Prostor ne devastira čovjek nego smokva | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Prostor ne devastira čovjek nego smokva

Bivše vojne zone i prostori u Puli većinom su posve napušteni i prepušteni propadanju, uz veliku opasnost da im se odredi samo jedna namjena koja bi isključila građane. 

Razgovarala: Dea Vidović
  • A
  • +
  • -

Pulska grupa inicijator je niza akcija koje se kroz različite perspektive i pristupe bave vojnim zonama i prostorima u Puli. 2009. godine su organizirali kongres Grad post-kapitalizma, a nedavno su objavili i zbornik u kojem su sakupili izlaganja s ovog kongresa te predstavili svoja pulska iskustva u borbi za prostore. O knjizi Grad post-kapitalizma te nekadašnjim vojnim prostorima, vojarni Karlo Rojc te zonama Katarina i Muzil govore arhitekti Emil Jurcan i Iva Marčetić, članovi Pulske grupe. 

KP: Knjiga Grad post-kapitalizma sakupila je znanja, metode i alate koji se primjenjuju širom svijeta s ciljem nadilaženja postojeće hegemonije. Radi se o grupama koje zamišljaju drugačiji svijet, društvo, grad i život. O kakvom je svijetu riječ i kakav je njegov potencijal da konkurira kapitalizmu? 

E. J.: Radi se o potencijalu koji sve te grupe pokazuju, koji dakle postoji već sada i ne treba ga zamišljati kao neki novi sustav. Međutim, ključna je poanta da se taj sustav prepozna, da se prepoznaju organizacije, informacije, znanja, alati... Sve te prakse su sada marginalne u sredinama u kojima se nalaze. Cilj je bio da se sva ta globalna marginalnost stavi na jedno mjesto i da ona u sinergiji izazove hegemoniju koja zanemaruje taj potencijal te da izazove postojeće vrijednosti sa svojim vrijednostima koje ne bi imale iza sebe ni tržište ni državu. To su inicijative koje se samoorganiziraju i samostalno vode svoje prostore. 

KP: Što je grad post-kapitalizma? 

E. J.Na početku kongresa ideja post-kapitalizma još nije bila postavljena. Kongres je rezultirao Deklaracijom koja postavlja četiri načela grada post-kapitalizma. Prvo načelo je pravo na mobilnost koja se direktno suprotstavlja ograničenjima u prostoru - postojećim  ogradama, getima, gentrifikaciji, sirotinjskim enklavama, bogatim enklavama, vojnim zonama itd. Dakle, zalaže se za pravo na mobilnost u cijelom gradu. Korištenjem tog prava u gradu bi se prevladale razlike između uključenih i isključenih koje stvara kapitalizam. 

Drugo načelo je fleksibilna organizacija koja bi se direktno suprotstavila sadašnjem organiziranju grada putem sadašnjeg urbanizma koji se temelji na namjeni prostora, i to na namjeni za budućih 20 godina, na nekom programu u koji neki prostor spada i koja se može nekom prostoru dogoditi. To se kosi ne samo s post-kapitalističkim gradom, nego i sa kapitalističkim načinom organizacije grada i života, i zato se javljaju problemi. Naime, ni država, ni tržište ne uspijevaju zadovoljiti namjene prostora i popratnih procedura. Alternativa tome je fleksibilna organizacija prostora, što znači da bi se prostor planirao kroz korištenje. Dakle, prvo korištenje, a onda plan. Tu bi znači spadali skvotovi, autonomni socijalni prostori koji bi mogli funkcionirati u džepovima između tržišta i države.

Treća točka je prisvajanje alata, odnosno prisvajanje sredstava za proizvodnju grada, tako da grad proizvodimo mi koji ga koristimo. I četvrto je grad mnogih ekologija što se u osnovi bazira na terminu ekosofija koji uvodi francuski psihoanalitičar, filozof i aktivist Félix Guattari s kojim on pojam ekologije širi na više polja. Tako on ekologiju vidi kao heterogeni sustav kojeg ne čini samo priroda, nego i zajednice i društva, pa ekologiju vidi u tri oblika – mentalnom, društvenom i tehničkom. Takva ekologija je uzeta kao pojam koji je u svojoj heterogenosti puno stabilniji, pa se kao takav i teže urušava. Osim toga, ovakav heterogeni pristup je u suprotnosti s onim što je danas grad u kapitalizmu, koji je podijeljen na stroge namjene, na monofunkcionalne enklave - ili su za bogate, ili su za siromašne, ili su za turiste. 

