Prostor uključivanja, prostor sigurnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Prostor uključivanja, prostor sigurnosti

Konferencija platforme Upgrade tematizirala je ključna pitanja vezana za pokretanje Interkulturnog društvenog centra kao važne poluge integracije u Zagrebu.

Piše: Ana Vučić

Foto: Nina Klarić

  • A
  • +
  • -

Već dugo aktualna tema integracije izbjeglica ponovno je dodatno rasplamsana posljedicama rata u Ukrajini, a nedavno se o njoj opet promišljalo i razgovaralo i na 9. Tjednima IZBJEGLICAma. Projekt koji svakako može doprinijeti senzibilizaciji društva za tu problematiku predstavio se – sa željom da se svi pojedinci koji žele živjeti u Hrvatskoj, bez obzira na svoje podrijetlo, ovdje osjećaju dobrodošlo – u utorak, 5. srpnja na konferenciji Upgrade: Za Interkulturni društveni centar u Zagrebu. Kroz dva panela razgovaralo se o glavnom cilju platforme Upgrade, koja okuplja više organizacija nezavisne kulture: razvoju i otvaranju Interkulturnog društvenog centra (IDC) u Zagrebu, koji bi bio temeljen na ravnopravnosti i uključivosti i čiji bi različiti sadržaji bili u ponudi domicilnom stanovništvu, migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila te stvarani prema njihovim potrebama i, najvažnije, s njihovim sudjelovanjem.

Prvi panel moderirala je Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije, a u razgovoru su sudjelovali Igor Petričević, socijalni antropolog i sociolog, i Iva Grubiša, asistentica s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Taj dio konferencije bio je posvećen ideji Zagreba kao otvorenog grada, a neprestano se doticao dviju (glavnih) tema koje su važne točke kako u zamišljanju rada Centra, tako i poslije u njegovoj, nadamo se, uspješnoj realizaciji.

Prva od njih tiče se dosadašnjih iskustava i života stranaca koji žele živjeti i raditi u Hrvatskoj; uglavnom su to tražitelji azila koji se organizirano smještaju u hotel Porin u zagrebačkim Dugavama, a koji se sa svojim problemima najčešće bore na dvije fronte: u neprestanom svjedočenju lokalnim predrasudama i pri susretu s hrvatskom birokracijom. Predrasude vode prema diskriminaciji i segregaciji: sjećamo se, tako, vijesti o odvojenim čekaonicama za azilante u ambulantama i izvještaja iz autobusa o putnicima koji se odmiču od ljudi s drugom bojom kože, a Petričević je, kao svjedok onoga što se događa u Dugavama, pričao i o masovnim podizanjima ograda u ulicama nedaleko od Porina. Birokracija, s druge strane, kao da tražiteljima azila pruža neku ironičnu utjehu utoliko što im gotovo onemogućava izlazak iz soba, a time i potencijalne susrete s diskriminacijom; na dozvolu za rad čeka se 9 mjeseci, a pomoć se pruža u iznosu od 100 kuna mjesečno. Čak i u slučaju pojedinaca kojima je odobrena međunarodna zaštita, ističe Grubiša, u praksi se gomilaju problemi s ostvarivanjem prava na učenje jezika, obrazovanje, zapošljavanje i zdravstveno osiguranje zbog neznanja službenika u birokratskim ustanovama ili, još gore, njihove nevoljkosti da uopće provjere lako dostupne informacije i zakone koji bi, barem u teoriji, strancima trebali pomoći. Čini se da je sustav pokazao više volje i brže reakcije tek s migrantima koji od ove godine dolaze iz Ukrajine; panelisti smatraju da treba "zajahati taj val" i "iskoristiti" tu nesretnu situaciju kako bi se očito moguća učinkovitost sustava odrazila i na pojedince iz neeuropskih zemalja.

Druga važna okosnica razgovora ticala se očekivanja od Interkulturnog društvenog centra, odnosno svega onoga čime bi on mogao doprinijeti boljitku zajednice. Petričević je predložio da se Centar, između ostalog, bavi i pomaganjem izbjeglicama i tražiteljima azila pri prikupljanju dokumenata, a da različitim društvenim aktivnostima, radionicama i prezentacijama zemalja iz kojih stranci dolaze pokuša educirati domicilno stanovništvo o novim susjedima. Osim toga, prema Grubiši, ovakav tip centra za početak bi na mikrorazini mogao vježbati dvosmjernost procesa integracije, o čemu bi i (u)domaće(ne) stanovnike trebalo educirati jer u praksi dvosmjernost ne postoji. Povezano s tim, istaknuto je i opetovano krivo poimanje homogenosti hrvatske ili bilo koje druge nacionalne kulture; drugim riječima, čini se da je još uvijek potrebno naglašavati da kultura nije neki fiksni, okamenjen koncept, kao i koja je razlika između multikulturalnosti i interkulturalnosti. Grubiša je pak najviše inzistirala na tome da posjetitelji potencijalnog centra ne smiju biti samo korisnici, već i stvaratelji, kreatori sadržaja. 

