Prostor susreta i zajedničkog stvaranja | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Prostor susreta i zajedničkog stvaranja

Ususret obilježavanju pete godišnjice djelovanja Multimedijalne kolibe razgovarali smo s njezinim voditeljicama, Zrinkom Šimičić Mihanović i Pavlicom Bajsić Brazzoduro.

Razgovarala: Ivana Pejić

FOTO: Multimedijalna koliba / Screenshot

Multimedijalna koliba umjetnička je organizacija koja okuplja autore iz različitih polja – od suvremenog plesa i vizualne umjetnosti do kazališta i radiofonije – osnovana s ciljem zajedničkog rada te poticanja intermedijalne i interdisciplinarne suradnje. Smještena u Buconjićevoj ulici 39 u Zagrebu, funkcionira kao prostor "dobrih osjećaja", unutar kojeg umjetnici istražuju, stvaraju i razmjenjuju iskustva. 

Sredinom lipnja prigodnim događanjem koje uključuje izvedbe, koncert i popratni razgovor Multimedijalna koliba obilježava petu godišnjicu osnutka, uoči koje smo razgovarali s njezinim voditeljicama, plesnom umjetnicom Zrinkom Šimičić Mihanović i Pavlicom Bajsić Brazzoduro, dramaturginjom i radiofoničarkom.

 

K.P.: Multimedijalna koliba osnovana je kao mjesto sjecišta različitih umjetnosti i prostor suradnje između raznorodnih umjetnika. Što vas je motiviralo na njeno osnivanje, na koje potrebe je trebala odgovoriti?

P.B.B.: Ideja se počela rađati za vrijeme projekta Tišina iz 2007. godine, kada sam na osnovu jednog tatinog (Zvonimir Bajsić, op.a.) eseja o tišini pozvala umjetnike iz nekoliko zemalja da ga pročitaju i ponude neki svoj odgovor u mediju u kojem se inače izražavaju. Iz toga je nastala jedna performativna izložba koju smo pokazali u Kuli Lotrščak u Zagrebu i u Les Voutes u Parizu. Tada sam pozvala Zrinku da sa svojom ekipom plesačica reagira na zvukove s izložbe, to je bila naša prva suradnja u kojoj smo se prepoznale. Iz tog projekta je krenula i ideja radiofonijskog teatra – počela sam razmišljati kako da pronađem kazalište u radiju, i obrnuto, kako da tražim radio u kazalištu. 

Z.Š.M.: Ako pogledam unatrag deset ili petnaest godina u svojem radu, ali i u radu mojih kolega s nezavisne scene, primjećujem kontinuirani angažman oko zamišljanja i stvaranja novih "prostora" – prostora susreta, istraživanja i zajedničkog stvaranja. To proizlazi iz nepostojanja institucionalnog okvira unutar kojeg stvaramo, kao ni stalnog fizičkog prostora za rad, ali rekla bih jednako tako i iz potrebe za zajedništvom, za povezivanjem, učenjem i rastom kroz susret s drugima. Pri tome je za mene i moj rad od samog početka bilo jednako važno povezivanje s kolegama iz područja suvremenog plesa, kojim se i sama bavim, kao i s umjetnicima iz drugih medija i područja djelovanja. Međunarodne suradnje, sudjelovanje u projektima inozemnih umjetnika, kao i njihovo sudjelovanje u projektima ovdje, učenje i povezivanje sa stručnjacima iz područja koja su kod nas manje zastupljena i razvijena… Sve je to utjecalo na moj rad i dovelo do potrebe i odluke o osnivanju Multimedijalne kolibe – mjesta unutar kojeg će sve što sam do tada radila dobiti neku vrstu podrške i okvira za daljnji rast.

P.B.B.: Osnivanje Multimedijalne kolibe pokušaj je građenja onoga što nisam uspjela dobiti kroz neku strukturu tijekom dvadeset godina svog rada, a za čim osjećam nasušnu potrebu. Možemo to nazvati okvirom, kontekstom, kontinuitetom, zajedništvom… Ili prividom istog, ali nekada ni privid nije loš. Zato po meni Koliba nije samo žiro-račun i poligon za produkciju predstava. Već i sam taj korak koji smo učinile, bez obzira koliko bio naporan i što se 90% vremena bavimo administracijom, i dalje kad si dozvolimo malo zastati, shvatimo da naša energija ne prolazi kroz prste nego se obnavlja. Baš zato što je sa svih strana pokušavamo pridržavati tom samoizmišljenom staklenom strukturom, za čije održavanje opet moramo zabijati glave u kompjutere i excel tablice.

K.P.: Koje projekte biste izdvojili kao one koji su obiljžili zajedničkih pet godina rada u okviru Multimedjialne kolibe?