KPPrvi dio knjige ste nazvali Poprište sukoba u kojem donosite neke od primjera trenutnih borbi. Možete li izdvojiti neke od nama najzanimljivijih, i što biste izdvojili kao zajedničku karakteristiku svih? 

E. J.Većina grupa okupljenih na kongresu, a onda i u ovoj knjizi, smatra da ono što je izvor nekog pogleda na grad, nekog novog načina organizacije grada je sukob s postojećim stanjem. Sukob s postojećim je kreativan, a iz njega nastaju novi prostori te nova arhitektura i život. 

I.M.Svaka od tih grupa djeluje na prostoru koji najbolje zna, ali ne kreiraju sukob tamo gdje za to nedostaje lokalne inicijative, tj. kritične mase, već koriste svoja znanja i alate koje posjeduju  kako bi učinili borbu vidljivijom ili je potaknuli svojim radom na daljnje umrežavanje. Svaka od grupa bavi se problemom koji joj je najbliži, na 'svom' prostoru ili negdje gdje može svojim iskustvom doprinijeti. Primjerice, specifična tema Madrida je pitanje imigranata i problemi na koje oni, nevidljivi, nailaze u gradu, dok je za Berlin specifičan problem korištenja napuštenih prostora. Zanimljiva je ova madridska priča, u kojoj grupa Observatorio Metropolitano mapira grad preko punktova na kojima policija zaustavlja imigrante.

E. J.Ta madridska priča pokazuje da pogled preko karte/mape daje drugačiji pogled na grad. To je neka vrsta poprišta sukoba koji su rezultat različitih interesa. Jer, u gradu postoje različiti interesi koji se sukobljavaju. 

I. M.Dok su jedni vidljivi, drugi su nevidljivi. A madridska grupa kroz obradu tih podataka o sukobima na vidjelo stavlja neka dešavanja u gradu koja inače na kartama nisu vidljiva - dakle koristi alate i znanja koja posjeduje kako bi učinila realnost grada vidljivom.

E. J.Zato ta karta sukoba pokazuje jednu drugačiju realnost, realnost potlačenih u gradu. Znači, potlačeni postoje i potenciraju te sukobe, zbog interesa koji su im uskraćeni, a koje žele postići. Karta grada koja je turistička karta grada je karta pomirenja, poput pomirenja desnice i ljevice. Na takvoj karti ne postoje sukobi niti antagonizmi, postoji samo retorika. A realnost je bitno drugačija. Zato smo smatrali da je u knjizi najbolje krenuti od te realnosti. 

KPDrugi dio knjige je nazvan Nove institucije, kao oblik samoorganiziranja mimo države i tržišta. O kakvim je institucijama riječ?

E. J.Iskustvo je pokazalo da se te nove institucije razvijaju javno. Nakon države blagostanja kada su se javne institucije urušile, što zbog korupcije, što zbog neoliberalizacije cijele te situacije, javna sfera se samostalno počela organizirati i kroz dugi niz godina se pojavio cijeli niz samoorganiziranih institucija koje pokazuju potencijal.

KPSvako poglavlje u knjizi otvarate s lokalnom pričom. Tako u ovom drugom bloku navodite nekadašnju vojarnu Karlo Rojc kao primjer nove javne institucije. Što je to novo i kakvu budućnost zamišljate za Rojc? 

E. J.: Nakon što je vojska napustila Rojc, u prostoru su bile izbjeglice. Kada su izbjeglice otišle 1997. godine u Rojc su počele dolaziti grupe i pojedinci, najčešće iz područje glazbe i teatra. Tri godine se ovaj proces odvijao sasvim neformalno. 2000. godine je započela borba s Gradom koji je pokušao iz Rojca izbaciti sve te grupe i pojedince. No, kada ih Grad nije uspio izbaciti, onda je legalizirao njihov status. A kada se stvar legalizirala, onda je odlučeno otvoriti natječaj za neprofitne organizacije koje bi dobile besplatan prostor u Rojcu bez najma i bez plaćanja režija. Takvih je natječaja bilo više, i prostor u Rojcu su punile različite organizacije, pa ih je danas stotinjak. 2008. godine kada je vlasništvo nad Rojcom pripalo gradskoj upravi, zgrada je dobila službeno ime Centar gradskih udruga Rojc, što je dovelo do formiranja Vijeća CGU Rojc, kao delegatskog tijela u kojem svaka udruga ima svog predstavnika. Vijeće pak delegira tri člana za drugo tijelo – Radnu grupu za koordinaciju CGU Rojc. Ta Koordinacija je zapravo zajedničko tijelo Grada kao vlasnika i ljudi iz Rojca kao korisnika, pri čemu i Grad i Rojc imaju po tri predstavnika. 

