Prostor koji ponovno trebamo zauzeti | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Prostor koji ponovno trebamo zauzeti

Pojedini radovi nastali na radionici Mijene srca u sklopu Drugog plana za bijeg omogućili su da se dijalog između prošlosti i sadašnjosti ozvuči i učini prisutnim u prostoru.

Piše: Petra Dolanjski

FOTO: Klasja Habjan

Gornji grad prostor je kolektivnih mitova o kulturi i tradiciji Zagreba, sve manje intimni prostor osobnih sjećanja i svakodnevnog života, a već neko vrijeme i prostor nadzora. Stoga se nameće pitanje: posjedujemo li sjećanja, jesu li ona privatni apolitični formati ili posljedica određenih ideologija, struktura, okolnosti i vremenskog trenutka? Točnije, posjedujemo li gornjogradska sjećanja ili ih umjetničkim intervencijama stvaramo i na taj način prisvajamo? Prostor Gornjeg grada nije neutralno mjesto, nego prostor stvarnosti koje organiziraju i reguliraju, pokreću i isključuju ljude na različitim osnovama, prostor političke, ekonomske, vjerske i društvene moći kamufliran različitim kulturno-povijesnim narativima romantičarskog predznaka te reprezentiran arhitekturom državnih i vjerskih institucija, čije djelovanje tako često ne ispunjava očekivanja građana, nego postaje svrha samo po sebi. Tako promatran, to je prostor trajnog isključivanja, koji samo povremeno i sporadično "propušta" određene kulturno-umjetničke diskurse i popularne sadržaje, tek kao strateške momente, kontrolirane i privremene. Gornjogradske ulice, trgovi i šetnice danas teško pobuđuju emocionalne reakcije, oni su emocionalne praznine koje popunjavamo taktikama konstruiranja lažnih sjećanja.

Jedna od njih je i radionica Zvuk u službi rekonstrukcije sjećanja na Gornjem gradu: Mijene srca u sklopu Drugog plana za bijeg, ciklusa malih radiofonijskih izvedbi koji je započeo u petak, 30. listopada 2015. prezentacijom studentskih radova u Muzeju prekinutih veza. Cilj je, kako navode voditeljice Pavlica Bajsić Brazzoduro i Ljubica Letinić, zvučno reanimirati Gornji grad, igrati se s njegovim pulsom te savladati osnove radiofonijskog teatra. Radionica, kao i njezina prezentacija, prvi su dio ciklusa na temu Gornjeg grada te su dio dugoročnog suradničkog projekta The People’s Smart Sculpture – PS2, koji se odvija u okviru programa Kreativna Europa. Odabirom ove teme radiofonijski teatar polazi od pretpostavke da kao medij može predočiti odnos prema prostoru, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, kroz predstavljanje individualnih rituala sjećanja i kultura kolektivnog pamćenja. (Re)konstruiranje sjećanja pomoću zvuka ostvareno je u sedam zvučnih formi kojima su polaznici radionice željeli "predstaviti sjećanja koja se jesu ili nisu dogodila. Sjećanja koju su daleko od službenih načina predstavljanja Gornjeg grada". Pritom su koristili glas, različite efekte i tehnike radiofonijske naracije, a njihove zvučne minijature kreću se od narativnog, pripovjedačkog pristupa do malih zvukovnih apstrakcija. Potonje, s obzirom na temu koju obrađuju, ipak bolje funkcioniraju jer se ne referiraju doslovno na zadanu temu, nego pronalaze drugačije načine ozvukovljenja gornjogradskih sjećanja.

Minijatura studenata Sunčice Sodar i Hrvoja Korbara bavi se Marijom Braut te je ujedno i jedina koja uključuje vizualni aspekt: zvučni zapis popraćen je njezinim autorskim fotografijama koje prikazuju gornjogradske lokacije, a na kraju se ona, kao glavni (i jedini) protagonist, obraća slušateljima. Andreja Pančur u svom radu spaja fikciju i rezultate istraživanja arhivskog gradiva: u Demetrovoj 7 nalazila se zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera, od kojih Pančur odabire glazbene kutije. Njihov zvuk koristi kao reprezentativan za gornjogradske javne prostore - ulice, trgove, plesne dvorane te ujedno i kao ključni motiv za konstruiranje narativa koji gradi oko lika Ivana Gerersdorfera.

