenwich Villagea u New Yorku.

Značaj spomenika u vremenu nastanka nije istovjetan onome u trenutku otkrivanja, a kamoli onome u situaciji izmještanja u drugi kontekst; iskaz moći lako blijedi u dokaz krhkosti, nekadašnji izvor zazora postaje predmet podsmjeha. Odjek Shelleyjeva stiha "Look on my works, ye Mighty, and despair!" u onima Joanne Newsom: "(...) a hunter/ A hundred years from now, may look and despair/ And see with wonder/ The tributes we have left to rust in the parks" dodatno naglašava poželjno nastojanje da se sadašnjost sagleda s budućnošću u vidu, zamišljajući istraživača iz neke sljedeće civilizacije kako gleda na našu ostavštinu upisujući joj novo značenje.

***

Bend izlazi na binu i sjeda za instrumente; iznad njih na monumentalnim jonskim stupovima počiva glavni vijenac s natpisom "Carl i Ottilia Jacobsen". I izvođače i publiku okružuju antropomorfne skulpture u antičkom stilu pogleda redom uprtih u pozornicu – okolnost na koju će se tijekom koncerta osvrnuti i sama Joanna Newsom žaleći se da je "osuđuju" svi ti kipovi u kontrapostu. Upravo u svjetlu mješavine očaja i začuđenosti opisane u Sapokanikan uzdiže se gizdava Gliptoteka: u maloj manifestaciji ironije života, koncert na aktualnoj turneji Joanne Newsom postavljen je u prostoru dekorativne imitacije povijesti, utemeljen od strane nekoga tko je imao potrebu ali i moć ostaviti materijalni trag u vremenu.

Jedna od posebnosti danskog Frost Festivala leži upravo u originalnom odabiru prostora održavanja svakog pojedinog koncerta s obzirom na estetiku izvođača/ica. Ovom prilikom organizatori u najavi zaključuju: "Tekstovi pjesama na njenom posljednjem albumu Divers prepuni su filozofskih razmišljanja i komadića povijesti, što čini Gliptoteku savršenim prostorom za večer u društvu Newsom." Joanna Newsom rado se referira na povijest, Gliptoteka je prostor povijesnih izložaka i, onako, ne samo da je stara nego stilom aludira na još starija razdoblja… Na površnoj razini ovo možda djeluje jako "fora", no sve skupa zapravo više funkcionira kao vjerojatno nehotična, ali ipak pomalo drska provokacija, svodeći kompleksnost i dobro promišljenu referencijalnost Newsominog izričaja na – kič.

Njeni povijesni odabiri ne padaju na idole, uz glazbu je dokazalo i maleno neplanirano predavanje usred koncerta u Hamburgu večer prije. Vrijeme potrebno za uštimavanje novih žica Newsom je iskoristila za prisno obraćanje publici koje se vrlo brzo pretvorilo u zanimljivi Q&A. Na upit o omiljenom kompozitoru, bez okolišanja imenuje Ruth Crawford Seeger spremno pripovijedajući o značaju inovativne modernističke skladateljice, disonantnom kontrapunktu i teorijskoj metodologiji skladanja na čijem je razvijanju radila sa suprugom Charlesom Seegerom. Zbog interesa za folk glazbu aranžmanima je pridonijela antologiji The American Songbag (1927) Carla Sandburga koja će imati veliki utjecaj u ranim danima modernog američkog folka. Crawford Seeger kretala se u krugu avangardnih skladatelja poput Johna Cagea, Johanne Beyer i Henryja Cowella, koji ju je navodno opisao kao autoricu čija glazba i hrabri eksperimenti razbijaju tadašnje stereotipe o osjećajnoj, suviše opreznoj glazbi žena skladateljica kojih se dan danas teško otresti. Ovako nekako izgleda Newsomina vizija nepravedno zanemarene povijesne crtice s kojom vjerojatno pronalazi dodirne točke.

Unatoč naširoko tumačenim literarnim referencama s aktualnog albuma, Newsom se odbila izjasniti o pjesničkim favoritima, na opće iznenađenje poručivši da se ne razumije dovoljno u pjesništvo. Papiga s unutarnje strane omota Divers je, saznajemo, "profesionalna papiga" unajmljena za snimanje, Newsom se šali kako ne planira voditi žive životinje na turneju – dovoljno je platno s jednim od vizuala Kima Keevera, umjetnika zaslužnog za sliku s omota albuma ali i prizore iz spota za naslovnu pjesmu. Za razliku od kopenhagenske Gliptoteke, minimalistička crna dvorana hamburškog centra za izvedbene umjetnosti Kampnagel – uspostavljenog na prostoru bivše tvornice koji i dalje suptilno ispoljava tragove vlastite industrijske prošlosti – dozvolila je za turneju planiranu iako nažalost nezgrapno ovješenu i možda suvišnu dekoraciju. Na početku sljedeće, bitno kraće pauze za uštimavanje harfe, Joanna Newsom odmah napominje: "Bez brige, neću cijelu naštimavati, samo nove žice", uskraćujući publiku za još koje zanimljivo izlaganje ili – ostavljajući pitanja i odgovore za potpisivanje ploča poslije koncerta, još jednu praksu očigledno uvjetovanu prostorom koja će, kao i opušteni razgovor s posjetiteljstvom, izostati s danskog nastupa.