Dakle, od 1997. godine do danas su se kroz razgovore, pregovore, pa čak i sukobe formirala ova dva tijela. Sljedeći korak koji udruge iz Rojca zahtjevaju je da se cijela zgrada registrira kao javna ustanova. U knjizi iskustvo Rojca povezujemo s pričom talijanskog filozofa Pauloa Virnoa o nedržavnoj javnoj sferi, gdje se dakle javna sfera organizira mimo države, a na temelju 'društvenog znanja koje je u nematerijalnoj proizvodnji postalo glavna proizvodna snaga.' U tom kontekstu možemo reći da je ova priča oko Rojca u petnaestak godina dogurala do statusa nedržavne javne ustanove, a u direktnom konfliktu s Gradom i Državom. 

KPU knjizi govorite o vrijednosti koju Rojc već godinama proizvodi. Na koju vrijednost mislite? 

E. J.To nije nikakva apstraktna vrijednost, ona je vrlo konkretna. Kada se javna sfera organizira mimo države, dakle samostalno, stvara se vrijednost koja se može mjeriti. Naime, tih 100 udruga u Rojcu više-manje volontira provodeći svoje djelatnosti. Kada bi recimo Država ili Grad htjeli zadovoljiti sve te potrebe, koje su vrlo raznolike, od sporta, etničkih manjina, zdravstva, pa sve do kulture, oni bi morali osnivati ustanovu koja bi imala svoje zaposlenike, hladni pogon, najam itd., pa bi na kraju takva institucija trošila više novaca nego što trenutno troši Rojc. Ovo je dakle daleko jeftiniji način. 

KPTranzicija je razvila privatizaciju i deindustrijalizaciju s kojom proizvodnja izlazi iz tvornica i širi se na cijeli grad. Možete li pojasniti kako grad postaje mjesto proizvodnje i koje su sve posljedice toga što je grad postao glavno mjesto proizvodnje? 

E. J.Dva su načina kako grad postaje mjesto proizvodnje. Fleksibilnija industrija omogućava  proizvodnju preko kooperanata i obrtnika koji proizvodnju obavljaju izvan tvornica – u gradu, naselju, svojim garažama. Stvara se tako umrežena proizvodnja koja koristi cijeli prostor grada. Svatko tko ima kompjuter doma može proizvoditi nešto što se pridružuje toj industriji. Drugi način je da se ekonomija prebacila na tržište nekretnina kao glavni izvor prihoda. Proizvodnja prostora je postala najbitnija kategorija proizvodnje. Nekretnina je temelj gospodarstva, pa i kriza je proizvedena kreditima nekretnina. S obzirom da današnja proizvodnja zahtjeva puno manje prostora, puno je tvornica napušteno, pa je mnogo prostora ostalo prazno. Pri tome, sve više posjedujemo sredstva za proizvodnju, dakle vlastito znanje kao temelj za proizvodnju, a sve manje posjedujemo prostor za tu proizvodnju, jer se nekretnine privatiziraju. Za razliku od klasičnog kapitalizma kada nismo imali sredstva za proizvodnju, a prostor jesmo, jer su poduzeća davala stanove, sada je situacija obrnuta, odnosno poslodavac nam daje sredstva za proizvodnju, ali nemamo prostor gdje bi je mogli prakticirati. Kao odgovor na opisanu situaciju, mi nudimo poglavlje Proizvodnja grada, u kojem kažemo da ako bi sami uspjeli proizvoditi grad i tržište nekretnina, onda bi imali i prostore u kojima bi mogli raditi i sve ostale stvari. 

KPU ovom trećem bloku Proizvodnja grada govorite dakle o materijalnoj proizvodnji prostora koja se razvila iz potreba novonastalih institucija i kolektiva. Kao jedan od primjera ističete bivšu vojnu zonu Katarina u Puli, koja može poslužiti kao primjer promijenjenih uvjeta rada arhitekata i urbanista prilagođenim novim društvenim situacijama. 