P.B.B.: Hoerspiel je za mene bio ledolomac, premda ga u početku nitko nije primjećivao, nije priman na festivale i to je trajalo sve dok nije izašla prva kritika predstave. Jedino nam je publika uvijek dolazila, i to je stvarno ispunjavajuće. No kad je Hoerspiel konačno stekao reputaciju i na "stručnom" nivou, postalo je kasno za festivale. Otišli smo s njim u Berlin gdje smo proizveli njemačku verziju, Eter nad Berlinom, koji je rađen prema materijalima iz berlinskih radijskih arhiva. Predstava je prošle godine nagrađena na Marulićevim danima, a to smatram i svojevrsnim priznanjem naše ideje radiofonijskog teatra i mislim da tu nagradu dijelimo s Hoerspielom koji jednostavno nije dobio šansu kad je za to bilo vrijeme. Ne znam jedino bi li se žiri s tim složio.

K.P.: Važno mjesto u vašem radu predstavlja suradnja s različitim umjetnicima – likovnjacima, glazbenicima, ali i mladim, neafirmiranim autorima i studentima. Kako do tih suradnji dolazi i u kojoj mjeri Koliba omogućuje da se one razvijaju?

Z.Š.M.: Istina, u svom radu često i rado surađujem s umjetnicima iz drugih medija. Do nekih situacija je došlo tako da sam bila pozvana na suradnju s vizualnim umjetnicima ili glazbenicima, a do drugih na moju inicijativu – jer mi je nečiji rad bio zanimljiv i intrigantan i zanimalo me kako neka ideja, kojom se bavim kroz mediji plesa, može progovoriti i kroz neki drugi medij.

P.B.B.: Suradnja s mladim autorima mi je jako bitna. Prije svega, mislim da je svatko od nas to dužan raditi. A drugo, svako to otvoreno uho koje uspijem pridobiti za svijet te moje marginalne radiofonije pa makar i privremeno, je neki ulog koji se onda svemirskim putevima odbija od mantinele i posije iz toga izraste tko zna što i tko zna gdje. Pa zar to nije uzbudljivo? Ta vrsta transcedentalnosti me možda čak i više zanima od vlastitog autorskog rada. Svijet suradnje s generacijama koje dolaze i njegovu važnost otvorila mi je Nicole Hewitt koja me još prije petnaest godina pozvala da studentima Odsjeka za animaciju i nove medije pri ALU nekoliko semestara predajem zvuk. Ona mi je prenijela tu radost ispreplitanja medija i generacija, kao i neki osnovni pristup studentu u razvoju njegovog rada. Druga stvar koja je važna, 2014. godine Ljubica Letinić i ja smo u Kolibi započele s produkcijskim ciklusima malih radiofonijskih izvedbi pod nazivom Plan za bijeg koji je mišljen za nove ili mlade radiofonijske autore. Riječ je o projektu koji je u potpunosti otvoren eksperimentu te omogućuje autorima i autoricama da slobodno istražuju, neopterećeni zahtjevima cjelovečernje predstave. To je jedna od Kolibinih inicijativa na koju sam iznimno ponosna. Jedini zez je u tome što sam preko noći odjednom postala producentica za tuđe projekte, što mi nije najjača strana i predstavlja mi veliki stres. Vrlo brzo sam shvatila što na nezavisnoj sceni znači biti "umjetnički voditelj projekta". Istina, posložiš neki okvir projekta ali, budimo iskreni, u biti trčiš po plakate u tiskaru.

K.P.: Bitno je spomenuti i vaš pedagoški i edukativni angažman. Koje je njegovo mjesto u radu Multimedijalne kolibe?

Z.Š.M.: Pedagoški rad – širenje znanja o pokretu i plesu, kao i dublje razumijevanje tijela i pokreta kroz podučavanje, za mene je veoma važno. Osjećam da kroz pedagoški rad mogu doprijeti do drugih ljudi i na drugačiji način, nego što to mogu kroz umjetnički rad i izvedbu. Taj susret je neposredniji, na određeni način i horizontalniji, demokratičniji, barem ga ja takvim vidim. Ljudima u podučavanju pristupam tako da su oni ti koji imaju znanje, a moja uloga je da ih vodim ka njegovom otkrivanju. Kroz to i ja učim od njih, jednako kao i oni od mene. A rad s djecom, uz ovo što sam navela, ima još i aspekt zaigranosti i zabave koji me svaki put iznova motivira i veseli.