Kao alegorijsku ljubavnu priču "s ciljem da bude univerzalna" studentice Nina Bajsić i Tamara Damjanović uzimaju onu Ljerke Šram i Milivoja Dežmana. Fokalizator je Dežmanov lik, a narativ kronološki prati četiri životna razdoblja iz njegove perspektive - svako razdoblje popraćeno je drugačijom vrstom koraka. Minijaturom dominira pripovijedanje i linearna perspektiva te sadržajno ne nudi pomak u odnosu na romantične predodžbe kojima je inače popraćena. Time podržava dominantnu strukturu i okvire heteroseksualne ljubavi kao jedine normativne. Ona se izvan sfere osobne intime uglavnom pojavljuje u umjetnosti, često kao mit u bartovskom smislu u kojem "ukida složenost ljudskih činova, pridaje im jednostavnost biti (…), organizira svijet bez dubine i stoga bez proturječja (…) utemeljuje sretnu jasnoću", no rijetko kad kao subverzija.

Minijatura radnog naslova Ispred Lapa Antonije Bačić spaja stvarna sjećanja s fiktivnim momentima te pokušava dobiti sadržaj i zvuk koji bi reprezentirao Lapidarij kakav bi mogao biti danas. Problematično kod sva četiri rada je njihova doslovnost i eksplikativan karakter, čime se umjesto pomaka u perspektivi ili neočekivanih rješenja proizvodi zalihost.

Zanimljiviji pristup nude zvučne minijature koje nemaju narativ u klasičnom smislu, već nastoje prenijeti osjećaj te se kao dekonstrukcija gornjogradskih prostora i sjećanja ostvaruju kao neočekivane. Takva je minijatura Ivane Pejić koja s pomoću igre riječi le coeur - srce i la cour - dvorište, tematizira prenamjene prostora koje su se dogodile - dvorište dječjeg vrtića u Demetrovoj ulici danas je parkiralište: "Oblik grada mijenja se brže nego ljudsko srce".

Javnim prostorom bavi se i rad Ive Rosandić koji kontekstualizira tunel Gornjeg grada gdje je 1991. snimljen videospot Montažstroja za pjesmu Croatia in flame, 1993. održan prvi hrvatski rave party Under City Rave, a 2011. projekcija Žilnikova Crnog filma. Zvučna minijatura kombinira arhivske snimke s navedenih događanja u tunelu sa snimkama praznog prostora danas: iako gradske strukture najavljuju njegovu revitalizaciju, tunel i dalje ostaje jedno od neriješenih pitanja u gradu. Posljednji rad Ja sam mislio da tu sjednemo na kavu Vedrana Živkovića donosi neočekivano rješenje. Narativ isključuje u potpunosti, ali glazbom (zanimljiv je i izbor instrumenta - brač) uspijeva prenijeti osjećaj prostora kojim se bavi. 

Nadzor prostora usko je povezan i s nadzorom sjećanja, a njegova zvučna aproprijacija pomoću radiofonijskog medija u pojedinim je radovima omogućila da se dijalog između prošlosti i današnjeg stanja kroz male zvučne forme ozvuči i učini prisutnim u prostoru koji želi osvojiti, pa makar i jednokratno. Ako prostor postoji tek kroz određenja koja mu pridajemo i načine na koje ga koristimo, onda je Gornji grad prostor koji ponovno trebamo zauzeti i prisvojiti kako bismo ga se mogli (pri)sjećati. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 16.11.2015

VEZANE VIJESTI

Stranputice na putu

Piše: Iva Rosandić

Djelotvornost Grand Budapest Hotela Wesa Andersona jest u činjenici da uspješno kombinira esejistiku, prozni rad i bitne biografske elemente Stefana Zweiga.

Depolitizirane rime

Piše: Ivna Franić
Unatoč brojnim primjerima pozitivne prakse uslijed demokratizacije medijskog prostora, feministička kritika popularne glazbe i dalje je marginalna i marginalizirana.

Zaštita izbjeglica: europska odgovornost?

Piše: Martina Domladovac
Gotovo 8 000 migranata umrlo je tokom 2014. godine. Od toga je više od 3 500 ljudi svoje živote izgubilo na Sredozemlju.