E. J.S Katarinom smo željeli krenuti dalje od Rojca. Radi se o prostoru koji nije jedna kasarna, nego je jedno desetak kasarni i različitih hala, desetak hektara uz obalu. To je daleko veći prostor od Rojca. Za razliku od Rojca koji se od samih početaka deklarirao kao neprofitno mjesto, Katarina može postati profitno. Tako bi se na Katarini u materijalnoj proizvodnji razvijale zadruge, kao neka udruženja proizvođača, koja se već malo po malo pojavljuju u toj zoni. Ono što je interesantno nama, kao arhitektima, je pitanje može li se dogoditi pomak da ljudi koji autonomno proizvode u tom prostoru, počnu proizvoditi i sam prostor? Mogu li za svoje potrebe uređivati taj prostor? Znači da ribari sami sebi izgrade molove i svu logistiku koja im je potrebna; da automehaničari naprave isto; da svi korisnici, kao što su se sami organizirali, počnu i sami zadovoljavati svoje prostorne potrebe. 

I. M.Između Katarine i Rojca ne postoji hijerarhija. Postoji samo razlika u veličini prostora. Dok je Rojc institucija koja služi građanima, dotle je Katarina mjesto na kojem se ekonomski potencijal građana Pule, poduzetnika, može razviti. Naprosto, radi se o potencijalu tog golemog prostora za razvoj ekonomije u kojoj glavni akteri mogu biti upravo građani Pule, a ne nekolicina investitora.

E. J.Priča oko Katarine krenula je kao reakcija na prostorni plan koji je predviđao ekskluzivnu egzistencijalnu rezidencijalnu zonu sa svojom pripadajućom marinom, pri čemu bi cijela ta zona s marinom i vilama imala kontrolirani ulaz i zid oko toga kompleksa. Kada smo čuli za to bilo nam je neprihvatljivo, pa smo krenuli s aktivnostima koje će tu ideju plana promijeniti. I doista, nakon 5 godina je taj plan promijenjen, pa je po sadašnjem prijedlogu tamo mješovita zona, što je bitna razlika, jer se sada za Katarinu planira i stambena, i poslovna, i službena, i društvena, i zelena namjena. To je već jedan korak, jer kada se kaže da je to mješovita zona, onda nema alata da se prostor izolira samo za jednu namjenu. Nedavno je sklopljen ugovor s autoškolom koja je do sada koristila poligon ispred Rojca. Naime, udruge iz Rojca su se pobunile da je autoškola profitna djelatnost i da koristi prostor koji je namijenjen neprofitnima, pa je to bio razlog da se autoškola makne iz Rojca. Tako je sklopljen ugovor s gradskom upravom da autoškola koristi prostor Katarine, da uredi asfaltne površine i koristi prostor Katarine dok se ne desi nešto drugo. Tako se ta priča malo po malo integrira u tim sferama, mimo svih planova.

E. J.Iako se plan u neku ruku promijenio, to ipak nije dovoljno, jer službeni planovi nemaju dostatne alate za prepoznavanje stvarne situacije na terenu i često se vrte u krug, nemoćni riješiti probleme koji postoje na prostoru grada. Tako ono što se dešava mimo njih predstavlja stvarni pomak, dok planovi kaskaju u svojoj krutosti za vremenom u kojem se rade.

KPGrađanska inicijativa za Muzil "Volim Pulu" nastala je 2009. godine kao reakcija na niz isključivanja građana iz političke i ekonomske sfere te iz prostora na obali. No, vaša ideja nije uključivanje, nego autonomija. O čemu je riječ? 

E. J. To je jedan korak u kojem ne pristajemo na sadašnji oblik uključivanja. Ne pristajemo na pregovore sa strukturama koje su svojom voljom, ne pitajući nikoga isključili građane iz javne sfere. Na Muzilu planiraju graditi golf terene, mada nikoga nisu pitali, čak niti gradsko vijeće. Planiraju taj prostor bez ikoga, ne puštaju nikoga u taj prostor, postavljaju vojsku koja zabranjuje ulaz, usvajaju zakon o golf igralištima s nategnutim kvorumom u Saboru i sl. Nakon pritiska inicijative, koji je trajao godinu dana, počeli su organizirani posjeti u organizaciji Grada, koji je nakon organizirane kampanje shvatio da je pritisak javnosti dovoljno velik, pa su Muzil ugradili u svoju predizbornu kampanju – znači pitanje Muzila je postalo jedno od ključnih pitanja u gradskoj politici. Na jedan dan su ga otvorili i tada su se mogle vidjeti pojedine lokacije, što je jedan korak prema razbijanju te prostorne barijere i upoznavanju s Muzilom. 