P.B.B.: Još 2004. sam u današnjoj garderobi Teatra Exit organizirala prvu radio radionicu za djecu i tome se s vremena na vrijeme vraćam u raznim formatima. Kao što sam već rekla, od iznimne mi je važnosti rad s mladim autorima. Prije nekoliko godina na poziv Olinke Vištice i Muzeja prekinutih veza nastao je projekt Radio koji je tu prije radio, prilikom kojeg smo Ljubica Letinić i ja upoznale dvanaestak mladih ljudi s kojima smo provele mjesece podučavajući naš izmišljeni kurikulum radiofonije, da bi sve rezultiralo 24-satnim radijem kao umjetničkom akcijom na Gornjem gradu, nedaleko od šupe iz koje je 1926. emitiran prvi radijski signal. Ta naša imaginarna redakcija postala je svojevrsni inkubator koji se s vremena na vrijeme aktivira i kroz Kolibine projekte. Sličnu stvar sam s Kolibom radila lani u dubrovačkim Lazaretima te i tamo posijala malo radiofonijsko sjeme. Veseli me to, možda najviše od svega.

K.P.: Neizbježno je i pitanje institucionalnog okvira u kojem djelujete, odnosno pitanje financiranja i općenito uvjeta rada u polju koje se ne da jednostavno smjestiti u institucionalne "ladice"?

Z.Š.M.: Moje iskustvo je takvo da je moj posljednji autorski projekt Grad Zagreb podržao s manjim iznosom od iznosa za autorski projekt prije jedanaest godina, kada nisam iza sebe imala više od desetljeća iskustva vođenja međunarodnog festivala Improspekcije, desetak autorskih radova i završene međunarodne edukacije. I to svakako nije ohrabrujuće niti poticajno. Moj slučaj nije izolirani primjer, s istim problemom susreću se i drugi kolege koji ulažu velike napore u afirmaciji svog rada, povezani su i priznati na međunarodnom planu, dok kod nas to priznanje i podrška koja bi omogućila daljnji rast, izostaje. Pripojenjem Zagrebačkog plesnog centra Zagrebačkom kazalištu mladih plesna je scena u Zagrebu izgubila i tu nadu da će kroz postojanje autonomnog prostora za ples, ona konačno moći rasti onako kako bi htjela i mogla, što bi svakako obogatilo ovaj grad i njegovu kulturnu scenu.

P.B.B.: Kod nezavisne kazališne scene nedostaje sustavno praćenje razvoja projekata i autora. Trenutnom logikom prisiljeni smo stalno smišljati nove projekte i onda od tih budžetića raditi jednokratna ili dvokratna čuda. I onda opet brzo pisati nove projekte. Zato je Plan za bijeg i planiran jednom godišnje, kako bismo unutar Kolibe na našoj mikro skali i u našem mikro svijetu radiofonijskog teatra pokušali napraviti ono što sistemski ne postoji – pružiti zaklon ljudima koji istražuju i razvijaju. Jedini problem je što onih godina kad ide Plan za bijeg ne smijem prijavljivati svoju autorsku predstavu jer mogu dobiti potporu samo za jedno od tog dvoje. Ipak, nije mi to takav strašan problem jer je za mene i povezivanje ljudi svojevrsni autorski rad i sretna sam kad unutar Kolibe možemo pružiti tu mogućnost, makar i kolibaški skromno. Dok god se ne uvede sustav za razvoj projekata i autora, fond za reprize, prisili gradska i državna kazališta da jednom u sezoni otvore vrata koprodukciji s nekom umjetničkom organizacijom i kvalitetno riješi nekoliko prostora za predstave nezavisne scene – bojim se da nema naprijed. Zahvalna sam da Kultura nova razmišlja u tom smjeru gradnje sustava i uozbiljavanja, samo da nam i to netragom ne nestane.

Do tada nam preostaje samo uvježbavanje samoorganizacije do neslućenih razina. I stvaranje svojih malih zaklona, prividnih mikrosustava, kao što je naša Multimedijalna koliba.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 08.06.2018

VEZANE VIJESTI

Mjesto otvorenog eksperimenta

Razgovarao: Vatroslav Miloš

Sa Zrinkom Šimičić i Sonjom Pregrad razgovaramo o ovogodišnjem programu Improspekcija, ali i o razvoju i mogućnostima improvizacije kao izvedbene forme.

ABC: Bežični misterij

Uoči posljednje ovogodišnje izvedbe predstave Hoerspiel, Andreja Pančur i Anja Stević ugostile su Pavlicu Bajsić Brazzoduro i Antu Perkovića.

Prostor koji ponovno trebamo zauzeti

Piše: Petra Dolanjski

Pojedini radovi nastali na radionici Mijene srca u sklopu Drugog plana za bijeg omogućili su da se dijalog između prošlosti i sadašnjosti ozvuči i učini prisutnim u prostoru.