U jednoj od kratkih razmjena poslije koncerta, Newsom objašnjava fanu da i inače svira podjednako dugo – puna dva sata, ponekad i malo dulje – budući da je rijetko na turneji, želi poklonicima svog rada pružiti što opsežniji doživljaj. Teško je i ovdje ne pomisliti na paralelu s kakvim "privremenim spomenikom", pažljivo danom uspomenom koju će se većina prisutnih pokušati što dulje i što točnije sačuvati. Ono što ta uspomena možda nepotrebno nosi teret jest materijala koji nudi presjek karijere radije od šačice recentnih vrhunaca. Iako su koncerti fokusirani na novi album i daleko od "best of" koncepta u kakav uspješni/e glazbenici/e lako zapadnu nakon desetljeća karijere, supostavljanjem ranih uspješnica kao što su Bridges and Balloons i Peach Plum Pear novijim, daleko kompleksnijim ali i izazovnijim skladbama poprilično drugačije poetike, umjesto da pronađu i naglase zajedničku nit samo podcrtavaju razlike u stvaralačkim fazama, posebice prvog albuma nasuprot ostatka opusa. Radi li se o pukom zadovoljavanju pretpostavljenih želja fanova, inerciji ili pak planiranom pružanju vremenske perspektive vlastitom radu, ostaje pritom nejasno. Spomenuta kompleksnost pjesama pak sama po sebi uvjetuje ograničen repertoar pripremljen za svirku uživo, a ako ništa drugo, bilo je doista zanimljivo zaključiti da čak i oni manje upućeni u njenu diskografiju s lakoćom mogu razlikovati pjesme s obzirom na albumsku cjelinu ili period karijere kojoj pripadaju. 

Ono što ugodno iznenađuje su nove mogućnosti izvedbe starih pjesama ne samo zbog drugačijih aranžmana, već i zbog promjene u Newsominu vokalu očite na posljednja dva albuma. Cosmia više ne završava razoružavajućim slamanjem uzvika, ali zato dobiva novi, također zanimljivi ugođaj i dinamiku. Slično vrijedi za Monkey & Bear i spektakularnu Emily, na kojima ozbiljnost zauzima mjesto začuđenosti, s vrlo ekspresivnom izvedbom koja izvlači na vidjelo posebnost albuma Ys u odnosu na ostatak diskografije. Uživo istaknuto naglašavanje pojedinih slogova u Have One on Me pak daje izvedbi sjajne pjesme grotesknu break-up dimenziju, dok je samostalna izvedba jednog od vrhunaca Divers Pin Light, Bent samo sa harfom i vokalom ništa drugo do moćna. Sve je to posebno došlo do izražaja u Gliptoteci Ny Carslberg zahvaljujući specifičnoj akustici i sjajno složenom zvuku koji je odjekujući monumentalni prostor u kamenim materijalima uspio okrenuti u svoju korist, ne oslanjajući se isključivo na instalirano ozvučenje.

Joanna Newsom, Glyptotek Ny Carlsberg, 26.2.2016. / FOTO: Malthe Ivarsson (Frost Festival)

Kao što struktura većine Newsominih pjesama nema refrena i/ili vodi prema klimaksu da bi dinamika nježno opala, tako i dramaturgija samog koncerta počiva prije na određenim glazbenih obilježjima i sadržaju pjesama negoli na uobičajenom vođenju za živahnošću, što dopušta intrigantne kombinacije i pripovjedne dijelove, ali povremeno dovodi do neobičnih mješavina različitih ugođaja. Za njene pojmove kratka, ali značenjski epska Time, as a Symptom, prirodan je zaključak i albuma i koncerta nakon kojeg zabavna i gotovo funky izvedba Good Intentions Paving Company djeluje pridodano naglo podižući atmosferu. Možda najneobičniji trenutak ipak predstavlja favorit za biseve Baby Birch, rijetki trenutak u kojem Newsom dozvoljava vokalu da napukne kako je prije često bio slučaj. Na mjestu ritma proizvedenog pljeskom ruku članice rodno uravnoteženog pratećeg benda pozivaju publiku da plješće u ritmu, što se intuitivno čini sasvim nakaradnim s obzirom na tešku temu i sumorni ugođaj pjesme. S druge strane, radi se o sastavnom dijelu skladbe na kojoj je očit utjecaj gospela – u tom kontekstu, kolektivno pljeskanje u ritmu trebalo bi imati katarzičan učinak. Na kraju koncerta na kojem se kao na koncertu klasične glazbe činilo gotovo nepristojnim pljeskati između pjesama, izmještenog u kulturu koja nema nikakvog dodira s gospelom, ovo je djelovalo pomalo konfuzno.

Opisani slučaj s Baby Birch samo potvrđuje Newsominu sklonost ka neobičnim odabirima i kontinuiranom izazivanju publike. Osobenjakinja otporna na eventualne opasnosti postignutog komercijalnog uspjeha, srećom, ima publiku koja je uvijek spremna prihvatiti izazove ili im se bezrezervno predati, ma kako zahtjevni bili. Čini se, međutim, da i Joanna Newsom sama mora biti spremna na podmukle ili jednostavno nepromišljene zapreke onih koji su u poziciji da postavljaju njen rad u društveni, prostorni i povijesni kontekst.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 15.03.2016

VEZANE VIJESTI

Glazbeni diskurs otpora

Piše: Ivna Franić
Naša glazbena kritičarka ispisala je godišnji pregled previranja i izazova u suvremenoj eksperimentalnoj elektroničkoj glazbi.

Čista fizika

Piše: Jelena Milić
Kroz retrospektivu koja obuhvaća posljednjih sedam godina rada, Marko Batista svoju artikulaciju kroz medij hibridnih objekata dominantno pronalazi u sound artu, umjetnosti zvuka.

Balade iz rudnika i tvornica

Piše: Ivna Franić
Izuzetno slabo oglašeni nastup Jennifer Reid u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti pokazao se jednim od zanimljivijih umjetničkih događaja s početka nove sezone.