Značajan dio rasprave bio je posvećen mogućim opasnostima i prijeporima do kojih će neminovno doći jednom kad i ako se Centar otvori: prema Grubišinim riječima, s obzirom na to da bi u svojim osnovnim postavkama on morao biti i prostor izlaska iz zone komfora, odnosno susreta različitih ljudi i njihovih različitih pogleda, sučeljavanja o njegovim budućim funkcijama i programima koje će nuditi su nužna, ali su isto tako i potentna za dijalog o tome što će se u njemu zbivati. Sudionici su se složili da je nužna redovita komunikacija s lokalnom zajednicom oko Centra i onoga što se u njemu događa, a sve kako bi se spriječilo širenje dezinformacija, šaputanja i tračeva koji završavaju u – nažalost već toliko poznatim – frazama poput "naš kvart nosi teret" i "zašto baš mi?". Upravo radi izbjegavanja takvih nevolja, kaže Grubiša, nužno je osvijestiti građanima da to "nije centar za izbjeglice – on je centar za Zagreb". Upitani za moguću lokaciju takvog centra, panelisti nisu ponudili konkretan odgovor, a iz publike je stigla ideja o tome da bi svaki društveni centar zapravo trebao biti interkulturni. Na samom kraju prvog panela okupljenima su se kratko, kao svojevrsni predstavnici dijela budućih korisnika Centra, obratili članovi Panafričkog društva u Hrvatskoj (PADUH) i glazbenik Commi Balde Kouyate. Oni su objasnili da Centar, osim kao mogući prostor za Društvo, zapravo zamišljaju kao mjesto za druženje, na kojem će se moći opustiti, razgovarati, upoznavati, izražavati; kao mjesto bez osuđivanja i safe space u kojem će svi moći biti jednaki. Drugim riječima, prvenstveno traže prostor sigurnosti. 

Ta bi njihova želja ujedno mogla biti odgovor i na neka pitanja iz drugog panela, u kojem su, uz moderatoricu Mirelu Travar, sudjelovali Jelena Ricov, viša stručna savjetnica pročelnice Gradskog ureda za kulturu, Pavlica Bajsić iz Centra mladih Ribnjak, Janja Sesar iz Pogona i Domagoj Šavor iz Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR. Uvjeravajući sve prisutne u to da je Gradu promoviranje kulture u zajednici prioritet, da će sigurno podržati IDC i da će uskoro objaviti poziv za financiranje takve vrste projekata, gospođa Ricov upozorila je ipak inicijatore ideje o IDC-u da bi prije svega trebalo napraviti istraživanje o potrebama zajednice (misleći vjerojatno isključivo na lokalno stanovništvo) kako bi se vidjelo kakva su točno javna očekivanja od Centra. Pavlica Bajsić na neki se način tome suprotstavila, rekavši kako vidi svojevrsnu opasnost u takvim istraživanjima jer Centar ne bi trebao samo odgovarati na želje zajednice, već otvarati (nove) svjetove. Ta se plemenita ideja razbuktala u malu raspravu o tome koliko inicijativa Za interkulturni društveni centar treba voditi željama zajednice, ali nužno je istaknuti da su takvi kvantitativni podaci nužni pri koncipiranju i provedbi ovakvog projekta, pogotovo u sustavima koji su, prema riječima gospođe Ricov, "tromi" i u kojima je "upornost užasno važna".

Optimističniju notu donijeli su ostali sudionici drugog panela. Pavlica Bajsić ukratko je prepričala uspješnu prošlost Centra Ribnjak i njegov opstanak unatoč raznim povijesnim i ideološkim mijenama. Janja Sesar pričala je o Pogonu kao o rezultatu borbe nezavisne scene i mladih za prostor djelovanja u Zagrebu, borbe koja je s vremenom rezultirala implementacijom sudioničkog upravljanja, takozvanog civilno-javnog partnerstva, u kojem Grad Zagreb i koalicija civilnih organizacija zajedno upravljaju Pogonom. Taj je primjer važan jer i IDC želi funkcionirati kao civilno-javno partnerstvo, odnosno jer pokazuje da taj još uvijek rijedak model upravljanja može biti uspješan. Domagoj Šavor se složio da bi IDC-u civilno-javno partnerstvo odgovaralo zbog otvorenosti i inkluzivnosti, jer su institucije same po sebi previše zatvorene. Entuzijastičnost oko te ideje osnažila je i izjava gospođe Ricov, koja je rekla da je Grad Zagreb svakako otvoren za tu ideju. Počne li se jednako govoriti o ideji Interkulturnog društvenog centra kao što se na konferenciji govorilo o uspjesima drugih organizacija i projekata, makar kao o inspiraciji za takav centar, i počnu li se predlagati konkretniji programi za djelovanje samog centra, te pruži li Grad Zagreb obećanu podršku u realizaciji, ovaj bi projekt zaista mogao pomoći mnogim građanima, starim i novim. Dotad nam ostaje nadati se da ideja neće ostati samo na lijepim riječima.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 12.07.2022

VEZANE VIJESTI

Prilika za uspostavu dijaloga

Piše: Petra Sever
Javni razgovor o interkulturnom društvenom centru, javnim prostorima i participativnom upravljanju otvorio je pitanje uspostavljanja suradnje između civilnog društva i nove gradske uprave.

Između politike i prakse

Piše: Matko Vlahović

Na ovogodišnjim Tjednima izbjeglicama su organizirana dva okrugla stola na kojima su problematizirane institucionalne politike i prakse integracije izbjeglica.

Afektivno mapiranje kvarta

Piše: Matko Vlahović

Nelagoda proizvedena segregacijom doprinosi tome da se migrante shvaća kao strano biće u tkivu grada, kao Druge, što proizvodi osjećaj "kontaminacije kvarta" ili gađenja.