Ono što je naša želja, za što mi agitiramo i na čemu insistiramo je da se iskustva Rojca i Katarine nadograde na meganivou i da se prostor Muzila da građanima da samoinicijativno organiziraju taj prostor. Ako bi se u tome uspjelo, onda bi zaokružili autonomne prostore na jednu polovinu Pule. Ono što ide u korist toj priči su ljudi koji idu korak dalje. Naime, naš je zahtjev bio bez ikakve razrade, ali su se recimo studenti madridskog sveučilišta predvođeni  profesoricom Anom Méndez, koja je u grupi Observatorio Metropolitano, počeli baviti Muzilom te su izradili prijedlog upravljanja ovim prostorom. Tako predlažu da se područje čitavog Muzila podijeli u 60 tisuća jedinica te da se svakom građaninu Pule preda jedna jedinica na upravljanje, ne kao dionica, niti kao vlasništvo. Znači nitko ne bi mogao svoju jedinicu prodati kao svoje vlasništvo. Bilo bi to upravljanje i korištenje bez vlasništva, bez nasljedstva, bez dioničarenja. Zadruga bi, kao pravna osoba, bila vlasnik prostora, a članovi zadruge suvlasnici tog prostora, a kada netko novi uđe u zadrugu postao bi također suvlasnik. Pa čak i u slučaju da se Muzil proda, onda bi se 60 tisuća ljudi moralo dogovoriti, natpolovičnom većinom glasova, da se proda. Plan tog madridskog prijedloga  je da svaki pojedinac sa svojom 1/60-tisućinom Muzila nema ništa, a ako se udruži i organizira s nekoliko građana, onda mogu sve svoje udjele udružiti i pokrenuti nešto za što se sami dogovore. 

KPZavršnog dana kongresa sve okupljene grupe su se bavile promišljanjem budućnosti Muzila. Tom prilikom su izneseni neki zaključci, među kojima su uvođenje moratorija na 5 godina te koncept međuvremena. Možete li objasniti ova dva prijedloga/zaključka? 

E. J.To je nešto što se događa u Njemačkoj i Nizozemskoj. Za bivši aerodrom Tempelhof u Berlinu se tražio petogodišnji moratorij i slobodan pristup u ovo područje kako bi se dobilo na vremenu da se razmisli o lokalnim potrebama. Tako da je Berlinska grupa MetroZones predložila moratorij i za Muzil, na što se nadovezao Stealth.ultd s konceptom međuvremena koji se odnosi na vrijeme između dvije funkcije koje se obavljaju u istom prostoru. Naime, prostor se najbolje čuva ukoliko se koristi. I da je najgori klošar u njemu, sam prostor će biti u boljem stanju, nego da ga nitko ne koristi. Muzil su zatvorili da se ne bi devastirao, mada se zapravo nekorištenjem devastira sam od sebe. Ne devastira ga čovjek, nego smokva. Tako da smo zahtijevali moratorij tijekom kojeg bi se Muzil upoznao. Građani bi tako o njemu mogli suvislo raspravljati, on bi se analizirao i proučio. U to proučavanje smo krenuli bez čekanja zelenog svjetla. Prvi korak je bio sam kongres, prije kojeg smo izmjerili cijeli Muzil, i napravili elaborat o svim objektima, o mjerama, kvadratima, detektirali što se tamo nalazi. To smo dali fakultetima kao podlogu na temelju koje mogu planirati neke scenarije. Čekamo moment kada će se moći početi koristiti. U jednom momentu ćemo ga sigurno početi koristiti. Ako je to uspjelo s Rojcom i Katarinom, mora i s Muzilom. Već sada postoji zahtjev da NK Istra koristi nogometno igralište za treninge. Jedna organizacija biciklista je predala zahtjev da organizira biciklijadu po Muzilu. Pritisak je cijelo vrijeme. 

I. M.: Važno je da ljudi upoznaju taj prostor jer ga onda počinju doživljavati kao svoj i branit će ga. 200 godina je ovaj prostor bio zatvoren, što je jako puno godina, jer je prošlo mnogo generacija koje nikada nisu vidjele taj prostor. On nije bio u njihovoj mentalnoj mapi grada. Stoga vlast prepoznaje otvaranje prostora kao opasnu stvar... 

 

 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 23.06.2010

VEZANE VIJESTI

Prostorno planiranje promidžbenim programom

Piše: Iva Marčetić

Najnoviji spot hrvatske turističke zajednice prikazuje zemlju bogatih polja pšenice, pitoresknih planina i azurno plavog mora s dodatkom bajkovitih povijesnih jezgri. 

Pulska grupa u Veneciji

Za hrvatski nastup na Venecijanskom bijenalu ocjenjivački sud jednoglasno se odlučio za prijedlog Tomislava Pavelića.